Od turbana do nikaba

Sve je počelo u ranom djetinjstvu, kada sam 1992.godine bila u izbjeglistvu u Đakovu.

Bojkotovala sam svinjetinu koju smo dobijali od Hrvata kod kojih smo živjeli u njihovim kućama. Babo je klanjao, a ja za njim. Sašili su mi male dimije i majka mi je dala svoju šamiju. Sjećam se da sam se jednom prilikom, onako čisto iz želje da klanjam, obukla i otišla u dvorište. Pored kuće u kojoj smo živjeli bila je jedna ljetna kuhinja do koje se nalazio svinjac. Na stazu sam prostrla sedžadu i tu klanjala i naglas izgovarala “Allahu ekber”, te padala na sedždu.

Tokom izbjeglištva po raznim gradovima i selima, sjećam se ponekih sitnica sa svakog mjesta u kojem smo bili. Kada sam živjela u Orašju, a to je bilo 1994.godine, stanovali smo kod jedne stare hadžinice, koja je bila jako bolesna pa su je moja mama i majka služile.

Živjeli smo na donjem spratu, ispod nje, a često sam je posjećivala i čitala joj svoju jedinu knjigu. Babo mi je jednom prilikom donio tanku knjigu plave boje na čijim je koricama bila slika dječaka plave kose, a zvala se “Žuri Mirza na pouku”. Tu knjižicu sam veoma često čitala i tako sam je naučila napamet. Babo me često vodio sa sobom u džamiju, baš kao što je Mirzin babo njega vodio u džamiju. Osjetila sam u srcu tu slast islama iako sam bila mala djevojčica. Znala sam samo ono što bi mi babo rekao, a ni on nije znao mnogo jer je i on tek bio početnik. Žene su me milovale po glavi, davale mi bombone, hvalile moju šamiju, i ljubile me u obraze kada bih odlazila u džamiju.

Efendije su me držale po krilu, tako da su porodični albumi bili prepuni slika na kojima sam ja u centru pažnje sa hidžabom na glavi. A lahko mi je bilo prihvatiti sve što dolazi od meni najdraže osobe, mog babe. Bila sam babina mezimica pa sam to koristila da ulijevam “strah u kosti” ostalima i prijetila bih im tako što sam im govorila da ću ih reći babi ako vidim da jedu svinjetinu.Kasnije, kada sam malo odrasla, živjeli smo u Gradačcu gdje sam pohađala 3.razred osnovne škole. Krenula sam po prvi put u mekteb. Rodica i ja ponosno smo nosile mahramu. Sada, gledajući te stare fotografije, primjećujem da smo mahrame nosile sa velikom pažnjom i obzirom. Kosa nam nije virila ispod mahrama i nije bila svezana u čvor ispod brade. Lijepo smo se i kao male znale pokriti. Kada bi nastupilo vrijeme Bajrama, lijepo bismo se obukle i šetale. Ko god bi nas sreo, hvalio bi nas naljepšim riječima, a to nam je uveliko uljepšavalo naše dane.

Početkom 2001.godine sestra je poslala papire meni, mojim roditeljima i mlađoj sestri, da imigriramo u Ameriku. Otišli smo tamo, ostali dvije godine i vratili smo se nazad u Bosnu.Bila sam član hora ilahija i 2002.godine. to je bilo vrijeme kada sam najčešće imala priliku da nosim mahramu. Mahramu sam nosila čitava dva sata u toku priprema, oblačenja, namještanja, i nastupa. To je bila cijela procedura od šminkanja i oblačenja za nastupe. Mama je stalno galamila što bismo joj zamrljali ogledala u kući. Poslije nekog vremena osjetila sam da živim u dva veoma različita svijeta. Jedan je svijet bio onakav, po željama moga babe, a moram priznati ida sam i ja jednim dijelom svoga bića osjećala isto. Znala sam da bi babo volio da idem s njim ispod ruke u džamiju, da sam i dalje ona mala simpatična djevojčica koja gleda svijet oko sebe očima punim radoznalosti i ljubavi.

Drugi moj svijet bio je svijet zabave, razgolićavanja, onako kako okolina oko mene nalaže, a jednim dijelom i ja. Kada sam osjetila da svojim izgledom mogu privući i najpopularnije momke, preplavila bi me zadivljenost samom sobom. Počela sam da osjećam oholost radi nečega što mi i ne pripada. Moja ljepota i mladost zasljepljivale su me! Postala sam drska i počela sam da gubim kontrolu nad sobom. Nekada ne bih bila u stanju samu sebe da prepoznam! Koristila sam ružne riječi, izgubila sam stid i nosila sve kraću odjeću. Babi je to jako smetalo, govorio bi mi stalno da to nevalja. Ali ja bih mu, iz neke slabosti i poricanja, samo dobacila: “I ti si izlazio kad si bio mlad”, te “Što ti nisi kao drugi očevi?”

A kakvi su to bili drugi očevi? Oni kojima je svejedno hoće li mu kćerka doći kući i kada, i što izlazi s momcima, što mu je kćerka više gola nego obučena, koja s njim sjedi u kafani, otac koji je pijan i koji gleda u djevojke koje su vršnjakinje njegove kćeri! Sve je to izmicalo kontroli iako sam ja u svojoj glavi mislila i vjerovala da ja “nisam kao oni”. “Nisam ja toliko ni loša, ima gorih od mene, pa vidi pa ja neradim nemoral, ne drogiram se, nisam alkoholičar…”, sve sam to govorila i gledala sam sebi kroz prste i opravdavala sve te postupke. Društvo te može uzdići, ali isto tako te može i poniziti!

Kada sam dobila ponovo šansu da dođem u Ameriku 2004.godine, u meni se bilo nakupilo toliko toga da sam samo htjela da se spasim i odem! Ostavila sam miniće i kratke majice, a ponijela sam samo zimsku odjeću i mahrame. Došla sam i osjetila sam da je sve iza mene. Osjetila sam da sam dobila novu šansu da krenem ispočetka! Nova zemlja, nova škola, nova okolina, novo društvo, nova ja! Živjela sam sa sestrom, zetom i babom. Mama i mlađa sestra su ostale u Bosni. Sa sestrom sam išla na džumu i dočekala svoj prvi ramazan tu, kada mi se srce otvorilo, a ja sam po prvi put u životu progledala i spoznala istinsku sreću. Sreća nije u izlascima, na korzu, u alkoholu, šminci, odjeći, u svemu onome što zavodi mlade. Sreća za mene bila je što sam stajala kraj sestara iz svih zemalja svijeta, a sve smo pokrivene i padamo zajedno na sedždu. Posmatrala sam ih kako ne skidaju mahrame sa glava ispred džamije, jer to nije bilo nešto što sam navikla da vidim.

One su sa mahramama na glavama, pokrivene, išle na posao, u školu, obavljale su kupovinu pokrivene. Mahrama je bila dio njih! To me potaklo na razmišljanje, jer u Bosni što sam vidjela pokrivene žene, one su bile starije nane ili hodžinice i djevojke koje su završile medrese. U školi je bilo nekoliko djevojaka iz Somalije koje su nosile mahrame, ali su ih nosile kao turbane, te bi im se tako nazirao vrat i uši. Ja sam smatrala da je važno da kosa bude pokrivena i da se to smatra nošenjem mahrame. Nisam imala islamsku nošnju, već svoje majice dugih rukava, džempere i farmerke. Osjećala sam da su mi počeli duboko smetati “komplimenti vukova” oko mene i njihovi hladni pogledi. Prema tome sam počela osjećati gadost i stid. Da, STID! Sestra je imala nekoliko suknji i mahrama, pa smo se mijenjale. Babo mi je kupio nekoliko mahrama kada je bio u Čikagu. Jedna je bila crno-bijela, a druga zelena i puno sam ih voljela. Pomislila sam: “Opet smo babo i ja na istoj stranici.” Odlučila sam da i ja stavim mahramu i da odem u školu, da vidim kakav je to osjećaj. Uradila sam to bez ičijeg pritiska i utjecaja. Kada sam došla ujutro u školu, dočekalo me pravo iznenađenje. Sve tri djevojke su skinule svoje mahrame! Ostala sam samo ja sa mahramom! Malo me uhvatila panika jer sam se bila oslonila na njih, da neću biti jedina sa mahramom na glavi. Uhvatila me trema dok sam koračala hodnicima, a nekoliko njih me je pogledalo u čuđenju. Nastavnici mi nisu ništa rekli, niti prijatelji koji su bili Amerikanci. Jedine negativne komentare dobila sam od nekoliko Bosanki koje su sa mnom išle na čas. Dobacivale su mi što sam se “podbulila” i govorile su mi da imam lijepu kosu te su me pitale zašto sam to uradila. U Bosni su svi moji bili šokirani, nisu mogli da vjeruju, mislili su da je to nemoguće. Ne vjerujem da su oni mislili da će to potrajati. Nekoliko podsmijeha od momaka koji nisu navikli da vide pokrivenu djevojku nego samo pokrivene nane.

Od tada sam počela da nosim hidžab. Tada nisam ni shvatala koju vrijednost i koju svrhu mahrama ima. Nosila sam se kao da idem na modnu pistu, od naušnica koje su virile ispod mahrama, do mahrama s kojima sam radila razne dizajne koji su bili prelijepi. A sve to da bi se ujutro neki pitali šta ću danas obući i kako ću staviti mahramu?! Sve je to nekako počelo gubiti smisao kada sam ponovo osjetila da tako “pokrivena” i dalje izazivam komentare i interes čak i nemuslimana, što mi se nije svidjelo, pa sam “smanjila doživljaj” sa stilom. Poslije kratkog vremena i sestra je odlučila da se pokrije. Bilo je puno lakše jer više nisam bila sama.Poslije toga pokrilo se još nekoliko djevojaka.To je bila “Fashion Year” mog života. Mnogima se svidjelo jer je bilo “neobično”, “lijepo”, “privlačno”.

Ali, kada su se mladići počeli “lijepiti” u džamiji i na skupovima, piknicima, žene su me počele gledati poprijeko. Tada sam osjetila da taj stil nošenja mahrame nije ono pravo.To nije bilo popraćenom tevbom, namazom, stidom. Nešto mi je nedostajalo! Razne su misli kružile mojom glavom.

Slušajući više predavanja na Paltalku u islamskoj sobi “Islam put do Dženneta”, učila sam svaki dan. Administrator te sobe puštao je najbolja predavanja. Ja bih dolazila i samo upijala. Tako da sam počela postavljati pitanja tom administratoru sobe o tome da li se nešto smije raditi u islamu prije nego što bi to uradila. U meni se počela buditi savjest. Počela sam da nosim mahramu prikladnije. Više mi nije bilo bitno šta mi roditelji kažu, nego Allah. Osjetila sam da me Allah gleda i u meni se javio strah, ali istovremeno sam razvila ogromnu ljubav prema Stvoritelju. Mnogo sam postavljala pitanja tom administratoru i dobijala sam odgovore, koje sam polahko primjenjivala u praksu. Prestala sam jesti hranu koja nije bila halal. S tim insanom mogla sam pričati o svemu, nasmijavao me do suza, naučio mnogo toga. Bilo mi je tada sedamnaest godina. Već sam nosila mahramu preko godinu dana. Te godine sam prvi put u životu vidjela žene u nikabima. Došle su iz različitih država u Ajovu, grad Des Moines.

O islamu su pričale sa toliko ljubavi i strahopoštovanja. Njihovo ponašanje i njihovi nikabi ostavili su tako dubok trag u mom srcu da sam prijateljici Sajmi rekla da ću i ja jednom tako, ako Bog da, nositi. Ona me samo pogledala i rekla da je ona udata i ima djecu, a opet se nebi mogla usuditi na to. Ali, gledajući za njima, samo sam mogla uzdisati kako su ponosno hodale, poput dunjalučkih hurija. Kada sam bolje upoznala tog operatora koji je već dugo vremena za mene skupljao odgovore, i on je napokon postavio jedno pitanje meni. Pitao me je da se udam za njega! Odlučila sam da se vidimo i da se dogovorimo u vezi braka. On je došao nakon osam sati vožnje autom, donio mi je prelijepe roze ruže i voćnu tortu. Ali i najveći poklon – sebe!

Ja sam pristala i poslije mjesec dana doselila sam se u drugu državu. Moj suprug je imao pozamašnu kolekciju knjiga o islamu, tako da sam jako puno čitala, slušala predavanja. Osjetila sam da je vrijeme da stavim nikab. Smatrala sam da moje “umjetničko djelo” nije bilo potpuno. Kada crtam, trudim se da svaki crtež crtam iz dijelova i da tako dođem do najboljeg mogućeg rezultata.

Tako sam željela da okončam svoj put ka pokrivanju, usavršavanju sebe, svoje duše i svoga identiteta. U ramazanu 2006.godine odlučila sam se za nikabi to je bilo još jedno pokrivanje u mom životu, ali ovoga puta konačno pokrivanje, ako Bog da. Počela sam da redovno klanjam, postim itd. Istinski sam se pokajala Allahu za svoje grijehe i od tada je moj život krenuo novim i boljim putem.

Nošenje nikaba podarilo mi je neopisiv smiraj. Nikada nijednom nisam sumnjala da li sam uradila pravu stvar. Sve je to bilo proizvod pritiska iz mojih prsa, i došlo je do toga da jednostavno nisam mogla više izlaziti vani bez nikaba. Nikab nisam posjedovala, tako da sam ga napravila od komada pamučne majice i pričvršćivala sam ga na mahramu uz pomoć bašlija. U tom gradu nije bilo prodavnica islamske nošnje, niti je iko nosio nikab pa da bih mogla pitati kako se može nabaviti. To nije potrajalo dugo i Allah me je počastio s mnogo nikaba, hidžaba i abaja. Imala sam već previše garderobe i mahrama, tako da sam darivala i druge.

Mnoga iskušenja sam prošla i što se tiče nezadovoljstva pojedinaca samnom, svaki dan je novi izazov.

Tek prošle godine osjetila sam da je moj babo zaista zadovoljan sa mnom. Kada smo razgovarali, vidjela sam ponos u njegovim očima. Mojoj je porodici bilo jako teško da se naviknu na novu mene. Oni žive u Republici Srpskoj i tamo je nemoguće kretati se ovako odjeven bez problema, tako da su oni bili zabrinuti za moju sigurnost prilikom posjeta za vrijeme godišnjeg odmora. Kao osoba, postala sam dosta smirenija, spokojnija i sretnija te više poštujem svoje roditelje i ostale. Hvala Allahu, počastio me sa mnogo sestara u islamu. Zahvalna sam Allahu što me uputio na Pravi put. Molim Ga da se smiluje mojim roditeljima, uputi moje sestre na Pravi put, nagradi mog muža, koji je imao toliko strpljenja samnom, molim Allaha da nas nagradi Džennetom! Amin! Neka su salavat i selam na Muhammeda, sallallahu alejhi ve selem. Hvala Uzvišenom Allahu na svemu što sam prošla, jer sad znam razlikovati dobro od lošeg.

Sestra B.A.
muslimanka.org