Znate li čitati Allahove znakove…?

Dođi bliže. Tako je očito, da bi ti moglo promaći; tako drago, da bi ga mogao uzeti zdravo za gotovo; tako intimno, da ga možeš prepoznati samo ako se predaš cijelim bićem..

“… Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” Qaf, 16. Ako želiš razumjeti, moraš slušati, sa fokusiranim, pažljivim srcem – upravljenim prema Njemu. ” …I spominji Gospodara svog mnogo, i slavi (Ga) noću i jutrom.” Ali Imran, 41.

Kada je Jusuf a.s. bio otjeran od kuće od strane svoje braće, određeno mu je bilo da odrasta u kraljevskoj palači. Kako je odrastao, kraljeva žena je razvila osjećaje za njega, pokušavajući ga namamiti u svoje naručje. Pokušala je i silom. I ona je bila privlačna Jusufu a.s., ali je njegovo srce ostalo fokusirano, uvijek u pripravnosti i nikad nije dopustio da bude preokupirano dunjalučkim slastima. “I strpi dušu svoju sa onima koji zazivaju Gospodara svog ujutro i navečer, želeći lice Njegovo; i ne skidaj oči svoje s njih, želeći sjaj života Dunjaa; i ne slušaj onog čije smo srce učinili nemarnim za spominjanje Naše i (koji) slijedi strast svoju, a stvar njegova je zanemarena.” Kehf, 18. Njegovo je srce uvijek bilo prisutno i potpuno fokusirano. On nikad nije gledao na momenat kao na kraj, već uvijek kao sredstvo, sredstvo do velikog cilja, do krajnjeg cilja i krajnjeg dana.

Danas često čujemo izraz “Živi u momentu”, ali negdje usput to je postao izraz kojim se opravdava niska ljudska priroda. Momenti o kojim su govorili pobožni i dobri ljudi sa istoka i zapada u prošlosti su doprinosili boljem cilju i svrsi, visoko iznad momenata niskosti ljudske prirode. To kristalno razumijevanje je dovelo Jusufa a.s. do ispravnih odluka u vremenu jakih iskušenja. “…I poželio bi (on) nju da nije vidio jasan znak Gospodara svog.” Jusuf, 24.

Čak šta više, jedna od poznatih i dokumentovanih osobina jeste njegova pronicljivost i sposobnost raspoznavanja Allahovih znakova. Njegovi snovi su nagovijestitli njegovu sudbinu i objava koja mu je stigla je spasila cijelu naciju od pomora zbog velike gladi. Njegovo je srce bilo ispunjeno Allahovom jednoćom. Poslanik Jusuf a.s. je znao da njegove okolnosti i oni oko njega nisu nikada bili pusta slučajnost. Znao je da je svaka situacija, svaka misao bila povezana sa nečim većim – voljom jedine opstojeće Istine – Istinitim Hakkom.

Mnogi od nas traže Njegove znakove, nadajući se da će nas uputiti, ali i dalje ostajemo izgubljeni. Možda i vidimo momente kada se manifestira Njegovo apsolutno beskonačno bogatstvo smjernica (tawfiq) i blagoslova, ali ostajemo u svijetu potreba i praznine. Beskonačno smo u potrazi za Njegovim porukama. Ali ako bi On odgovorio na tvoj poziv, da li bi ti to primjetio? Da li bi opazio Njegove smjernice? Da li je moguće da ti se stalno pokazuju znakovi, a ti ih odbacuješ kao puku slučajnost?

Razumijevanje Njegove volje i primanje Njegovog poziva zahtjeva bliskost. Zahtjeva cijepanje vela između tebe i Njega. Zahtjeva ljubav i bliskost tako snažnu i tako obuzimajuću, da je samo posuda jednog srca može nositi.

Veliki pjesnik je rekao:

Sve na kocku zbog ljubavi stavi,
ako si pravo ljudsko biće.
Ako nisi, napusti
ovaj skup.
Polovična srčanost ne doseže
do uzvišenosti. Kreneš
da nađeš Boga, a onda se svako malo
zaustavljaš i traćiš vreme
u drumskim kućama lišenim duha.
Ne čekaj dalje. Zaroni u okean, pusti da more bude ti.” (Rumi)

Ako želimo Njegovu uputu, najbitnije je da naučimo kako da ispunimo svoja srca samo sa Njim. Ovo je stanje spomenuto u Kur’anu: “Uistinu, na nebesima i Zemlji su znaci za vjernike.”– El Džasije, 3. Ovo je ajet za vjernika – mu’mina. Korijen te riječi je ا م ن, i ima mnogo značenja. Neka od njih su:

– Smirenost aktivirana jakim osjećajem vjere

– Biti prisutan, u višim dimenzijama momenta, bez očekivanja

– Ispražnjavanje srca od svega osim povjerenja u Allaha

Uzvišeni Allah nam kaže da je obraćanje pažnje na Njegove znakove istinska blagodat, zapravo suština, onoga što nas čini mu’minima. Ništa nije istinsko osim s Njim i ako bi smo bili u stanju ispuniti svoja srca ovom spoznajom, kada bi sve okolnosti i sva stanja bili manifestacija Njegove volje u našim očima, onda će Njegova uputa doći, bez obzira koliko teške i kompleksne naše situacije bile. “Pa uistinu, uz teškoću je olakšanje.” Eš-Šerh, 5.

Vjerovanje u Božiju Jednoću je suština načina na koji gledamo događaje u našem životu. Posebno ako žudimo za Njegovom uputom. Ibn Kajjim, r.a., u svojoj knjizi Medaridž es Salikin spominje uputu kao primarnu korist u sticanju istinskog unutrašnjeg stanja Tevhida (Božije Jednoće). To je stanje sažeto u četiri faze:

Tevba (Pokajanje): Ibn Kajjim preporučuje da, kako bi smo postigli najveće i najpronicljivije stanje, moramo početi sa konstantnim (i beskonačnim) stanjem tevbe, te prepoznati srčanu žeđ za traženjem istine. Svjetlo u srce ulazi kroz duboku žeđ za istinom i kada to svjetlo jednom uđe u srce, traženje Izvora postaje duboko ukorijenjeno u toj osobi.

Stanje budnosti (Fikra): To je nivo razmišljanja i proučavanja. U ranoj fazi, srce počinje da gleda u pravcu u kojem želi ići. Nakon što ga prepozna, zahtjevaće stanje budnosti. U ovoj fazi srce počinje raspoznavati i razlikovati istinu od neistine. Počinje raspoznavati šta je dobro, a šta loše.

Basira (Svijetlo u srcu): Basira je jako snažna, jer postavlja uočavanje (ferasu) u srce i čini vjernika, mu’mina svjesnim dobra i zla u životu. Odstranjuje sve vrste šoka od dunjaluka. Pomaže da se riješimo potrebe za očekivanjima (od drugih). U ovom stanju, vjernik je svestan šta drugi mogu vidjeti ili razumjeti.

Azim (Odlučnost): Krajnji proizvod i plod prethodnih stanja jeste azim. Da bi postigao ovo stanje, mu’min mora postaviti cilj, a taj cilj mora biti put prema Bogu. Kada već ima ferasu (uočavanje), vjernik je u stanju postaviti cilj koji će ga voditi prema pravom putu. Jednom kada je cilj postavljen, i osoba teži tome, odlučnost se povećava. Ova će odlučnost stvoriti održivu sklonost prema radu. On će konstrantno i bez umaranja biti u borbi na putu prema svom cilju: ALLAH.

Od svih stanja spomenutih od Ibn Kajjima, najbitnija je tevba, pokajanje. To nije fraza koju kažemo na kraju svakog namaza, niti je samo gest. Tevba u svom najdubljem smislu predstavlja poniznost i svjesnost o Bogu. To znači da, prije nego bilo šta uradimo, zapitamo sebe da li će nas to dovesti bliže Njemu. To znači da, svaki put kada nagnemo grijehu, naše srce žudi za oprostom. To znači voljeti Ga sa iskrenošću koja prodire u najdublje aspekte naših želja, potreba i nadanja, jer ne možemo imati ljubav prema dunjaluku i Njegovu ljubav u istoj posudi.

Pa počnimo sa tevbom. Dopustite da vaš život bude potpuno obuzet sa njom. Dovest će vas tako blizu Njemu, Njegovim znacima i Njegovoj objavi. Čak i ako nemate priliku doseći najveće nivoe u ovom životu, tevba će vas zaštititi, voditi vas i osigurati u trenucima slabosti i trenucima potrebe.“Tražite oprost Gospodara vašeg, zatim Mu se pokajte, poslaće na vas nebo obilno i dodati vam snagu snazi vašoj..” Hud, 52.

Tekst: Omar Ead

Obrada: Divanhana.com