Srce čovjeka između dodira meleka i dodira šejtana

Ibn Kajjim rahimehullah, kaže:

“Kad zamisliš stanje srca sa melekom i sa šejtanom vidjet ćeš čudovite stvari. Kad mu se melek približi i dotakne ga (misli se na čovjeka), prsa mu se rašire, nur obasja i rahmet zapahne te zaboravi na dunjaluk, ali ga onda dodirne šejtan, pa ga tjeskoba i briga ovosvjetska obuzmu pa Allaha zaboravi. Međutim, ima robova kod kojih je dodir melekov jači, pa ako ga šejtan dotakne ne dozvoli mu da ovlada njime, nego je u stalnom hrvanju s njim, nekad preovlada a nekad bude nadvladan, shodno jačini vjere u srcu. Kod drugih je dodir šejtanov jači, pa ga savladava dok potpuno ne ovlada njime, pa mu zamre srce i ne osjeća koliko je šejtan ovladao njim. Tek prilikom napuštanja ovog svijeta osjeti brigu, tugu i tjeskobu što su bile prikrivene u duši dok je bio zauzet dunjalukom. Ono što privlači šejtana srcu su želje srčane i svojstva. Ukoliko se radi o svojstvima, onda je vlast šejtanova jača i našao je sebi stanište. Kada se vlasnik ovakvog srca Allahu utječe i dovu čini ili spominje Allaha, neće to poljuljati vlast šejtanovu, pošto se to svojstvo učvrstilo u srcu. Ali ako rob uspije da iskorjeni ta svojstva iz srca i radi na tome da ih iščisti i sapere, preostaju šejtanu pokušaji poput vesvesa i pomisli, ali je sve to nepostojano pa ga slabi, pa se ne može oduprijeti utjecanju roba Allahu dovama i zikru. Međutim, srcu u kojem su ta svojstva ukorjenjena ne pomaže zikr, pa na primjeru namaza možeš vidjeti da li je udaljio šejtana iz svog srca, i da li se samo Allahu usmjerio tokom namaza i samo Njemu subhaneh predao, a vesvese i promišljanja iz sebe istjerao. Srca su puna štetnih naslaga kojima su lijek raznovrsni ibadeti, zikr i utjecanje Allahu. Međutim, kao i svaki lijek, neophodno je da ga prati uporedo suzdržavanje od onoga što mu šteti.”

(“Tibjan fi aqsamil-Kur’an”, str. 263-266)

Izvor: “Oaza imana – Vjerovanje u meleke”

Autor: Ibn Kajjim El-Dževzijje