Kolumna: Potreba čovjeka za vjerom

Vjera je ključni aspekt ljudskoga života. Ona pomaže čovjeku da realno prihvati prilike u kojima živi i ne podlegne nevoljama i teškoćama koje život nosi sa sobom. Čovjek se rađa, živi i umire sa vjerom. Koliko god se daleko vratili u povijest, utvrdit ćemo da je vjera bila redovan pratilac čovjeka na Zemlji.

Čovjeku je potrebna vjera jer je ona dio njegove prirode, čovjek ima potrebu za njom (vjerom) jer je on duhovno biće, te samim tim ima potrebu za duhovnom hranom. Dokaz o potrebi vjere jeste upravo taj da je ona postojala od nastanka svijeta, da je čovjek od svoga početka tragao za najvišim bićem.

Vjera je u ljudskom društvu prisutna od prvog čovjeka Adema a.s., te na svim geografskim prostorima gdje žive ljudi. Grčki historičar Plutarh kaže: “U povjesti sam nalazio gradove bez bedema, bez dvoraca, gradove bez škola, ali nikada nisam našao gradova bez hramova.”

Čovjek na ovaj svijet dolazi nevin, čist, istinit, slobodan, sa sklonostima ka dobru, a sposoban da razumije svoj položaj i mjesto u svijetu koji je usklađen sa “prirodnim stanjem” – fitrom. Međutim sredina, roditelji, odgoj, propaganda učine promjene na njegovoj duši. Riječi Muhammeda, s.a.v.s., jasno upućuju na ovakav zaključak: “Svako dijete se rađa u svom prirodnom stanju, a tek ga njegovi roditelji kasnije pretvaraju u židova, kršćanina ili maga.” (Buharija i Muslim)

Vjera je osjećaj i ubjeđenje koje ne može biti namijenjeno ničim drugim, ne može ga zamjeniti moderna nauka, bilo koja ljudska ideologija, hobi ili nešto slično. Vjera je jednostavno prirodno stanje čovjeka i ona mu je potrebna jer je stvoren da bude u vjeri.

Urođena ljudska priroda (instikt) najbolji je dokaz koji upućuje na postojanje Uzvišenog Bića koje se zove Allah, dželle šanuhu. Kur´an ne posvećuje mnogo pažnje direktnom dokazivanju postojanju Boga zato što on tvrdi da urođena ljudska priroda i duša koju nije dokučila prljavština sirka bez dokaza potvrđuju postojanje Uzvišenog Allaha. Allah, dž. š., davno je stvorio duše i one su već tada bile svjesne Njegovog postojanja. Uzvišeni u Kur´anu kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče: ´ Zar Ja nisam Gospodar vaš ?´ – oni su odgovorili: ´Jesi, mi svjedočimo´. – I to da na Sudnjem danu ne reknete: ´Mi o ovome nismo ništa znali.´” (El- Ea´raf, 172).

O značenju ovih riječi imamo dva mišljenja: a) kada je stvorio Adema, a.s., Uzvišeni Allah je iz njegove kičme izveo, poput atoma, njegovo potomstvo, i od njih uzeo zavjet da je On njihov Gospodar, a oni su to potvrdili i prihvatili; ovo značenje se prenosi od Vjerovjesnika,s.a.v.s., kroz mnoge predajne puteve, a njega je zagovarala skupina ashaba i dr.; b) ovo spada u domen primjera, naime, „izvođenje potomstva“ je izraz za njihovo stvaranje na dunjaluku, a što se tiče njihova svjedočenja, smisao toga jeste u tome da je Uzvišeni Allah sinovima Ademovim dao kao dokaze Njegove Gospodarstvenosti pa su ih posvjedočili svojim dušama; On ih je upitao: „Zar Ja nisam Gospodar vaš? A oni su „jezikom stanja“ odgovorili: Jesi, Ti si nap Gospodar. Prvo mišljenje, prema riječima Ibn Džuzejj el-Endelusija, je ispravno (sahih) zbog vjerodostojnih predaja.

Zamahšeri kaže: „Pod Ademivim sinovima (beni adem) misli se na pretke jevreja, dok se pod pojmom njihova potomstva misli na one (jevreje) koji su živjeli u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s.“ No, ispravno mišljenje (sahih) u ovom slučaju jeste ono koje je poznato, tj. da se pod „Ademovim sinovima“, kako smo već naveli, misli na Adema, a.s.

Ibn Abbas, r.a., tumačeći ovaj ajet, kaže sljedeće: „Da su oni kazali ne’am, postali bi nevjernici!“ Njihove riječi „mi svjedočimo“ znače: mi svjedočimo Tvoju Gospodarstvenost.

Dakle, duše svih ljudi su u suštini priznale Allaha za svoga Stvoritelja i Apsolutnog Gospodara, i iz tog pravila se ne izuzima niko. Shodno ovome, a što potvrđuje i spomenuti hadis, svako dijete, nakon što mu se duša koja je priznala Allaha, spoji sa tijelom, na ovaj se svijet rađa kao musliman, odnosno kao biće koje je Allaha priznalo kao Gospodara. Međutim, sredina u kojoj živi to dijete najčešće je presudna u njegovom odgoju, pa će dijete, iako rođeno u islamu, pod utjecajem okoline prihvatiti religiju koja je zastupljena u dotičnoj sredini.

A u drugom ajetu, u 30. ajetu sure er-Rum, Uzvišeni Gospodar veli : “Ti upravi lice svoje vjeri kao pravi vjernik, vjeri Allahovoj, prema kojoj je On ljude stvorio, – ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera…” (Er-Rum, 30.).

Možemo postaviti pitanje, kome se čovjek obraća? Koga doziva kada ga zadesi nedaća, muka ili iskušenje? Vjera je ta koja pomaže da se suočimo sa svim životnim izazovima. Da se lakše suoči sa napadima brige i zabrinutosti. Omer ibn el-Hattab je kazao: “Nije me zadesila nikakva nevolja, a da mi u njoj Allah nije dao četiri blagodati: da ta nedaća nije bila na račun moje vjere, da nije bila veća nego što jeste, da mi kod nje nije uskraćeno zadovoljstvo i da očekujem za nju nagradu kod Allaha.”

Tako čovjek u susretu sa realnim životom traži čvrst oslonac. Vjera daje snagu u slabosti, pomaže da se oslobodi tereta, olakšava da podnese teškoću. Vjera daje duhovnu snagu i psihičko zdravlje. Ko živi bez vjere živi uznemireno, rastragano i nesigurno. Istinski vjernik sve ovo lakše savlada.

Ima pitanja na koja odgovara samo vjera. Čovjeka zanimaju takva pitanja i on traži odgovor. Nema čovjeka kome nije stalo do toga da sazna kako je došao na ovaj svijet, zašto je na ovome svijetu i šta će sa njim biti poslije smrti. Na ova pitanja prirodne znanosti ne mogu dati odgovor.

Bez vjere ne bismo znali da osim ovoga postoji i budući svijet. Bez vjere ne bismo znali za Sudnji dan, kad će se svi ljudi iskupiti pred Allahom, dželle šanuhu, radi polaganja računa za djela počinjena na ovome svijetu. Vjera nas uči da će nas Allah, dž.š., na Sudnjem danu nagrađivati za dobra djela, a kažnjavati za zlo koje smo počinili. Da je vjera čovjeku potrebna, govori i činjenica što je ona toliko stara koliko je star i ljudski rod. Od prvog čovjeka, pa kroz čitavu povijest ljudskoga roda, nije bilo naroda bez nekog oblika vjere. Kad to nije bila objavljena vjera, onda je to bila vjera koju su ljudi sami izmislili. I divlja plemena su imala vjeru, što je dokaz da je vjera čovjeku urođena, da je osjećaj za vjerom urođen i da ga čovjek donosi sa sobom na ovaj svijet.

Kad se radi o prolaznosti ovoga svijeta i smrti, vjera čovjeka uči da će svaka osoba smrt okusiti. Zbog toga je vjernik mnogo smirenije i lakše podnosi, a niko i nikakvim sredstvimaje ne može spriječiti. Vjerniku sve što se događa u skladu sa Allahovim, dželle šanuhu, zakonima ima svoj smisao, pa i smrt. Pravome i iskrenom vjerniku smrt nije strašan događaj. Ona je rastajanje sa dušom i početak jednog novog, višeg života. Vjera nas jača i hrabri. Ona nam uliva pouzdanje u Allaha, dž.š., Koji je najčvršći oslonac. Vjera nas bodri na ustrajnost i ne da nam posustati. Podstiče nas da činimo sve što je dobro, a odvraća nas od svakoga zla.

Allah je stvorio čovjeka, poslao poslanike da mu daju uputu kako će najbolje proboraviti život na ovom prolaznom svijetu “djelu Allahovu prema kojoj je On ljude načinio…” Ta uputa je najoptimalnija za čovjeka. Možemo postaviti pitanje, a kako to da je ljudsko društvo ovakvo kakvo jeste i tamo gdje su vjernici u većini. Odgovor je u ovom ajetu “ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera…” Ovim je povezana priroda ljudske duše i priroda ove vjere, i jedno i drugo su sukladni jedno prema drugom u svojoj prirodi i svom smjeru. Problem nastaje kada se vjera prilagođava, kada se priroda prilagođava okruženju i stanju. Gilbert kaže: “Ovaj moderni nauk strašno je pogrešan. Njime se nastoji mijenjati ljudska duša kako bi se ona prilagodila okolnostima, umjesto da mijenjamo okolnosti i uvjete kako bi se oni prilagodili ljudskoj duši.”

U modernoj nauci koja se bavi liječenjem otuđenosti i psihičkih poremećaja, u terapiji se sve više koristi pomoć vjere. Dr. Karl Pang, u svojoj knjizi Savremeni čovjek traži sebe, kaže “Razlog bolesti svakog bolesnika koji mi se obratio tokom proteklih 30 godina je nedostatak vjere i kolebljivost u ubjeđenjima. Izliječili su se onda kada su se vratili vjeri.”

Čak ima neku vjeru i čovjek koji za sebe tvrdi da ne vjeruje u Boga. On čvrsto vjeruje u pobjedu neke svoje ideologije, vjeruje u svoj uspjeh i vjeruje u mnogo štošta drugo. Govoreći o nevjernicima, Allah, dž.š., kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja” (El-Kafirun, 6.).

Dakle, iako se govori o nevjernicima, spominje se njihova vjera bez obzira što je ona pogrešna i neispravna. Iz toga slijedi da nema čovjeka a da u nešto ne vjeruje, pa makar govorio za sebe da je nevjernik. Zbog svega toga, vjera je svakom čovjeku neophodno potrebna i čovjek ne može živjeti bez nje.

Na ovom svijetu vjera je osnovni faktor za moral, a onaj ko se od nje okrene naći će se kao u čamcu bez kormilara na okeanu. Živjet će u iluzijama i kada postigne zemaljski uspjeh, jer neće postići istinsku sreću. Zato dragi brate okreni svoje lice prema vjeri. Poznati američki psiholog Vilijem Džejms kaže: “Vjera je u stanju da promijeni čovjekov život, da čovjeku podari nježnost, prijateljstvo i sreću.”

Nemojmo okrenutu svoje lice od istine, nemojmo otežati svoj život, nemojmo biti slijepi da ne bi bili oživljeni slijepi. Okrenimo svoje biće prirodi – vjeri Allahovoj.

Za Akos.ba piše: Azmir JUSUFI

Akos.ba