Ako Bog postoji, zašto je ovoliko patnje u svijetu?

To je bio samo san. U trenutku je imao jak uticaj na mene, kao da je bilo realno. A ipak, ta noćna mora je bila samo iluzija, privremena, poput treptaja oka. Ali, zašto moram osjetiti bol, strah, tugu u mojim snovima? Na jednoj većoj razini, to je pitanje koje se stalno prožima: zašto patimo u životu? Za mnoge ljude, odgovor na to pitanje ih je ili doveo do vjere, ili ih udaljio od nje. Vjera u Boga, smisao života i konačno odredište – se često oslanja na to kakav odgovor damo na ovo pitanje. Pa, kada postavjamo ovo pitanje, zapravo pitamo o životu i svojoj svrsi.

Zašto patimo? Zašto se “loše” stvari dešavaju “dobrim” ljudima? Kako to da postoji Bog ako nedužna djeca gladuju, a zločinci su na slobodi? Kako da postoji neko božanstvo koje nas voli i koje je svemoćno, a dozvoljava da se toliko nesreća događa? I ako je Bog zaista pravedan i dobar, zar ne bi dobre stvari trebale da se događaju samo dobrim ljudima, a loše samo lošim?

Odgovor je: Da, apsolutno. Dobre stvari se zaista dešavaju dobrim ljudima. A loše se dešavaju lošim ljudima. Zašto? Zato što Bog jeste pravedan i Onaj koji voli. I On nema manjkavosti u svom znanju kao mi. Da bismo razumjeli izjavu: “Dobre stvari se dešavaju dobrim, a loše lošim ljudima” moramo prvo definisati šta je to “dobro” i “loše”. Iako postoji mnogo definicija, svi otprilike isto posmatraju na to. Na primjer, većina ljudi bi se složila da ostvarivanje nekog cilja kojeg smo željeli je dobra stvar. Dok s druge strane, kada ne uspijemo da ostvarimo šta smo htjeli, je loše. Ako je moj cilj da se udebljam jer imam malo kilograma, onda bi dobijanje na težini bila dobra stvar. A ako bih htjela da smršam, međutim ja se udebljam, to bi za mene bilo loše. Isti slučaj može biti dobar ili loš zavisno od mojih želja. Dakle, “dobro” u mojim očima počiva na tome šta su moje želje i ciljevi.

Ali, šta je moj cilj? To nas dovodi do osnovnog pitanja: pitanja naše svrhe i smisla života. U suštini postoje dva gledišta o smislu života. Prvo gledište drži do toga da je ovaj svijet jedina realnost, krajnje odredište i krajnji cilj naših napora. Drugo gledište drži do toga da je ovaj svijet samo most, sredstvo koje je samo poput treptaja oka u odnosu na čitavu vječnost. Za one koji su u prvoj grupi, ovaj život je sve. On je jedini kraj ka kome težimo našim djelima. Za one u drugoj grupi, ovaj život teži ka nuli. Zašto? Jer, u poređenju sa vječnošću, čak i najveći broj postaje nula. Ništa. Kao prolazan san. Ova dva gledišta direktno utiču na naše poimanje smisla života. Ako neko vjeruje da je ovaj život jedina realnost, krajnje odredište, cilj svih naših poduhvata, onda je smisao njegovog života da što više uživa i dobije u ovom životu. Ako tako gledamo na život, onda se zaista loše stvari dešavaju dobrim ljudima svake sekunde. U okviru te paradigme, ljudi dođu do zaključka da nema pravde, a samim tim nema ni Boga, ili da taj Bog nije pravedan.

To je kao da kažemo da Bog sigurno ne postoji jer smo imali loš san. Ali, zašto ne dajemo našim snovima mnogo težine? Neki snovi su užasni, i veoma često ga sanjaju i “dobri” ljudi. U našim snovima, zar ne okusimo velike užase ili pak ljepote? Da. Ali zašto ne pridajemo tome veliki značaj? Jer kada ga stavimo u kontekst našeg života, san je ništa, nije bitan.

Kod ove druge paradigme, svrha stvorenja nije da dođemo do svih mogućih uživanja u ovom životu, koji je kao poput sna. U ovakvom pogledu na svijet, smisao života je definisan od Boga koji nam kaže: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju“(Kur’an, 51:56) Treba primijetiti konstrukciju ove izjave. Počinje sa negacijom: “Nisam stvorio džine i ljude (ni zbog koje druge svrhe)…” Allah, subhanehu ve te’ala, prvo odbacuje sve druge svrhe, prije nego što iznese jednu i jedinu svrhu: “osim da Me obožavaju.” To znači da kao vjernik, znam da ne postoji nijedan drugi smisao mog postojanja osim da spoznam, volim i približim se Bogu. Ovo je jedan i jedini razlog zašto sam stvoren. I ovo je suštinsko, jer definiše sve drugo što radim i u šta vjerujem. Definiše sve stvari oko mene, i sve što doživim tokom života.

Vratimo se sad na značenja “dobra” i “zla”. Sve što nas približava našem jedinom cilju je dobro, a sve što nas od toga odvraća je loše. Za one kojima su cilj materijalna dobra, te stvari definišu njihovo “dobro” i “loše”. Za njih, stvari poput postizanja imetka, statusa, slave je dobro, a gubitak sve toga je loše. Prema ovakvom gledištu, kada jedna dobra osoba izgubi sve što ima, to je onda nešto loše što se desilo dobroj osobi. Ali to je jedno pogrešno viđenje koje dolazi kao rezultat krnjavog posmatranja svijeta. Kada su sočiva iskrivljena, tada i slika postoja nejasna.

Za ljude iz druge grupe, sve što nas približava Bogu i Njegovoj ljubavi je dobro, a sve što nas odaljava je loše. Zbog toga, osvojiti milijardu dolara može biti najveća nesreća koja mi se dogodila ako to prouzrokuje da zaboravim na mog Gospodara. Dok s druge strane, ako ostanem bez posla, imetka, ako se razbolim, to može biti najveća blagodat koja mi je data ako me to približi Bogu. Ovo je realnost o kojoj nas Allah obavještava u Kur’anu: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.“ (2:216)

Kao vjerniku, moje mjerilo nije dobitak ili gubitak materijalnih stvari. Moje mjerilo je nešto više. Ono što imam i ono što radim je jedino bitno u smislu koliko me to približava ili odaljava od mog cilja: Boga. Ovaj dunjaluk nije ništa više od sna koji sam okusila na kratko, a zatim sam se probudila. Da li je taj san bio dobar ili loš, zavisi od mog stanja nakon što sam se probudila. Dakle, kad se sve to uzme u obzir, zaista postoji pravda. Bog daje dobro samo dobrim ljudima, a loše lošim. Najveće dobro jeste Njegova blizina, u ovom i budućem svijetu. I samo dobri ljudi su dobili ovu blagodat. Zato je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ““Čudan li je primjer vjernika. Šta god da ga zadesi, njemu je dobro, a u takvoj situaciji nije niko osim vjernika. Ako ga zadesi nešto lijepo, on se zahvali Allahu i to bude dobro za njega, a ukoliko ga zadesi nešto loše, on se strpi, pa to opet bude dobro za njega.” (Muslim)

Kao što ovaj hadis objašnjava – da li je nešto dobro ili loše nije definisano vanjskim pojavama. “Dobro” u ovom hadisu je definisano kao unutrašnje stane: strpljenje i zahvalnost, oba kao manifestacija naše blizine s Bogom. Sa druge strane, najveća nesreća je biti daleko od Boga, na ovom i budućem svijetu. I samo loši ljudi su kažnjeni ovim. Sve to što ovakvi ljudi imaju, ili nemaju, od imetka, statusa, slave je samo iluzija, ništa više realna i bitna od toga da imaš sve te stvari u nekom najljepšem snu, ili da ih nemaš u nekom najgorem košmaru. O ovoj iluziji Allah kaže: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.“ (20:131)

Vječni život nastupa onda kada se probudimo iz ovog svijeta. I tek nakon tog buđenja ćemo shvatiti da je sve ovo bilo kao san.

Yasmin Mogahed
Prevod: Islamski portal N-um.com