Nafaka i dodvoravanje – događaj iz života Abdullaha b. Mubareka

Abdullah b. Mubarek i Ismail b. Ulejja zasigurno se ubrajaju u red onih islamskih velikana koji su ostavili veliki trag u historiji islama.

Abdullah b. Mubarek rođen je 118. h. g., a njegov je životopis prepun događaja ispisanih zlatnim slovima, a kako i ne bi kada je znanje uzeo od preko četiri hiljade učenjaka, dok je hadise zabilježio od njih hiljadu.

Abdullahov otac Mubarek radio je kao čuvar vrta u kojem bijaše jabuka, limuna i nara, koji je čuvao od eventualnih lopova… Taj je posao godinama vjerno obavljao i u njemu je boravio od ranog sabaha pa do kraja dana i to sve za jednu krajnje malu platu, od koje bi onda, kada bi je preuzeo, trećinu udijelio, drugu trećinu čuvao, a svega bi jednom trećinom hranio svoju porodicu. Jednog je dana u posjetu vrtu došao njegov vlasnik zajedno sa nekim musafirom, pa je Mubareku zapovijedio da im ubere nara. On to i učini, te im donese nekakav kiseo nar, na što mu vlasnik vrta reče: “Zar nisi mogao naći neki drugi, a ne ovaj kiseli! Idi i uberi nam drugi!” Ne prođe puno vremena, a Mubarek im donese drugi nar, koji kao da bi kiseliji nego prvi! “Ti uopće ne shvataš i ne pojmiš, ovo je također kiseo nar!”, reče mu vlasnik, a Mubarek mu staloženo odgovori: “Tako mi Allaha, ja ne znam raspoznati slatki od kiselog.” “Pa zar svih ovih godina u vrtu nisi ništa okusio!?” “Kako bih, kada mi ti nisi dao dozvolu to da uradim!”, odgovori mu Mubarek.

O znanju, džihadu, ahlaku, ibadetu Ibn Mubareka može se puno toga reći. Jahja b. Mein, jedan od najpoznatijih hadiskih kritičara, o njemu je kazao: “On je gospodin među islamskim velikanima”, dok je Fudajl b. Ijad, pobožnjak dva harema, o njemu rekao: “Tako mi Gospodara ove Kabe, moje oči nisu vidjele sličnog Ibn Mubareku!”

Jednom je vladar pravovjernih Harun er-Rešid došao u Rekku, no ljudi su pohrlili ka Abdullahu b. Mubareku, tako da su im se nanule cijepale od trčanja, te se ogroman oblak prašine podigao. Na to supruga vladara pravovjernih proviri sa kule dvorca, pa kad ugleda ljude u takvom stanju, upita šta se to dešava, pa joj rekoše da se radi o učenjaku iz Horasana koji je došao u Rekku, a ime mu je Abdullah b. Mubarek. “Ne, tako mi Allaha! Ovo je kralj, a ne Harun er-Rešid kojem se ljudi ne dolaze na okupljanja bez poziva policije i pomoćnika”, reče im ona.

Pored svega navedenog, Abdullah je bio i poznati trgovac. Međutim, trgovinom se bavio samo toliko da može pomagati siromahe, a prije svega učenjake. Fudajl b. Ijad i mnogi drugi učenjaci prenose da je Ibn Mubarek rekao: “Da nije tebe i tvojih kolega, nikada ne bih trgovao.” Alija b. Hasan b. Šekik prenio je kako je Ibn Mubarek godišnje za siromahe izdvajao sto hiljada srebrenjaka, što približno u našem vremenu iznosi oko 187.202 eura.

Abdullah b. Mubarek preselio je u 63. godini svog plodonosnog života, 181. h. g. Kada je preselio, spominje se da je vladar pravovjernih Harun er-Rešid o njemu rekao: “Preselio je predvodnik učenjaka.”

Mi o njemu možemo reći samo ono što je o njemu rekao imam Zehebi, Allah im se smilovao: “U idžazi je između mene i njega (Ibn Mubareka) svega šest prenosilaca. I tako mi Allaha, ja ga volim u ime Allaha, i zbog te moje ljubavi prema njemu nadam se hajru, stoga što ga je Allah počastvovao svom tom bogobojaznošću, ibadetom, iskrenošću, džihadom, obilnim znanjem, savršenosti, brigom i svim tim plemenitim osobinama.”

Nakon svega navedenog, s pravom se neko od čitatelja može zapitati kakve ovo veze ima sa nafakom, dodvoravanjem ili sa Ismailom b. Ulejjom? Odgovor nalazimo u jednoj veoma lijepoj i poučnoj priči i događaju koji se odigrao između Abdullaha b. Mubareka i Ismaila b. Ulejja.

Naime, spomenuli smo da je Ibn Mubarek, između ostalog, bio i poznati trgovac, koji se ovim poslom bavio samo zbog peterice ljudi, kako sam kaže: “Da nije peterice, nikada se ne bi bavio trgovinom: dva Sufjana (Sevrija i Ibn Ujejne), Fudajla b. Ijada, Muhammeda b. Simaka i Ibn Ulejja.”

Ismail b. Ibrahim b. Muksim, poznatiji kao Ibn Ulejja, po imenu svoje majke, bio je jedan od velikana islamskog ummeta. Rođen je 110. h. g., u godini u kojoj je preselio Hasen el-Basri, a umro je 193. h. g. O njegovom znanju, ibadetu, bogobojaznosti svjedočili su najpoznatiji islamski učenjaci, a jedan od njih jeste Ebu Davud, autor Sunena, koji je rekao: “Nema muhaddisa – učenjaka hadisa a da nije pogriješio, osim Ibn Ulejje i Bišra b. Mufeddala.”

Hadiski učenjak Šu‘ba o njemu je rekao: “Ismail b. Ulejja predvodnik je muhaddisa – učenjaka hadisa.”

No, Ibn Ulejja je u vrijeme Haruna er-Rešida bio iskušan, ako se tako može reći, time što se prihvatio jednog vida vlasti, odnosno prihvatio je zaduženje čuvanja imetka od sadake. Ako znamo kakav je bio čovjek koji je prihvatio zaduženje, tj. Ibn Ulejja, kao i kakav je bio onaj koji ga je time zadužio, Harun er-Rešid, koji se ubraja u pravedne islamske vladare, kao i položaj koja bi danas bio sličan mjestu ministra ili čak nekog ispod njega, nama se sve ovo i ne čini toliko opasnim, međutim, u tom vremenu na to se tako nije gledalo. Stoga se upravo prihvatanje ove funkcije u njegovom životopisu navodilo kao vid greške. Prilikom svakog dolaska u Basru, Ibn Mubarek je običavao posjetiti Ibn Ulejja i uručiti mu imetak koji bi ga učinio neovisnim u stjecanju znanja i podučavanju. Međutim, kada je Ibn Ulejja preuzeo navedenu dužnost i kada je za to, po dolasku u Basru, čuo Abdullah b. Mubarek, ovaj ga put nije posjetio, niti je sa njim, kako je to običavao, uspostavio bilo kakav kontakt. No, Ismail b. Ulejja nije mario za to, već je odlučio da će on posjetiti Ibn Mubareka, ali i onda kada je do njega došao, Ibn Mubarek nije čak ni glavu podigao, tako da Ibn Ulejji nije preostalo ništa drugo osim da se vrati. Ali, već sutradan poslao je pismo Ibn Mubareku u kojem je stajalo: “Od tebe sam očekivao dobročinstvo, ali ti ni onda kada sam ti došao nisi ni riječ sa mnom progovorio. Šta je to što si kod mene primijetio?” “Ovaj se čovjek neće smiriti sve dok ga ne izvijestimo o tome što nas tišti…”, tada reče Ibn Mubarek, pa mu napisa:

“O ti kojeg je znanje sokolom učinilo

Te njime lovi imetke miskina

Zbog dunjaluka i njegovih užitaka obmanuo si

Trikom koji će te naposljetku ostaviti bez dina

Luđak si zbog njega post’o

I to nakon što bî lijek svakog medžnuna[1]

Gdje li su svi oni rivajeti minuli tvoji

Od Ibn Avna i Ibn Sirina?

Gdje li su svi oni rivajeti tvoji citirani

Po pitanju klonjenja vrata svih sultana?

A ako bi rekao: ‘Prinuđen bijaše’, pa to je batil očevidni

Magarac znanja pogriješi u blatu od tina[2]

I nemoj din za dunjaluk prodati

Kao što to učiniše zabludjeli monasi od svog dina.”

Nakon što Ibn Ulejja pročita ove stihove, ustade sa divana kadiluka i baci se na tepih ispred Haruna, govoreći mu: “Allahom te zaklinjem, smiluj se starcu, jer ja se doista na ovom strpjeti ne mogu!” Na to mu Harun er-Rešid reče: “Da te nije onaj luđak zabludio?!”, a zatim usliša njegovu molbu i oslobodi ga obaveze kadiluka.

Ovu je priču u svom Sunenu, u knjizi o oslobađanju, nakon hadisa 3959, spomenuo i Ebu Davud, rekavši: “Rekao je Ebu Davud: ‘Abdulvaris je Ibn Ulejji kazao: ‘Otišao si od nas, a bio si učenjak, a sada si nam došao kao emir.’ Na to mu Ibn Ulejja odgovori: ‘Čeljad i dug (na to me prisiliše)!’ No, Abdulvaris mu na to reče: ‘Pa zar ćete zaboraviti Onaj koji ni najmanju pčelu u košnici ne zaboravlja!’”

Ovo što je Ibn Ulejja naveo kao izgovor jedan je od glavnih izgovora onih koji su, bojeći se za svoju nafaku, spremni uraditi sve. A mi smo svakako i suviše daleko od stanja u kojem je bio ovaj hairli prethodnik. No, svi smo mi ljudi i valja se s vremena na vrijeme podsjetiti da svoju nafaku ne tražimo kod ljudi, već kod Gospodara ljudi.

Nafaka je u Allahovim rukama, i svaki čovjek, ma koliko se trudio u potrazi za imetkom i rizkom, morao bi znati da mu od njega neće doći osim ono što mu je propisano. I ma šta mu se ispriječilo na putu opskrbe, ono što mu je propisano zasigurno će mu doći. Rizk i nafaka najviše sliče edželu –smrtnom času. Stoga je i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista nafaka traži čovjeka isto kao što ga traži i njegova smrt – edžel.”[i]

Sličnost između nafake i edžela možemo zapaziti i u redoslijedu između njih, jer edžel – smrtni čas ne može nastupiti sve dok se čovjeku ne upotpuni obećana i zapisana mu nafaka, a na šta je ukazao i naš najvoljeniji, sallallahu alejhi ve sellem, onda kada je kazao: “Doista mi je Džibril objavio da nijedna duša neće biti usmrćena sve dok ne upotpuni svoju nafaku i rizk, pa Allaha se bojte, i na lijep način postupite prilikom traženja nafake!”[ii]No, dobro promotrimo i pomno pogledajmo na Allahovu mudrost u naredbi traženja rizka i nafake i pored navedene činjenice da nas sam rizk traži, ne bi li nas podučio da je naša obaveza da radimo, a ono što nam je određeno, ono će svakako doći.

Allahov robe, znaj da je tvoja nafaka određena još dok si bio ugrušak u utrobi svoje majke, čak i prije udahnuća tvoje duše, kao što se to navodi u hadisu: “…A potom se meleku naredi da zapiše četvero: čovjekovu nafaku, edžel – smrtni čas, te da li će biti sretan ili nesretan, a potom se čovjeku udahne njegova duša… ”[iii]

Prema tome, i u traženju nafake treba se držati pravednosti i sredine, i raditi na polju traženja rizka, ali pritom dobro voditi računa o tome da sredstvo ne postane cilj, te da nam glavna ovodunjalučka preokupacija i cilj ne postanu traženje nafake i rizka, već da nam to bude sredstvo u postizanju našeg glavnog cilja na ovom dunjaluku, a koji se ogleda u obožavanju Allaha. Sjetimo se dove našeg Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je često, nakon sijela, za svoje drugove znao doviti riječima: “…Gospodaru naš! Ne učini dunjaluk našom najvećom brigom, niti krajnjim ciljem našeg znanja… ”[iv] Jer, ibadet je ahiretska opskrba, pa ko svoj račun obogati njime, bit će siguran na ahiretu, a onaj koji svoj ahiretski račun liši ibadeta u svim njegovim oblicima, takav zasigurno ne treba očekivati nikakav pozitivan ishod na ahiretu.

Priredio: Miralem Misini, student na postdiplomskom studiju pri Islamskom univerzitetu u Medini