Allah daje uputu kome On hoće

Naređeno nam je da najmanje sedamnaest puta dnevno molimo za uputu Onoga Koji uputu daje. „Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“ (Kur’an, 1:6-7)

Trebali bi se zapitati zbog čeka ovu dovu toliko često ponavljamo? Kako da znamo da jeova dova primljena? Da li trebamo samo pretpostaviti da smo dobili uputu i da nam je zagarantovano mjesto u džennetu? Zašto smo mi dobili uputu a drugi nisu? Kur’an pruža odgovor na sva životna pitanja koja čovjek ima, a ovo su pitanja koja svaki čovjek postavi u određenom trenutku u životu. Obaveza je da steknemo potpuno razumijevanje i na taj način budemo u mogućnosti da odgovorimo na njih. Nažalost, mnogi muslimani imaju prilično iskrivljenu sliku značenja ajeta koji kažu da Allah Uzvišeni daje uputu kome hoće, i u zabludi ostavlja koga hoće. Ovaj nesporazum utiče na stagnaciju praktikovanja vjere kod dosta muslimana, i na taj način ih udaljava od Allaha s.v.t. Dakle, doslovno značenje bi bilo da On odabire koga će uputiti na pravi put, a koga će ostaviti u zabludi. Ako je tako, zbog čega je to tako?

Prije svega, moramo shvatiti da je neprihvatljivo definirati Allaha s.v.t. prema jednom od Njegovih brojnih svojstava, bez da prethodno uzmemo u obzir i sve ostale opise koji se međusobno poklapaju. Uzmimo za primjere sljedeća Allahova svojstva, Pravedni, Mudri, Onaj Koji zna šta se krije u srcima. On daje uputu onome ko je zaslužuje. On daje uputu onima čija su srca Njemu naklonjena. Kur’an o ovome kaže: „…a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.“ (Kur’an, 64:11) „..Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a k Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća.“ (Kur’an, 13:27) „A one koji su na Pravome putu On će i dalje voditi i nadahnuće ih kako će se vatre sačuvati.“ (Kur’an, 47:17)

Pema prethodnom ajetu, uoliko osoba promijeni „putanju“ svoga srca, ne samo da će mu veo tame biti skinut, nego će uputa doprijte do njegovog/njenog srca, što će mu/njoj biti potpuno normalno. Mnogi povratnici u islam su očigledan primjer za navedeno. Istu uzročnu vezu u tome da Allah Uzvišeni u zabludi ostavlja koga hoće pronalazimo u sljedećim ajetima: „Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno – opominjao ih ti ili ne opominjao – oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.“ (Kur’an, 2:6-7) „Kada Musa reče narodu svome: “O narode moj, zašto me mučite, a dobro znate da sam ja Allahov poslanik vama!” – i kad oni skrenuše u stranu, Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu – a Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.“ (Kur’an, 61:5) Možda najbolji razlog zašto Allah nekome daje uputu nalazimo u suri „Noć:“ „…onome koji udjeljuje i ne griješi, i ono najljepše smatra istinitim, njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim, i ono najljepše smatra lažnim, njemu ćemo Džehennem pripremiti…“ (Kur’an, 92:5-10)

Parabola o božanskoj uputi je poput škole koja može da izabere dali da učenika izbaci ili da mu dodijeli stipendiju. Da. Škola to može uraditi, i ima puni autoritet da to i u radi, ali sve je to na temelju onoga što je učenik uradio. Tome je sliča i sistem promaknuća ili otkaza na poslu. Mnogi ljudi pogrešno vjeruju da nas je Bog stvorio kao lutke. Čakštaviše, čujemo i pojedine imame kako govore da je nas Allah s.v.t. odabrao da budemo vjenici, dok je druge odabrao da budu nevjernici, zanemarujući pri tome ono što smo mi uraditi kako bi to zaslužili. Ajeti koji govore o Allahovom odabiru poslanika između ljudi sigurno se odnose na nešto što On zna o njima, a što ih čini drugačijima od drugih ljudi. On je jedini koji zna šta je u našim srcima, te ko je uistinu pobožan. „Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, 49:13) Međutim, neki ljudi se ne slažu sa Allahovim sveznanjem i tim kako On zna naše buduće postupke i krajnji položaj na budućem svijetu. Budimo jako pažljivi u filozofiranju naše vjere, nemojmo zaboraviti sveobuhvatni princip potpune vjere u stvari izvan naše percepcije, a koje su jasno definisane u Kur’anu. Očito postoje stvari koje su izvan naše percepcije, „…ljudi ne znaju osim ono sto im je On dao da spoznaju…“ (Kur’an, 2:55)

To je kao da gledamo svoj odraz u ogledalu. Ogledalo sve bilježi, ono dobro i ono loše, ali ono ne utiče na to kako mi izgledamo. Isti je slučaj i sa Allahovim znanjem. On zna sve o nama, a naš odraz je naš vlastiti rad. Sjetimo se da je Allah Prvi i Posljednji, Onaj na kojeg vrijeme ne utiče. Nikad ne zaboravimo da je On veći od bilo čega što možemo zamisliti. Svakom svom stvorenju je dao ono što je najbolje za njega: “Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.” (Kur’an, 20:50) Ne-ljudski oblici života su u podsvjesnoj podređenosti Allahovoj volji, pa prema tome i samo njihovo stvaranje slavi Njegovu perfekciju. To je njihova svrha, i daje im mirnoću u izvršavnju njihovog dnevnog urođenog programa. Suprotno tome, bili smo testirani sa svjesnim, moralno osvještenim, inteligentinm shvatanjem i kreativnošću. Uzmimo plivnje za primjer, neki imaju strah čak i da nauče da plivaju, dok drugi postižu začuđujuće rezultate u ronilačim i plivačkim tehnikama, podjednako dobro kao najbolji delfini.

Da bismo, kao individue i društvo u cjelini, dostigli svjesni mir, uputu moramo shvatiti kao izbor i zalaganje. Allah Uzvišeni je Onaj koji daje uputu, ali mi moramo odabrati hoćemo li je prihvatiti: „…i duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“ (Kur’an, 91:7-10) Riječ koja se ovdje odnosi na uspjeh onoga koji njeguje svoju dušu ima isti korijen kao uzgajanje usijeva. To je poput odnosa farmera i njegovih usijeva. Sve je tu na jednom mjestu; tlo, sjeme, voda i sunce, ali to se sve mora uraditi na ispravan način. Farmeru je data mogućnost da shvati kako, i što se više trudi, bolje plodove će dobiti. Ukoliko bude učio od onih koji su to već radili, bit će mu mnogo lakše. Ipak, na kraju dana ve je u Allahovim rukama, jer je on stvorio materiju i napravio sistem. S druge strane, riječ koja se odnosi na neuspjeh ima isti korijen kao i nebriga, što dalje znači da je ili bilo infekcije, nedostatka hranljive materije, ili pogrešno okruženje za to sjeme da bi ono dalje raslo i napredovalo. Uputa znači održavanje veze sa Allahom Uzvišenim.

Što više uložiš u vjeru više ćeš dobiti od nje. Ukoliko tražimo i slijedimo uputu, moleći Allaha za pomoć u razumijevanju, onda će nas On podržati i pomoći u očuvanju i daljem napretku. S druge strane, ukoliko smo nepažljivi, i nismo previše zabrinuti za našu dušu, onda nam, kao posljedicu toga, Allah neće dati uputu. Ukoliko smo skloni bahatosti i ubjeđenju da smo mi „odabrani,“ bez kontinuiranog zalaganja, onda ćemo se izgubiti i zalutati. To je cijeloživotna borba. To je, ustvari, svrha života. Nijedna akcija nije ispravna, ukoliko nije čisto zbog Allaha Uzvišenog, i ukoliko nije urađena po propisima i smjernicama iz Kur’ana časnog. „Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.“ (Kur’an, 67:2)

Autor: John (Yahya) Ederer Izvor: suhaibwebb.com

Za Akos.bA preveo: Mirnes Baltić