Kad god sam pomislila da me djeca ne čuju, život mi je pokazao da su ipak slušala!

Zaista je lijepo neko rekao u jednoj arapskoj izreci: “Na nama je da u svoju djecu od malih nogu usađujemo dobre ideje, jer ideja vremenom postaje želja, želja vremenom postaje djelo, a djelo vremenom postaje navika koja će koristiti našem djetetu tokom cijeloga života.”

Na koji ćemo način usaditi ideje u djecu? Kako ćemo ih privoljeti da postanu osobe s kojima ćemo se jednog dana ponositi, ličnosti koje će jednog dana biti od koristi i u službi Allahove vjere islama?

Mnogo knjiga i tekstova pročitala sam na temu odgoja djece, ali nakon što sam postala majka i odgajateljica, mnogo sam puta uvidjela da teorija i praksa znaju biti oprečne. Zato ću ovaj tekst, kao jedan od savjeta u odgoju djece, prožeti primjerima iz života, a u prvom primjeru govorit ćemo o tome kako postići da vaša kćerka samoinicijativno donese odluku o nošenju hidžaba.

Kako postići da tvoja djevojčica s ponosom kaže: “Majko, ja sam se pokrila!”

Zapitajmo se, kao prvo, da li to za nas predstavlja uspjeh u današnjem vremenu kada nam je ispran mozak, pa vrijedno smatramo nevrijednim, a nevrijedno uzimamo kao primjer vrijednosti, kada slijepo slijedimo nametnuti “modni trend”, da li je za nas uspjeh da se kod naših nevinih, čistih, čednih djevojčica pojavi želja da sačuvaju tu čestitost i čednost, da se zaštite od okrutnosti današnjice najboljom zaštitom. Kaže Uzvišeni u suri El-Ahzab: “O, Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće NAPASTOVANE biti. A Allah prašta i samilostan je.”

Na našem području zanemaruje se potreba nošenja hidžaba djevojčica. Kada kažem djevojčica, ne mislim na djecu do deset godina, nego na djevojčice od deset godina pa nadalje. Žalosna je činjenica da, dok islam u cijelom svijetu danas oživljava, hidžab postaje ponos našim sestrama i majkama širom svijeta, kod nas u Bosni, gdje mahrama nikada nije bila nešto strano i nepoznato, dobrim dijelom se još uvijek osjeća taj neki stid i strah od hidžaba. Mnoge djevojčice, da li iz straha, stida ili neshvaćenosti važnosti tog hidžaba, rastu i sazrijevaju bez njega, iako je on propisan i obavezan kao što je namaz, post itd. Mnoge majke opravdavaju se izjavama: “Još je mlada, nije naše područje za toga.” Nažalost, mnoge majke nose hidžab, a ne vide uspjeh u tome da se kod njihovih djevojčica pojavi želja za hidžabom, pa zapostavljaju tu temu u svojim kućama. Zato ovaj tekst posvećujem i onima koje to srcem žele, ali ne znaju kako da postignu taj cilj, kao i onima koje nemaju tu želju, kako bi se, uz Allahovu pomoć, osvijestile i uvidjele važnost toga.

Kada je Allah, subhanehu ve te‘ala, spustio Objavu, spustio ju je kao milost i uputu ljudima. Svaki propis u ovoj Knjizi stavljen je u obavezu ljudima širom svijeta. Allah je stvorio cijelu zemlju i na njoj nas nastanio, znao je u kakvim će uvjetima ljudi živjeti na bilo kojem mjestu na dunjaluku, pa opet nikog ni na kojem mjestu nije oslobodio od obaveznih propisa. Tako i hidžab, on je obavezan, pa gdje god mi bili. Pa zar Allah, koji je stvorio i nas i mjesta na kojima živimo, nije unaprijed znao gdje ćemo se roditi?

Allah Uzvišeni stvorio je ženu kao lijepo i krhko biće. Svaka majka to može uvidjeti na svojim djevojčicama od samog rođenja. Sve što je lijepo, vrijedno, krhko i lomljivo zaslužuje puno pažnje, i ukoliko imamo takvo što, pa ga trebamo prenositi, danima razmišljamo o solucijama, kako bismo to na najbolji način zaštitili da ono takvo i ostane. Tako se ponašamo, kroz život, prema bilo kojoj stvari koja zaslužuje našu pažnju. A naša djeca, naše blago i naša budućnost, koliko njima posvećujemo pažnje, da se ne polome i ne uprljaju, u gomili prljavštine koja je poplavila današnji svijet? Šta i koliko činimo da ih zaštitimo, koliko se trudimo da ih održimo natprosječno inteligentnim, onakvim kakve ih je Uzvišeni stvorio? Naučnici su ustanovili da su sva djeca do treće godine svog života natprosječno inteligentna. Zatim, pod utjecajem okoline u kojoj odrastaju, pod utjecajem odgoja i obrazovanja, razviju inteligenciju, ili ostanu natprosječno inteligentni, ili se spuste na niži nivo pameti, tj. neki zaista odrastu u glupe ljude, kojih je dunjaluk pun. Trebamo se zapitati kakvu smo okolinu priredili našem djetetu i kakvo će ono izrasti u istoj?

Danas ne mogu a da ne primijetim, a vjerujem da ste svi to primijetili, da se granica sazrijevanja djevojčica, kako psihički tako i fizički, znatno pomjerila. Danas su djevojčice znatno razvijenije od djevojčica u istim godinama u ranijem vremenu. Zatim, češće se dešava da djevojčice dobiju svoju prvu menstruaciju “uranjenu” između 10. i 11. godine, dok se smatra da se prva menstruacija može očekivati od 13. godine. Pitam se da li je to još jedno iskušenje nama od Allaha, subhanehu ve te‘ala, da se te stvari dešavaju u vremenu kada je hidžab postao općepoznat i prihvaćen u školama kao i na svim javnim mjestima?

Ono što uvijek naglašavam u pogledu odgoja djece jeste da roditelj mora shvatiti da je svako dijete posebna ličnost, ličnost za sebe, neispisana tabla, koju roditelj počne pisati od prvih godina kada njegovo dijete počne razumijevati, posmatrati i slušati okolinu u kojoj živi. Jako su važni komunikacija i razgovor s djecom od malih nogu. Razgovarajte s djecom i kada mislite da oni ne razumiju ili kada mislite da vas ne slušaju. Da biste usadili pozitivne navike i karakteristike kod djece, tako morate postupati od ranog djetinjstva. Lijepa je naša narodna izreka: “Željezo se kuje dok je vruće”. Tokom razgovora bitno je da djeci, zavisno od uzrasta, približimo jezik koji će razumjeti. Dakle, naš govor trebamo prilagoditi nivou njihovog razumijevanja. Tako sam ja radila sa svojim djevojčicama po pitanju hidžaba, što je naša trenutna tema. Dakle, od malih nogu sam sa njima razgovarala o hidžabu: o njegovojvažnosti, zašto je propisan, koja je njegova svrha u našem životu. Kako su rasle, hidžab je rastao s njima, uvijek je bio prisutan, kroz pričice, pjesmice, crteže itd. Teme su bile iste, dakle, svrha i važnost hidžaba, samo sam mijenjala priče prema nivou njihovog uzrasta i razumijevanja.

Naprimjer, pronađite priče, slikovnice i pjesmice u kojima se nalaze djevojčice s hidžabom. Uvijek kada vidite djevojčicu ili djevojku s hidžabom, pohvalite je pred djecom. Recite kako je lijepa, kako joj mahrama divno stoji. Djevojčicama je važan izgled, da su lijepo obučene. Allah nas je takvima stvorio da uživamo u ukrasima i lijepoj odjeći. Prelistavajte s djecom slike na kojima se reklamira hidžab kao odjevni predmet, razgovarajte o odjeći, o kombinovanju mahrame uz neke tunike. Unesite živost i interesovanje za to. Predložite im da nacrtaju odjeću i mahramu kakvu bi željele nositi, kojih modela, boja. Kada dođe vrijeme, ako ste u mogučnosti, kupite platno i sašijte im hidžab prema njihovom crtežu. Pokažite im da vam je važno njihovo mišljenje i njihov izbor. Dakle, navedeni primjeri su vid moje borbe s “modernistima”, da usadim u svoje djevojčice lijep pogled na hidžab, a ne da im pokažem da je vanjski izgled najvažniji.

Jeste da je djevojčicama jako važan izgled, ali da li je potrebno kroz “modernu” odjeću i njeno naglašavanje, usađivati djevojčicama od malih nogu mišljenje da su izgled i ljepota najvažniji?

Kao i sva djeca, tako i ona rođena od iste majke, nisu ista. Svako dijete ima svoj karakter, svoj stav, svoj pogled na život, neke svoje “bubice” koje su prisutne pa vremenom iščeznu. Dakle, mi neke stvari ne možemo promijeniti u potpunosti. Neki su blagi, neki grubi, neki tihi, neki glasni itd. Dakle, neke karakteristike djece ne možemo u potpunosti promijeniti ali ih možemo oblikovati, usmjeriti da one ipak dobiju neku pozitivnu dimenziju.

Tako su i moje djevojčice, kojih imam četiri, elhamdulillah, sve različite. Rođene i odgajane od iste majke, ali su sve četiri ipak različite. Moja dugogodišnja upornost da one shvate smisao i važnost hidžaba kod nekih je išla glatko, dok je kod drugih uvijek bila popraćena pitanjima: “a zašto…?”, ili sa: “ali”. Na moje zadovoljstvo, moja prva kćerka “upijala” je i odrasla s činjenicom da je hidžab važan i sastavni ili neodvojiv dio ličnosti jedne muslimanke. Izrazila je želju da se pokrije prije nego što je bila i dužna da nosi mahramu, jer po islamu žena je dužna da stavi mahramu onda kada postane punoljetna, a punoljetnost u islamu ogleda se kada se desi jedno od troje: pojava prve menstruacije, ili pojava stidnih dlaka na stidnim mjestima, ili napunjenih petnaest (lunarnih) godina starosti. Dakle, hvala Allahu na uputi, stavila je hidžab prije nego što je i bila dužna da ga nosi. Međutim, moja druga djevojčica, koja je karakterno borbenog tipa, ništa ne prihvata bez neke verbalne borbe, puno pitanja i opravdanja njenih stavova. S ovakvom djecom uvijek je potrebno puno sabura i smirenosti u njihovom odgoju. Sila je, da znate, opcija koja treba biti u potpunosti isključena. Prvo morate uvidjeti i priznati da su buntovni karakteri kod djece jako pozitivna osobina. To su djeca koja ništa lahko ne prihvataju, ali ih to dovodi da postavljaju puno pitanja, koja ih dovode do otkrića koja možda ne bi saznali da nisu pitali. Ja ih vidim kao jako inteligentnu djecu, jer postaviti pametno pitanje odraz je inteligencije. Naravno, i djeca koja prihvataju savjete iz prve, i to je odraz njihove inteligencije, jer brzo shvate važnost onoga o čemu im se priča.

Tako sam mislila da će moja druga djevojčica teže prihvatiti hidžab. Bojala sam se da će doći dan kada će joj biti obavezan a da ga neće srcem prihvatiti, da će ga staviti iako to srcem ne želi. Kada su u pitanju vjerski propisi, jako je važno da ih usađujete u djecu od rane mladosti, ali ne da ih tjerate da to primjenjuju! Opet NE! nego je puno bitnije da im to približite, da shvate važnost toga u njihovom životu, da ih srcem zavole i prihvate, a kada se to desi, sami će ih početi praktikovati bez vašeg insistiranja.

Kada smo god razgovarali o hidžabu, ona je imala svoje stavove i vrijeme, godinu kada će staviti hidžab. Svaki je put pomjerala koju godinu unaprijed: “Ja ću staviti hidžab u šestom razredu”, zatim u sedmom, zatim u osmom… Kada je došlo vrijeme da pričamo o pojavi prve menstruacije, jer su to imali kao lekciju u školi po školskom programu, ja sam joj tada rekla: “Dušo moja, vidiš, Allah određuje vrijeme pojave menstruacije i tada, po islamu, postaješ punoljetna i to ne možeš promijeniti. Eh, isto tako Allah određuje vrijeme stavljanja hidžaba jer je to povezano, ne možeš ti odrediti datum.” Prešutjela je. Roditelju uvijek treba biti na umu da je uz puno razgovora sa djecom, potrebno i puno sabura i dova za tu djecu. Za sve što želi da postigne kod svog djeteta, majka treba da učini sve što je u njenoj moći, ali krajnji uspjeh je u Allahovim rukama. Allah je Taj koji naša srca okreće i usmjerava. Majčina dova za svoje dijete se ne odbija, zato uvijek dovite, puno dovite, vidjet ćete rezultate svojih dova i svojih napora, uz Allahovu pomoć. Tako je bilo i s mojom kćerkom. Onda kada sam mislila da me ne čuje, da me dovoljno ne sluša, da, bez obzira na moje dugogodišnje priče o hidžabu, nije ga prihvatila, život mi je pokazao drugačije. Došla je jednog dana, nekako je bila posebno nasmijana i srećna, obučena u plavu tuniku i svijetloplavu mahramu. Njene plave okice, koje su nekada malo više plave, a nekada malo više zelene, istakla je plava mahrama, i veselo mi rekla: “Mama ja ću od danas izlaziti pokrivena.” Bila sam presretna tog dana, iz puno razloga, prvo što se moja želja ostvarila, stavila je hidžab a da ja nisam morala insistirati na tome, moj trud i moje dove, hvala Allahu, urodile su plodom. Drugo što sam uvidjela jeste da je i ona ipak upijala moj govor, što ću imati u vidu u budućnosti . Dakle, i ona, za koju sam mislila da će to malo teže ići, pokrila se prije nego što joj je bila obaveza da nosi mahramu. Tada sam shvatila da moji razgovori i dugogodišnja ubjeđivanja ipak imaju koristi i uspjeha. Možda nekada djeluje kao da nas djeca dovoljno ne slušaju kada sa njima razgovaramo, ali oni ipak slušaju, samo im treba malo više vremena da “obrade” informacije, da ih shvate ili prihvate.

Dakle, ono što želite da budu kada narastu, morate početi formirati dok su još mali. Djeca nisu mašine da im u određenom trenutku promijenite naredbu i kažete: “Eh, sada hoću tako da radite!” Tako isto roditelji prave grešku po pitanju hidžaba. Djeca rastu a da o tome ne slušaju ništa osim “mali su oni još”. Oni se formiraju u ličnosti, učvršćuju svoje stavove na osnovu onoga što slušaju i doživljavaju kroz svoje djetinjstvo. Djevojčica s hidžabom bira društvo koje će je prihvatiti onakvu kakva jeste. Puno stvari ili mjesta počne izbjegavati jer to ne priliči njenom hidžabu, nije to za muslimanke. Ne možete doći i tek tako reći petnaestogodišnjoj djevojčici, koja je dobrim dijelom formirala svoju ličnost: “Mila moja, ti si već porasla, već si djevojka, sada trebaš da nosiš hidžab.” “Šta!!! Kakav hidžab, kako ću se sad uklopiti u školu, u društvo…?” Neka sad, dok završim, osnovnu, zatim srednju, pa kad završi srednju, neka, dok završim fakultet, i to ide unedogled. A kao takva bez hidžaba, bez štita, jer hidžab je štit ženi mislimanki, koji je čuva od loših ljudi, pogleda, mjesta itd., ona u svoj život pušta osobe i stvari koje joj ne priliče. Formira se u osobu, ličnost, koja nije u skladu s islamskim principima, i na taj način ne samo da se udaljava od hidžaba nego općenito od Islama. Koliko će biti propuštenih namaza jer će se zadesiti neprikladno obučena, a namaz je osnovni štit čovjeku vjerniku, koji nas čuva od činjenja loših djela. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Zaista namaz odvraća od razvrata i ružnih djela.”

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado. Muškarac je pastir u svojoj porodici i bit će odgovoran za svoje stado. Žena je pastirica u kući svoga muža i bit će odgovorna za svoje stado…”

Pitam svaku majku i oca, da li su spremni da odgovaraju za svaki dan u kojem njihova djevojčica ne nosi hidžab, a obavezna je da ga nosi? Za svako loše djelo koje njihova djevojčica uradi, a da je bila pokrivena, ne bi to uradila, jer bi hidžab bio njen štit, obećan od Allaha, subhanehu ve te‘ala?

Nastavit će se…

Molim Allaha, subhanehu ve te‘ala, da našu djecu uputi na Pravi put, da budu naš ponos i na dunjaluku i na ahiretu! Amin!

Piše: Sakiba Mahmutović-Hodžić / minber.ba