Osobenosti bosanskog islama kroz prizmu Kur’ana i sunneta

Islam je uvažavao plemenite i korisne običaje predislamskih Arapa. Argumente za to možemo naći i u Kur’anu i u praksi Božijeg Poslanika, a.s. Jasan dokaz prihvatljivosti običaja predislamskih Arapa su riječi Allaha, dž.š.: „Otac djeteta dužan je da ih (majku i dijete) prema mogućnosti (bil-ma’ruf) hrani i odijeva…“[1] Klasični komentatori Kur’ana sintagmu bil-ma’ruf tumače običajem, tj., otac djeteta dužan je da majku i dijete prema običaju mjesta u kojem žive hrani i odijeva.[2] Vjerovjesnik, a.s., također je uvažavao emocije predislamskih Arapa i njihov nacionalni ponos. Buharija i Muslim vjerodostojnim lancem prenosilaca bilježe da je Božiji Poslanik, a.s., rekao hazreti Aiši: „Da nije tvoj narod nedavno izašao iz paganstva, ja bih porušio Ka’bu i potom je bezuvjetno sagradio na temeljima Ibrahima, a.s., pošto su Kurejšije zgradu Ka’be smanjili…“[3]Glavni razlog koji je spriječio Vjerovjesnika, a.s., da sruši Ka’bu i ponovo je izgradi na Ibrahimovim, a.s., temeljima je bojazan da to ne bi izazvalo nelagodu kod Arapa koji su tek primili islam. To je jasan argument da je Vjerovjesnik, a.s., mijenjao od predislamske tradicije samo ono što je bilo neophodno. Pogledajmo na koji način se taj princip manifestovao u Bosni i Hercegovini.

Muslimani u Bosni i Hercegovini žive u prekrasnom prirodnom ambijentu čija ljepota s baščama ispod kojih rijeke teku podsjeća na kur’anske opise Dženneta. Zahvalnost Bogu Uzvišenom na blagodatima koje im je podario Bošnjaci vole iskazivati u toj prelijepoj prirodnoj džamiji ili mesdžidu, kako je planetu Zemlju nazvao Vjerovjesnik, a.s.[4] To je razlog radi kojeg Bošnjaci pohode Ajvatovicu, Kariće, Bunu i Brateljevačku pećinu kod Kladnja. Ko nije slavio i veličao Uzvišenog Allaha u miru planinskog vrhunca gdje je smještena džamija u Karićima, ili uz žubor vode u tekiji na Buni, on ne može shvatiti zašto se bosansko-hercegovački muslimani svake godine vraćaju na ova mjesta. Dalje, s obzirom da ne postoje jasni dokazi da su se na ovim mjestima nalazila predislamska svetišta, ne postoje ni razlozi zbog kojih bi muslimanima bilo zabranjeno posjećivati ih.[5] Zatim, islam se u Bosni i Hercegovini nije širio među idolopoklonicima, već među Sljedbenicima Knjige,[6] a pošto je muslimanima dozvoljeno obavljati molitvu u bogomoljama pravoslavaca i katolika, nema razloga da bogomolje paterena, gdje god one bile, budu muslimanima zabranjene za izvršavanje vjerskih obreda. Čak šta više, patereni i njihove bogomolje, hiže, bez uobičajene crkvene ikonografije bliže su islamskom učenju nego oslikane pravoslavne i katoličke crkve. Dakle, ako je dozvoljeno obavljati namaz u Aja Sofiji u Istanbulu, ili uFethiji džamiji u Bihaću,[7] dozvoljeno je obavljati namaz na mjestima gdje su se molili i bosanski patereni, pa makar to bilo pored izvora ili na planinskim visovima.

Stoljećima su Bošnjaci njegovali običaje iz životnog ciklusa: rođenje, svadba i smrt. Ulema je predislamske običaje koji su bili u suprotnosti s duhom islama kritikovala i zabranjivala, dok je lijepe narodne običaje, shodno praksi Božijeg Poslanika, a.s., njegovala i podržavala.[8] Naime, islam poštuje prirodu čovjeka koji ima potrebu da se smije, plače, veseli, tuguje i raduje, pa su tako opstali netaknuti svi običaji iz životnog ciklusa koji nisu bili u suprotnosti s načelima šerijata. Svako ljudsko biće ima potrebu da se veseli za vrijeme svadbe, jer je to radostan čin formiranja nove porodice. Islam nije ukinuo lokalne svadbene običaje predislamskih Arapa, već ih, u okvirima morala, časti i poštivanja, njeguje i preporučuje. Allahov Poslanik, a.s., je jednom prilikom upitao djevojku koja je bila kod nevjeste: „Šta je uradila mlada?’ ‘Odveli smo je kod njenog muža’, odgovorila je. ‘A jeste li s njom poslali djevojku koja će udarati u def i pjevati?’, upita Allahov Poslanik, a.s. ‘A šta će pjevati?’, pitala je djevojka.’Govorit će stihove:

Došli smo vam i vas našli

Na vaš pozdrav odzravili

Da vam nema žeženoga zlata

Žene bi vam bile bez nakita

I da nema pšenice uzrele,

Ne bi cure bile debele.[9]

Stihovi navedeni u ovom predanju pripadaju žanru narodnih umotvorina komponovanih da na lijep i moralno prihvatljiv način uveseljavaju svadbene svečanosti. Pozitivan odnos Allahovog Poslanika, a.s., i njegovo podsticanje ljudi da budu veseli, radosni i razdragani prilikom sklapanja braka, uticao je na pozitivan odnos islama prema predislamskim svadbenim, ali i drugim prigodnim svečanostima naših predaka.[10] Od običaja iz životnog ciklusa među muslimanima u Bosni i Hercegovini najrasprostranjeniji su: „ćudanje“, šišano kumstvo djeteta, krađa djevojke, postavljanje barikada svatovima, običaj nakoljenčeta, knijenje mlade, vukovi, mirđije itd. itd. Sve su to običaji koje muslimani u Bosni i Hercegovini stoljećima njeguju uz prešutnjo odobrenje uleme jer se naslanjaju na pomenutu praksu Božijeg Poslanika, a.s.

Bošnjaci su od Osmanlija naslijedili specifičnu formu obavljanja pet dnevnih namaza koja se sastoji iz precizno određenog rasporeda ibadeta od učenja ezana, do izlaska iz džamije. Daleko bi nas odvelo da u ovom radu analiziramo sve ibadete koje muslimani u Bosni i Hercegovini izvršavaju obavljajući neki od dnevnih namaza u džamiji, što je, svakako posebna tema koju je potrebno detaljno obraditi, ali je ovdje bitno napomenuti da se forma obavljanja namaza kako je stoljećima izvršavaju Bošnjaci našla na žestokom udaru nekih učenjaka koji su se školovali u arapskim zemljama. Njihove glasne kritike koje su se svodile na protivljenje tihom i skrušenom učenju „amin“ nakon Fatihe, učenju tri puta sure Ihlas i Fatihe prije ikameta, podizanju ruku samo jedanput u namazu, zikru poslije namaza, učenju namaske dove, klanjaju dvadeset rekata teravih-namaza, itd., ne izlaze iz domena sunneta, dok je jedinstvo muslimana farz, stroga obaveza. Pitamo se stoga da li je udar na jedinstvo muslimana i izazivanje svađe i neprijateljstva među njima vrjednije od toga hoće li se „amin“ reći naglas ili u sebi, ili hoće li se ruke u namazu dići jedanput ili više puta? Nije odlika pametnih ljudi da mijenjaju jedan sunnet ili mustehab za drugi, uzrokujući pri tom rascjep u zajednici muslimana.

Muslimani u Bosni i Hercegovini prepoznatljivi su po svojim lijepim i ukusnim jelima što ih prave od mesa domaćih životinja i voća i povrća što uspjeva u našoj zemlji. I u tom segmentu oni se oslanjaju na sveti tekst Kur’ana i Sunnet Allahovog Poslanika, a.s. Allah, dž.š., je u Kur’anu dozvolio lijepa i ukusna jela osim određenih vrsta mesa.[11] Svako podneblje ima svoje voće i povrće i stoku koja je dozvoljena muslimanima. Muhammed, a.s., hranio se shodno podneblju u kojem je živio. Jeo je plodove koji su se mogli naći u Arabiji i hranio se mesom domaćih životinja koje su Arapi uzgajali. Nije izmišljao posebnu hranu za muslimane. Bio je skroman, i znajući da se njegovi postupci prate i oponašaju, nastojao je da olakša svojim sljedbenicima. Na primijer, Muhammed, a.s., se, kada je imao hurmi, iftario hurmama, a kada nije imao hurmi preporučio je da se vjernici iftare vodom. Zašto je to učinio? Zato što su gotovo svi Arapi imali voćnjake s hurmama i većini nije bilo teško naći nekoliko hurmi za iftar. Muslimani u Bosni i Hercegovini su postupajući prema praksi Allahovog Poslanika, a.s., iftarili voćem i plodovima koje su imali, npr., šlivama ili jabukama. Kakva je, u ideološkom smislu, razlika između šljive i hurme? Obje su voćke i obje je Allah stvorio. Razlika je samo u podneblju u kojem uspjevaju. Dakle, kada Bošnjaci iftare šljivama oni slijede prasku Božijeg Poslanika, a.s., koji se iftario voćkom do koje je najlakše bilo doći. Stoga mi dozvolite da postavim pitanje: da li bi Poslanik, a.s., dozvolio da se muslimanima u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje širom planete stvara poteškoća time što trebaju iftariti hurmama? Odnosno, da li je sunnet muslimanima u Bosni i Hercegovini iftariti hurmama ili šljivama (ili nekom drugom domaćom voćkom), ako znamo da hurme ne mogu obezbjediti svi, a domaće voćke mogu.

Muslimani u Bosni i Hercegovini su dio velike porodice slavenskih naroda koji žive od sibirskih stepa na istoku do Italije na zapadu. Naseljeni su u umjerenom pojasu čiji stanovnici imaju posebnu odjeću ljeti, a posebnu zimi. Odjeća muslimana u Bosni i Hercegovini, osim u određenim elementima, ne odudara od odjeće drugih naroda koji žive s njima. I to je u skladu s Kur’anom i Sunnetom. Allah, dž.š., je propisao da se vjernici lijepo obuku kada krenu u džamiju. Poslanik, a.s., je svojom praksom pokazao šta to znači. Dakle, kako se oblačio Muhammed, a.s.? Hadiski učenjaci su zabilježili da se Muhammed, a.s., u skladu sa svojim mogućnostima, oblačio lijepo i pristojno. Imao je posebne svečane ogrtače koje je oblačio za vrijeme obavljanja džume i bajram-namaza. Njegova odjeća nije odudarala od odjeće ostalih građana Meke ili Medine. Na isti način se vjekovima odjevaju muslimani u Bosni i Hercegovini. Prilikom odlaska u džamiju oblače se lijepo i pristojno, u skladu sa svojim mogućnostima.[12] Imaju posebna, svečana odijela koja nose za vrijeme džume i bajram-namaza. Njihova odjeća ne odudara od odjeće ostalih građana Bosne i Hercegovine. Dakle, šta je neislamsko u tome? Zato se, slično pitanju postavljenom u vezi s hranom, može postaviti pitanje: da li je oblačenje arapske nošnje u Bosni i Hercegovini u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, a.s., ili je to oblačenje odjeće koju inače nose građani Bosne i Hercegovine? Allahov Poslanik, a.s., nije izumio posebnu islamsku odjeću, već se oblačio u skladu sa društvenom sredinom i podnebljem u kojem je živio. Njegova odjeća nije se razlikovala od odjeće idolopoklonika koje je pozivao u islam. S druge strane, Muhammed, a.s., je skretao pažnju muslimanima da se razlikuju od Sljedbenika Knjige, pa su ga Bošnjaci i u tome nastojali slijediti, nošenjm „francuzica“ i stavljanjem kape na glavu prlikom ulaska u džamije jer kršćani svoje kape skidaju kada ulaze u crkve. Jasno je, dakle, da su obilježja koja su Bošnjaci unijeli u islam, a koja je ulema prešutno odobrila vjerski utemeljena i nalaze svoje uporište u osnovnim izvorima islama Kur’anu i Sunnetu. To je ono po čemu su se muslimani u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci, vjekovima prepoznvali.

Preporod