Ako mi dirneš kćerku

Zašto ono što mi je među nogama treba da mi definira put pod nogama? U očima Stvoritelja svi smo jednaki. Zar smijemo u vlastitim očima biti ovoliko različiti? Ima tu prirodnih razlika, naravno, ali budućnost ne pripada mišićima i “jačem spolu”, već umu. A po onome što može umom mućnuti, žena nije ništa drugačija od muškarca.
Zašto mi se onda učinilo da me je tresn’o budak kad nam je ginekolog nonšalantno rekao da čekamo djevojčicu? Nije to bio muški ponos. Nije to bila neka perfidna želja za sinom da mi nastavi lozu. Putem mog intelektualnog rada, posredstvom knjiga koje sam napisao, predavanja koja sam održao, zahvaljujući i ovoj kolumni, moje će ime, ako dragi i milostivi Bog da, nastaviti živjeti dugo nakon što se moje tijelo vrati ilovači od koje je stvoreno.
Nije to ni zbog želje da mi sin naslijedi zanat. U meni je usađeno mišljenje da svako svoju šumu krči u proplanku. Ne! Tamni oblaci nad suncem mog života nisu zato što ja želim sina, oni su tu zato što ja žalim moju nerođenu princezu. Žalim je jer će se roditi u svijetu koji aktivno radi protv nje. Ne zato što je muslimanka ili Bosanka, ovakva ili onakva, nego samo zato što je žensko.

Krletka za njen um

U trenutku kad nam je ginekolog rekao spol, vidio sam kako je od malih nogu usmjeravaju na put lutkica i kecelje, kako govore da je kuća i kuhinja za žensko čeljade; kako na poslu rinta kao njen muški kolega za manje pare; kako crnči za šporetom i usisivačem, dok njen muž ima pametnijeg, muškog posla.
Vidio sam kako grade krletku za njen um. Vidio sam kako obuzdavaju neograničeni potencijal one koja se još nije rodila a koja je već moj cijeli svijet. Vidim moju ljepoticu kako stoji na raskrsnici. S jedne strane je udoban, utaban, primamljiv put na koji je svi guraju, a koji ne vodi novom, uzbudljivom, ispunjujućem. Koji ne vodi nigdje. I bojim se.

Bojim se da je neću moći nagovoriti da ide stranputicom punom prepreka i buntovništva koja vodi istinskoj sreći realizirane ličnosti i ispunjenog života. Bojim se da ću jednog dana vidjeti istu tugu u njenim, kao i u očima njene majke kad vidi neraskidive, zlatne lance u koje smo je okovali. “Nosiš li muško ili abortiraš?”, ide linija dijaloga iz komedije “Diktator”. Za neke je to šala, ali za mnoge je stvarnost. U Kini i Indiji se vrši plansko, masovno istrebljenje ženske djece. Rezultat politike jednog djeteta u ruralnoj Kini ogroman je jaz između muške i ženske djece. Primitivni poriv za sinove udružio se s hladnom preciznošću moderne tehnologije u zaluđeni ples smrti koji je u Indiji, Kini i šire već presudio milionima nerođenih princeza, kakva je i moja.
I kad se rode, u nekim dijelovima svijeta djevojčice su građani drugog reda, nisu ljudi, nego druga vrsta, oruđe, stvar koja govori, koja ne treba da se vidi niti čuje. U svijetu danas ima žena koje nemaju ni prava ni identiteta. I mi to prihvatamo. Drugdje u svijetu obrezuju djevojke u zaluđenoj nadi da ako joj odrežeš klitoris, ako joj obajatiš seks, možda će ti onda žena biti vrijedna i vjerna.

Stakleni strop

Ni prosvijetljeni svijet nije ništa bolji. Stakleni strop, taj fenomen gdje žene mogu napredovati samo toliko i ne više, gdje ne postoje formalne, pravne prepreke, ali postoje stvarne, nesavladive prepreke – opće je poznat i prećutno prihvaćen.
U Americi za svaki dolar koji muškarac zaradi radeći određeni posao, žena će, radeći isti, zaraditi 0,70 centi. Od rođenja, žene bombardiraju torskim porukama, obuzdavajući im vidike, planski igrajući na prirodne nesigurnosti, postavljajući nedostižive standarde ljepote i primjerenosti. Atrofiraju umove brzom hranom misli koja ograničava um do te tačke da je spreman kafez vidjeti kao spas.

Kolike su žene heroji

Moja rahmetli majka je, nakon smrti svog supruga, bez dana škole uspjela snagom svoje čelične i nepokorive volje odgojiti i na hajr izvesti dvojicu kršnih sinova. Divim se svojoj mami koja bi tokom dana nosila teško breme dijeljenja pravde, samo da bi došla kući i dalje radila za svoja tri pehlivana. Moje kolegice, vrijedne umne radnice, svakog dana me jače i jače učvršćuju u uvjerenju da izvrstan um ne poznaje spol.
A onda je tu moja supruga. Ona je odgovor na moje molitve. Moj poklon od Stvoritelja.
Ja volim svoju suprugu više nego što volim sebe. Ona je pametnija od mene. Ona je sposobnija od mene. Moj je najbolji prijatelj. Druga polovina je moje duše. Moj životni saputnik. Svakog dana me iznova zadivi. Svakog dana mi ulijeva snagu i vjeru u ljudski rod. Svakog dana je sve više volim.
A šta ako se…

Kako smo mi pogano društvo. Lejla je magistar! Certificirani računovođa! Šef računovodstva! Odnosno, bila je dok nije zatrudnjela. Svoj život je provela učeći i marljivo radeći, i zato što želi ispuniti svoju osnovnu biološku potrebu, donijeti život na svijet, naše društvo je kažnjava. Zbog toga što želi da bude majka, naše društvo kaže da ne može biti i neko s karijerom.
Mlade žene žive u strahu da će zatrudnjeti, jer znaju da je to kraj njihovom zaposlenju. Zakon to strogo zabranjuje. Naravno, i tome smo dohakali. Na prvi znak jutarnje mučnine traži se zamjena. Vjerovatno neko muško. Ko će zaposliti ženu koja ima malu plakavicu, prljavicu, morsku pijavicu koja, kad se razboli, otopi majci cijeli svijet!? Ako bude htjela još jedno dijete, moja žena poslodavcu neće biti zanimljiva do njene 35. godine, kad konvencija nalaže da je žena izvan rasplodnog doba u očima poslodavca.
Tako mi siječemo granu na kojoj sjedimo. Budućnost pripada umu. Um žene nije ništa manje vrijedan ili kreativan od uma muškarca. Um žena je neprocjenjiv resurs koji mi prešutno trampimo za beznačaj. Šta ako se lijek za rak krije u prelijepom mozgu neke arapske žene? Šta ako je svemogući Stvoritelj stavio ključ svemirskih prostranstava u um neke kineske nerođene bebe, iščupane iz materice majke jer je njen otac htio muško kako bi nastavio lozu?
A sad o tebi, muškarčino!

Ako hoćemo svijetlu budućnost, učimo žene kao što učimo muškarce. Umjesto toga, žene nam više nisu naučnici. Žene nam više ne idu na “muške” fakultete. Svuda u svijetu je ogroman jaz u broju žena koje prijavljuju patente u odnosu na muškarce. Treba nam više žena naučnika.
Žene su većina. Žene imaju glas. Pa opet moraju moliti i kamčiti za svoju kvotu na spiskovima kandidata, moraju tražiti da se zakonom osigura određen broj u kompanijama. Neću ovdje govoriti ženama šta da rade. To mi kao muškarcu ne priliči. Vi ste pametne i sposobne. Shvatite same.

Hoću da pričam tebi! Jesi li ti muškarac? A šta te to čini muškarcem? Zaboravimo sad djetinjasti humor. Zašto si ti stvarno muškarčina? Je li zato što možeš popiti piva koliko si težak? Zato što u teretani možeš podići omanje auto? Što ti žena u strahu i trepetu donosi papuče i sakriva račune? Što je sve čisto i uredno kad dođeš kući jer, kad si krenuo, rekao si da te se dobro čuvaju ako ne bude sve pod konac kad se vratiš?

To ti nije muškost. To je siledžijstvo. To je zulum. Muško si ako se zna da je usisivač tvoj; ako možeš poljubiti ženu u javnosti, a ne krišom; ako znaš na koliko ide šareno, a na koliko bijelo. Muškost je braniti svoju kraljicu i princezu od tamnog, opasnog svijeta koji hoće da im soli pamet. Muški posao je na hajr izvesti kćerkicu. Muško si ako osiguraš da ti kćerka bude hrabra i jaka žena kao njena pranana, nana, a Bogami, i kao njena mama. Cijeni za sebe.

Ja ću svoju kćer učiti da je svijet njena ostriga, da sreća dolazi jednako iznutra kao i izvana. Reći ću joj da može biti šta god želi dokle god je ona ta koja to želi i koja je to izabrala. Učit ću je da koristi svoj um kao oružje. Učit ću je da živi od pameti. Reći ću joj da, kad cijeli svijet hoće da ide u jednom smjeru, ukopa se u snazi svog uvjerenja i glasno kaže: “To nisam ja!” A ti, o muškarčino, o zadrto društvo, o crni svijete, ako mi dirneš kćerku…

Autor: Haris Hasić

(preuzeto sa portala novovrijeme.ba)