O sedždi

Sedžda znači spuštanje lica (čela i nosa) na tle (zemlju) između dlanova a ispred koljena, pri čemu laktovi trebaju biti odvojeni od zemlje u slučaju kada sedždu čini muškarac dok se to kod žene ne traži, ali zato nožni prsti i kod žene i kod muškarca ne smiju biti odvojeni od zemlje u momentu sedžde

Ona je sastavni dio (farz) namaza, ali i njegov vrhunac. Ona se može činiti i izvan namaza kao izraz poslušnosti Bogu, a nakon proučenih određenih kur’anskih ajeta, u tom slučaju ona je vadžib (blaža naredba od farza), ali ona može biti i činom zahvalnosti i pokornosti, u tom slučaju ona je nafila(dobrovoljno djelo). Primjer posljednje navedene sedžde često vidimo na nekim od sportskih natjecanja kada sportista, musliman, koji postigne onaj rezultat koji ga veseli, u znak zahvalnosti na travi, na parketu, u ringu, ili na nekoj drugoj podlozi pada licem na tle sedždu čineći. (Takav izraz ne bi trebao biti sporan nikom, baš kao što krštenje nije sporno kao izraz sportske radosti onog sportiste koji pripada kršćanskom vjerskom krugu).

Sedžda je bila poznata i u doba prijašnjih poslanika; svoje uvjerenje u istinitost Musaova poslanstva sedždom su izrazili čarobnjaci koje je faraon sakupio kako bi oni pobijedili Musaa a.s. jer je faraon tvrdio kako su mu’džize (nadnaravna djela koja može izvršiti Poslanik uz dozvolu Allaha) Musaova obična vradžbina. Nju naređuje Allah dž.š. i „ženi iznad svih žena“, čednoj Merjemi, majci Isaovoj a.s.: „O Merjema, budi poslušna Gospodaru svome i sedždu obavljaj..“ (III:43). Njena veličina i značaj ogleda se u tome što je čovjek čini najvrijednijim dijelom tijela (licem na kojem su skoncentrisana neka od najvažnijih čula) na najnižoj tačci, tlu, zemlji, kojom hoda, na prašini od koje porijeklo vodi i on sam. (Jedan od pokazatelja da je upravo lice (možda i) najvrijedniji dio tijela je i situacija izravne opasnosti za čovjeka, pri čemu on u strahu, rukama prvo sakriva svoje lice ostavljajući tako ostale dijelove tijela „nezaštićenim“).

Od 114. kur’anskih sura, 32 po redoslijedu je Es-Sedžda. Muslimani su Ummet (zajednica) sedžde, njeno činjenje im nije zazorno, oni znaju da kada su na sedždi, da su upravo tada najbliži Gospodaru svome. Oni znaju da kada se rodio njihov Poslanik, rodio se iz majčine utrobe na njenu postelju „kao da sedždu činjaše.“ Njihove sedžde na licima njihovim ostavljaju tragove koji su uočljivi na dunjaluku, ali i na ahiretu. Tu dunjalučku uočljivost ovih tragova zagarantirao im je sam Allah dž.š. i to u Tevratu, Objavi Musau namjenjenoj: „Na licama su im znaci, tragovi od činjenja sedžde. Tako su opisani u Tevratu..“ (XLIX:29). Ti znaci, odnosno tragovi su dvojaki, jedni činioci sedžde imaju svijetlo lice, drugi imaju vidljive tragove na dijelu čela kojim se oslanjaju sedždu čioneći. Oni koji žele sedždu da čine često, njihova namjera može naići na opstrukcije raznih pobornika zla njihova vremena, baš kao što je i Poslanikova namjera javne manifestacije sedžde bila izložena opstrukciji od strane Ebu-Džehla (otac neznanja, čovjek koji je opstruirao i silom i diplomacijom Poslanikovo da’vetsko djelovanje u Mekki). Uzvišeni je tada naredio Poslaniku: „Ti mu se u tome nipošto ne pokoravaj, nego u svojoj sedždi ustraj, i tako se svome Gospodaru približi“. Ovaj ajet je poziv svakom ko sedždu čini, da odbije pozive onih koji opstruiraju sedždu, da u sedždi svojoj budu ustrajni i da znaju da im je ona način na koji će Gospodaru svome biti bliski.

Svi ljudi su pozvani da sedždu učine i time priznaju svoju nemoć pred Svemoći Božijom.Ljudski rod dijeli se na one koji sedždu čine i one koji je ne čine. Oni koji je čine dalje se dijele na one koji je čine iskreno i one koji je čine licemjerno, a sud o njihovu licemjerstvu prepušten je isključivo Bogu. On će ih sve na Velikom Danu pozvati da sedždu učine. U suri El-Kalem (42 i43) stoji: „Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da učine sedždu pa ne budu mogli, oborenih pogleda i sasvim poniženi biće nevjernici, a bili su pozivani da sedždu čine dok su živi bili“. O ovom stanju Poslanik Islama kaže: “Allahu će sedždu učiniti svaki vjernik i vjernica. Izostat će onaj koje na Dunjaluku sedždu činio licemjerno ( s lažnom namjerom i ciljem). Takav će sedždu pokušati učiniti a leđa će mu postati nesavitljiva površina“.

Osim što je sedžda način raspoznavanja ljudi na dunjaluku između onih koji je čine i onih koji je ne čine, ona će bitii znak raspoznavanja na Ahiretu, budućem svijetu. U jednom dijelu hadisa kaže se: „..kada Bog bude htio ukazati svoju milost nekim osobama u Džehennemu, On će narediti melekima da izvedu one koji su se klanjali Allahu. Meleki će ih izvoditi poznavajući ih poOSTACIMA TRAGOVA NAMASKE SEDŽDE, a Bog je zabranio džehennemskoj vatri da prži trag sedžde! Tako će oni izići iz džehennema. Džehennemska vatra guta sve čovječije organe osim mjesta sa tragom sedžde.“

Otuda je veoma važno da svaki čovjek koji za sebe tvrdi da je musliman i Bogu pokoran čini sedždu u namazu i mimo njega, svjedočeći tako sebe kao roba, pred Gospodarom svojim Koji ga je stvorio, posebno u ovo vrijeme, vrijeme pokoravanja koje čine namjesnik na zemlji svemu onom što mu to namjesništvo olakšava, u vrijeme raznih smutnji i smutljivaca, u vrijeme lažnih gospodara i lažnih spasilaca, u vrijeme kada još samo lica govore kakav je ko. A tragovi sedžde na licima onih koji je čine vidljivi su svakom oku i onom koji te tragove čitati zna i onom koji ih čitati ne zna.

Pa neka je: subhane rabbijel e’ala – slavljen Gospodar Uzvišeni.

EDIN MEMIĆ