Ne idu u džamije iz ”vjerskih razloga”

”Allahu najdraža mjesta (na Zemlji) su džamije…” (Muslim, Sahih, br. 671, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu) Tvrdnja koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u ovom hadisu, matematičkim rječnikom kazano je aksiom, tj. jasna i neupitna istina koju muslimanima, upućenim barem u osnove svoje vjere, uopće ne treba dokazivati. Svaka građevina na kugli zemaljskoj koja je podignuta s iskrenim nijjetom da se u njoj obavlja namaz i veliča ime Uzvišenog Allaha, Njemu je draža od bilo kojeg drugog objekta na Zemlji, bez obzira koliko on visoko kotirao na popisu najčuvenijih i najmonumentalnijih građevina na svijetu. Tako istinskom vjerniku odlazak u ”najobičniju” i najskromniju džamiju u gradu ili selu u kojem živi, donosi veću radost, duševni užitak i na koncu i dunjalučko-ahiretsku korist, od obilaska bilo koje od mnogobrojnih poznatih i u svijetu arheologije najvrednijih građevina razasutih po čitavom svijetu. Turisti iz svih zemalja svijeta, mjesecima pa čak i godinama planiraju putovanja u udaljene zemlje kako bi lično posjetili ostatke velikih svjetskih civilizacija i kultura, i u tu svrhu troše ogromne količine novca, truda i živaca, dok iskreni vjernik svaki svoj odlazak u džamiju ubraja u vrstu izleta koji ga u materijalnom smislu ne košta gotovo ni centa, a u isto vrijeme donosi mu mnogostruke koristi. Hvaleći one koji obilaze džamije i u njima Ga hvale i veličaju, Uzvišeni Allah kaže:”U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”(En-Nur, 36-38) Kako bi shvatili koliki su gubitnici oni koji bez ikakvog šerijatski validnog razloga ne posjećuju džamije, ovdje ćemo navesti samo mali broj hadisa koji govore o vrijednosti odlaska u džamije i nagradama koje očekuju one koji su redovni džamijski posjetitelji.

– Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko god ujutro ili navečer ode u džamiju, Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, i to svaki put kada ujutro ili navečer ode u džamiju.” (Buhari, Sahih, br. 662, Muslim, Sahih, br. 669)

– Isto od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Onaj ko se očisti u svojoj kući (uzme abdest), a zatim se zaputi u jednu od Allahovih kuća (džamija) kako bi u njoj obavio jednu od Allahovih strogih naredbi (farzova), sa svakim jednim korakom koji napravi briše mu se jedno loše djelo, a sa drugim mu se podiže stepen (u Džennetu).” (Muslim, Sahih, br. 666)

– Burejde, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”One koji po noćnim tminama hode do džamija obradujte potpunom svjetlošću na Sudnjem danu.” (Ebu Davud, Sunen, br. 561, Tirmizi, Sunen, br. 223. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-džami’a, br. 781)

– Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Hoćete li da vam ukažem na ono čime Allah briše grijehe i podiže stepene (u Džennetu)?’ Oni rekoše: ‘Svakako da hoćemo, Allahov Poslaniče!’ On reče: ‘Upotpunjavanje abdesta u teškim uvjetima, mnogo koraka do džamije, iščekivanje novog namaza nakon namaza (onog tek obavljenog), a to vam je ribat – bdijenje na granicama (na Allahovom putu), to vam je ribat – bdijenje na granicama (na Allahovom putu).” (Muslim, Sahih, br. 251.)

– Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Svako od vas je u namazu sve dok ga samo iščekivanje namaza (u džamiji), i ništa osim toga, bude sprečavalo da se vrati svojoj porodici.” (Muslim, Sahih, br. 649)

– Također, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Meleki donose salavat na nekoga od vas sve dok se nalazi na mjestu na kojem je obavio namaz, i sve tako dok ne izgubi abdest. Meleki govore: ‘Gospodaru, oprosti mu, Gospodaru, smiluj mu se.”’ (Buhari, Sahih, br. 659)

– Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada bi ljudi znali šta se sve (od vrijednosti) krije u jaciji i sabah-namazu (obavljenim u džamiji u džematu), oni bi na njih dolazili pa makar pužući.” (Buhari, Sahih, br. 721, Muslim, Sahih, br. 437)

Ko ne ide u džamije?

Zbog svih navedenih vrijednosti i koristi odlaska u džamije i obavljanja zajedničkog namaza u njima, iskreni vjernici su od vremena poslanstva pa do danas, redovno posjećivali džamije, a često ih ni teška bolest, ni sljepoća, ni gluhoća, ni gubitak udova, nije sprečavala da svakodnevno odlaze u Allahove kuće i potpuno besplatno uživaju u blagodatima koje one nude. Naravno, uvijek je u ummetu bilo i onih koji su se načelno deklarirali kao muslimani, ali koji džamijama nisu pridavali mnogo značaja niti su ih redovno obilazili. Sagledamo li islamsku povijest barem površno, doći ćemo do zaključka da je ove ljude, dakle one koji se zovu muslimanima a koji džamije ne posjećuju nikako ili ih posjećuju vrlo rijetko, moguće svrstati u dvije grupe.

Neznalice i neupućeni

U jednom dokumentarnom filmu koji se bavio pitanjem zlata i njegovih najpoznatijih nalazišta na svijetu, iznesen je podatak da je veliku američku zlatnu groznicu sredinom devetnaestog vijeka pokrenuo jedan sasvim neobičan događaj. Navodno je devetogodišnji dječak, sin jednog od mnogobrojnih evropskih doseljenika na američko tlo, u potoku blizu kuće pronašao povelik kamen žućkaste boje. Dječaku je kamen bio zanimljiv upravo zbog svoje specifične boje, te ga je uz mnogo truda (jer je težio desetak kilograma), dokotrljao do kuće. Jedno vrijeme se s kamenom igrao u dvorištu, a kasnije su ga roditelji unijeli u kuću te im je više od tri godine služio kao potporanj za vrata. Porodičnom prijatelju koji je dječakovoj obitelji došao u posjet, za oko je zapeo ovaj kamen i njegova neobična boja, te je posumnjao da bi se moglo raditi o nekom plemenitom metalu. Sutradan su ga odnijeli u grad do zanatlije koji se između ostalog bavio i preprodajom zlata, te im je, nakon što ga je pogledao, u zamjenu za ”kamen” ponudio tadašnja tri američka dolara, na što je dječakov otac oduševljeno pristao. Prije svega, smatrao je da se radi o sasvim običnom kamenu pa mu je svaka cijena bila prihvatljiva, ali i zbog toga što je dolar u tom vremenu bio daleko vredniji od današnjeg. Naravno, vrijednost tog ”kamena” bila je nemjerljivo puta veća jer se radilo o čistom zlatu! Obični zanatlija je munjevito postao novopečeni bogataš, a dječakova porodica je nakon spoznaje da su deset kilograma zlata prodali za tri dolara, od muke, jada i čemera, grizla vlastite prste. Vijest se brzo pročula čitavim krajem pa su desetine hiljada ljudi iz okolnih mjesta pohrlile na to područje što je i bio početak dugogodišnje takozvane ”zlatne groznice”, tj. opsesivnog i fanatičnog traganja za zlatom kojem su svoje živote, najčešće uzalud, posvetile desetine, a možda i stotine hiljada ljudi iz cijeloga svijeta. Vijest o tom kamenu stigla je i do Evrope, što je i bio jedan od povoda da hiljade avanturista krene put obećane zemlje Amerike ”u kojoj se zlato iz rijeka i potoka vadi lopatama i grabljama”, kako su naivno mislili mnogi. Ovaj slučaj najbolje pokazuje koliko neznanje može biti pogubno za čovjeka i koliku mu štetu može nanijeti. Da je dječakova porodica (prepo)znala da je kamen žućkaste boje ustvari velika gromada čistog zlata, preko noći bi postala jedna od najbogatijih porodica u Sjevernoj Americi, ali na putu do ostvarenja tog sna, ispriječilo se ”samo” neznanje i ostavilo ih u siromaštvu u kojem su živjeli i do tada. U ovom slučaju ipak se radi samo o materijalnoj šteti koja je na neki način nadoknadiva, međutim, ukoliko čovjek ne poznaje ono čime ga je zadužio njegov Uzvišeni Stvoritelj, posljedice te vrste neznanja su daleko pogubnije i vode u istinsku propast na oba svijeta. Kako da džamiju posjećuju oni koji ne poznaju njene vrijednosti i oni koji ne znaju ništa o koristima namaza obavljenog u njoj? Kako da se pozivu mujezina odazove onaj čije je srce, u nedostatku znanja i spoznaje, i gluho i slijepo i koje ne vidi ništa osim blještavila ovog prolaznog svijeta, niti čuje išta drugo do zveket gvozdenog i šuškanje papirnog novca? Ovakvi su poput onih čije je oči, njihovim ili tuđim nemarom, zapahnula velika količina prašine te su privremeno oslijepili. Oni lutaju uokolo, nanose povrede i štetu i sebi i drugima, i hitno im je potreban neko ko će im pomoći da ponovno progledaju. Ovakvima treba ukazati na Pravi put i poučiti ih i to na lijep i pristojan način, baš onako kako nam je to naredio Uzvišeni Gospodar: ”Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125), a svojom praksom nebrojeno puta potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ko zna, možda bi oni koji danas ne dolaze u džamije i Uzvišenom Allahu ne padaju na sedždu pa im zbog toga često i zamjeramo, u džamijama bili redovniji od nas, i pred Allahom ponizniji, skromniji i bogobojazniji, samo da znaju sve ono što mi znamo.

Znaju, al’ ne haju

Za drugu kategoriju muslimana koji ne dolaze u džamije ne može se reći da su neznalice, nego baš naprotiv, oni vrlo dobro poznaju šerijatske tekstove koji govore o vrijednosti džamija i odlaska u njih. Pohađali su mektebe, šerijatske kurseve i seminare, odgojeni su u porodicama u kojima se držalo do namaza i u kojima je džamija bila destinacija koju su sami, ili u društvu svojih očeva, braće i rođaka posjećivali gotovo svakodnevno i to više puta na dan. Međutim, džamija im je odjednom ”isparila” iz prsa, i to najčešće zbog vreline grijeha kojoj su uporno i dugo (ne)svjesno izlagali svoja srca. Umjesto džamijom, prostor u njihovim srcima sada je u najblažoj varijanti ispunjen Facebookom, TV-om i danonoćnim praćenjem sportskih natjecanja, gledanjem filmova i raznih istočnih i zapadnih sapunica, ili još gore od toga, kafanama, disko-klubovima, kladionicama i različitim vrstama poroka i grijeha. Nažalost, u ovoj skupini ponekad se može pronaći i određeni broj onih koji su završili srednje islamske škole ili čak islamske fakultete, i koji u nekim slučajevima obnašaju dužnost imama ili vjeroučitelja, međutim, i pored toga oni u džamije svraćaju vrlo rijetko, najčešće samo službeno. Pretpostavljam da će mnogi pomisliti kako ti ljudi za svoje distanciranje od džamija vjerovatno imaju šerijatsko opravdanje i da nije naše da tragamo za razlozima njihovog nedolaska na namaz u džematu, međutim, ukoliko se radi o osobama koje se godinama oglušuju na ezan, a sjede na terasama obližnjih slastičarni ili čak kafića koji su od džamije udaljeni samo nekoliko desetina metara, onda je sasvim jasno da nije posrijedi opravdan razlog već definitivno manjak bogobojaznosti i stida pomiješan sa viškom bahatosti i bezobzirnosti. Da li je ovdje posrijedi er-ran – hrđa grijeha koja je prekrila ovakva srca? Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Kada vjernik učini grijeh, na njegovom srcu se pojavi jedna crna tačka. Ukoliko se pokaje, sustegne (od vraćanja grijehu) i (od Allaha) zatraži oprost, njegovo srce se ulašti (i crna mrlja bude uklonjena), međutim, ukoliko nastavi griješiti do te mjere da mu srce bude prekriveno (crnim tačkama), u tom slučaju to je er-ran, hrđa grijeha koju je Uzvišeni Allah spomenuo u Kur’anu: ‘Ono što su radili prekrilo je (hrđom) srca njihova’ (El-Mutaffifun, 14).” (Ahmed, Musned, 2/297) Ovoj vrsti osoba vrlo je teško prići i s njima na temu islama ikako razgovarati, a o upućivanju iskrenog savjeta ili konstruktivne kritike glede spomenutih propusta, da i ne govorimo. Poznato je da je zabluda nakon znanja i Upute mnogo dublja i gora od zablude koja je utemeljena na neznanju i neupućenosti, pa je ova skupina ljudi koji ne dolaze u džamije sigurno kritičnija od prve koju smo spomenuli. Međutim, i prema njima se treba lijepo ophoditi i na najljepši ih način, i riječima i djelom, pozivati da se vrate u Allahove kuće i napomenuti ih da su oni najpreči da budu među prvima koji će se odazvati ezanu i pohitati u džamije. Ukoliko, pak, ustraju u svom izbjegavanju džamija i bestidnom šetanju i sijeljenju u njihovoj blizini dok se u njima obavlja zajednički namaz, neka znaju da su im srca postala gluha i slijepa, i da je samo pitanje vremena kada će ih Uzvišeni Allah javno osramotiti, i kada će među ljudima nestati i zadnja mrvica poštovanja koju su prema njima nekoć osjećali. Imajući u vidu da nikome od nas Džennet nije zagarantiran i da niko nije siguran da jednog dana neće skrenuti sa Pravoga puta, pronicljivi vjernici vrlo često uče sljedeću kur’ansku dovu: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!” (Ali Imran, 8), kao i dovu koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vrlo često upućivao Allahu: ”O Ti koji prevrćeš (ljudska) srca, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri.” (Tirmizi, Sunen, br. 2140)

Kome je odlazak u džamije ”grijeh”?

Obje skupine koje smo spomenuli, u manjem ili većem procentu, u ummetu egzistiraju od vremena Objave, tako da one i nisu nešto što će vjernike mnogo čuditi niti nešto nad čim će se mnogo ibretiti. Međutim, pojava treće skupine koja u današnjem zemanu ne zalazi u džamije – nešto je sasvim novo i originalno, te se može smatrati fenomenom koji vjerovatno do dana današnjeg, u historiji islama nikada nije ni zabilježen. Naime, među muslimanima današnjice su se tu i tamo počeli javljati pojedinci, a ponekad još uvijek, hvala Allahu, relativno malobrojne grupe sa vrlo čudnim idejama i stavovima koje u džamije ne idu iz navodne bogobojaznosti i ”vjerskih razloga”. Ovakvi su ubijeđeni da je namaz obavljen u današnjim džamijama, ili barem u ogromnoj veći njih, neispravan, ili u najmanju ruku ”sumnjive validnosti”, pa je stoga iste obaveza zaobilaziti i u njima ne klanjati! U cijeloj stvari ne bi bilo ništa mnogo čudno niti intrigantno da se pobornici ovakvih ideja ne smatraju istinskim sljedbenicima sunneta i autentičnim nosiocima zastave tevhida, a vrlo često i jedinim ispravnim interpretatorima univerzalne islamske poruke i tradicije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Više uopće nije čudno čuti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim očima!), nazovimo ih praktičare (jer u životu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski) žive u bosanskim čaršijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od džamija, posjeduju vlastite kuće ili stanove, međutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja obližnje džamije ne poznaje iz jednostavnog razloga što ih u džamiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i viđali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakoračili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u očitu zabludu. Bez obzira šta ovakvi govorili ili na koji način opravdavali svoje bježanje od džamija, ono što čine je neislamski, nešerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove navodne ”argumente” s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane istinskih i eminentnih učenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podržao iko od njih, već je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za pravo da tumače primarne izvore šerijata i shvataju ih na način kako oni smatraju da treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove šerijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi. Najjači adut u rukama ovih propovjednika uz pomoć kojeg omasovljuju svoje pristalice koji umjesto da hrle u džamije, oni od njih bježe kao od kuge, jeste njihova rječitost, gorljivost i sposobnost da svojom pričom jednostavno hipnotiziraju mase, bez obzira o čemu pričali i u što druge pozivali. Drugi, ništa manje bitan faktor zahvaljujući kojem spomenuti misionari za svoje ideje lahko pronalaze plodno tlo, svakako je ograničenost, neinformiranost i povodljivost publike kojoj se obraćaju, a primjera koji tome svjedoče ima napretek. Iskreno se nadamo da će ovom, u historiji islama nikad viđenom trendu, uskoro doći kraj i da će se naša islamska braća koja ga slijede što prije vratiti u džamijske saffove. Isto tako se nadamo da će glavni promotori ovakvih ideja konačno poslušati savjete koje im godinama, direktno ili indirektno, iz svih dijelova islamskog svijeta upućuju oni koji su od njih učeniji, znaniji i iskusniji. U suprotnom, neka budu spremni da na Sudnjem danu ponesu teret odgovornosti za ono što su činili njihovi sljedbenici, oni koji su bježali od džamija – Allahu najdražih mjesta na Zemlji, i vjerovali da čine dobro i Allahu drago djelo.

El-Asr, br. 51.
Amir Durmić