Šehidova princeza

Posvećeno Sulejman ef. Dizdareviću

„Zemlja je smrtnim sjemenom posijana

Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema.

I nema kraja Smrću je samo obasjana

Staza uspona od gnijezda do zvijezda.“

( Mehmedalija Mak Dizdar)

Zaratilo se. Nad Bosnom se nadvio crni oblak i gruba, tuđinska ruka. Umjesto kiše padaju žarko crvene, krupne kapi nevine krvi. Bože moj! Krv!

Čija krv..Pitam blijeda kao samrtnik. „Šehidska“, šapću ptice. I one se kriju u mračnim šumama, pod strehama starih, načetih kao jabuke, bosanskih kuća. Želim da znam, govorim odlučno, skoro drsko kao malo dijete. Zašto moja Bosna gori? Čujem plač, poznat mi je sasvim ljudski. „Zar ne znaš i ne čuješ ovu crnu zemlju kako jeca, kao mlada udovica.

Pod njom su sahranjeni iznad svakog zakona Božijeg i ljudskog, djeca, mladići, žene i stare majke, intelektualci, krivi jer posjeduju znanje.“ Njihov zločin je muslimanska vjera, bošnjačka nacija, naivnost. Oborih pogled i sakrih suze. Iz sna me budi blagi majčin glas, upozoravajući je, nježan i najmiliji na svijetu. Vrijeme je za jutarnju molitvu Jedinom Gospodaru svijetova, Stvaraocu kosmosa, zemlje, živih i ne živih bića, i male džennetske bašče u srcu Evrope, moje domovine.

Razmišljam o toj kratkoj smrti. Samo san, rekoh tiho, hvala Allahu. Moja savjest se javlja ne mogavši prećutati kako se samo jadno i jeftino tješim. Istovremeno je i stvarnost! Razarajuća istina na ranama ožalošćenih. I zaista, Bosna je bila drama tragedija, njeni gradovi pozornica, a cijeli svijet gledaoci. Nisu plaćali karte, bile su besplatne. Da li ikada obruč vatre pod imenom savjest guši licemjerne ubojice, ili ih podsjeti na ulogu posmatrača? Imala sam sreću da budem beba, još mala da bih razumjela političke zavjere i procese. Nisam čula granatiranja, niti vriskove napastvovanih žena. U toplom naručju zaštićena i nesvjesna potoka krvi i leševa preko kojih kroči moja poštena i hrabra majka. Zamišljam je samu i uplašenu. Za ruku vodi blizanke, moje petogodišnje sestre. Neobično, ali zavidim im. Od srca zavidim jer su upoznale i danas pamte mog i njihovog babu. Jedan vrli pisac je rekao: „Majka je dom i sigurnost, a otac domovina i pripadanje.“

Nerado slušam o 23. julu i 1992. godini. Došli su srpski vojnici tog ljetnog dana u Čarakovo da pale, otimaju, siluju, protjeruju, ubijaju. Otrgli su me iz njegovog zagrljaja, i uskratili mi zauvijek da nekog danas, zovem domovinom i pripadanjem. Ja sam stranac u rodnoj zemlji. Godinama gradim tvrđavu od sabura. Živim od sjećanja drugih ljudi i imaginarnih slika. Pričaju mi: „Bio je pošten i volio je mnogo da čita“, kažu mi kako ličim na njega i u banalnom „lijevanju kahve u fildžan.“

Pjevao ti je u bešici Šantićevu Eminu. Eminino ime mijenjao je mojim. U grudima ostaje praznina nikad popunjena, pukotina nikad popravljena… Tišina u duši, k’o u tekiji, provlači korijenje sigurna da ostaje zauvijek. Na stolu je crnobijela fotografija, meni karakterno nepoznate osobe. Nisam mu čula glas niti vidjela ljupki hod… Ljudi zvijeri jednostavno su izašli iz svojih prljavih pećina, i nehumanom idejom VELIKE SRBIJE, pretvorili raj zumbula u pakao. Gdje je, sad, to čuveno Jedinstvo? O, gdje li je samo čuveno Bratstvo? Znaju li ljudi da nikad nije postojalo…A danas stide se, imena i porijekla svojega, tobože sve intelektualac do intelektualca. Ne! Oni kojima je Bog pamet darovao, historiju ne zaboravljaju. Nikada se neće miješati lice i naličje, dobrota i zloba, voda i ulje… Preostaje li nam mržnja Bože Uzvišeni, i goričina u ustima? Ko osim Tebe razumjeti može majke Srebrenice? Ko da shvati bol majke, imama Sulejmana Dizdarevića?

Nema pravde, sama se pokopala, u masovnim grobnicama. I ne znam koliko će ovaj zadnji čin tragedije Bosna trajati..Da li do izlaska sunca na zapad?

Danas bi se živi trebali ugledati na bijele nišane i mrtve ujedinjene šehide, a zahvala pripada Uzvišenom Allahu!

Oprosti

Zar Bože da riječ oprosti, otjera ukorijenjenu bol?

Kad se stvori jama duboko tu u grudima

I slijepa postanem od suza

I noći neprespavane

I kad uspomene k’o dammeh u kaburu

spoje kosti kroz kosti…

Kako je halal teško dati

kad duša vatru propati

Smiluj se Bože robinji

Svojoj

I daj joj snagu diva jakoga

Da u tišini a ne javno pati

Dostojanstvo treba sačuvati

Zar Bože da riječ oprosti, otjera ukorijenjenu bol?

Merjema Dizdarević – Preporod