Allah neke ljude obasipa blagodatima kroz nevolje koje na njih spušta, ma koliko one velike bile

Mnogi ljudi žale se na konstantna iskušenja i nedaće i kada pokušavaju da rezimiraju svoj život, onda jednostavno konstatiraju kako je njihov život neprekidni lanac bola i nevolja. Taman kada izađu iz jedne rupe, upadnu u drugu, još dublju i rijetko kada im se osmijehne životna sreća.

I ne samo to, već ih prati i stalni osjećaj da su, zapravo, iskušenja Božija kazna zbog grijeha koje su počinili u trenucima slabljenja imanske, vjerske budnosti, što im samo povećava osjećaj bola, usljed čega slabi njihova sposobnost strpljivosti i otpornosti.

Lijepo je imati taj suptilni osjećaj i svjesnost da sebe ne smatramo čistim od grijeha, te da su iskušenja posljedica prijašnjih grijeha čiji broj ne zna niko osim Allah.

Međutim, postoje eksplicitni i jasni tekstovi hadisa Muhammeda, s.a.v.s., u kojima se naglašava da su najveća iskušenja imali Allahovi poslanici, zatim dobri i pobožni ljudi koji su bili najdosljedniji u slijeđenju poslaničke upute.

Naime, prenosi se od Sa’da ibn Ebi Vekkasa, r.a., da je pitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, koji ljudi imaju najveća iskušenja?” Odgovorio je: ”Allahovi poslanici, zatim oni koji su najsličniji njima u pobožnosti. Čovjeka snalaze iskušenja shodno jačini njegovog vjerovanja. Što je iman, vjerovanje jače i iskušenja su jača i intenzivnija, a što je iman slabiji i iskušenja su sve slabija. Vjernik će neprestano biti na iskušenjima sve dotle dok ne bude hodao zemljom čist od grijeha.” (Ahmed, Ibn Madže i Tirmizi) A od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Kada Allah zavoli Svoje robove, onda ih stavi na iskušenje, pa ko bude zadovoljan, njemu pripada Allahovo zadovoljstvo, a ko se bude srdio na iskušenja, njemu pripada Allahova srdžba.” (Tirmizi)

Ovdje se kaznom smatra nedostatak strpljivosti na iskušenju, a to znači da bolest, tuga i druge nedaće, nisu sami po sebi kazna.

Čak i u slučaju kada se misli da je nedaća kazna i da je prouzrokovana izravnim činom i djelom koje je bilo uzrok nevolje, kao, naprimjer, kada čovjek dobije AIDS (sidu) usljed Šerijatom zabranjenog spolnog odnosa, treba da preovladava ubjeđenje da je to samo kušnja od Allaha. U tom slučaju će i bol biti manji i lakše će se trpiti, jer je dunjalučka kazna mnogo slabija i blaža od ahiretske kazne. To iskušenje je zapravo čišćenje za dušu i ono predstavlja Allahovu milost, kao što dolazi u hadisu koji prenosi Enes ibn Malik: ”Kada Allah želi Svome robu dobro, ubrza mu kaznu na dunjaluku, a kada Allah želi Svome robu zlo, ostavi ga u grijehu sve dok ne umre.” (Tirmizi)

Dakle, u hadisu se jasno naglašava da je ubrzavanje kazne na dunjaluku dobro za čovjeka vjernika i da to nije znak Allahove srdžbe i osvete.

Bolest, neuspjeh i druge nevolje, imaju svoje poznate materijalne (fizičke) uzroke i oni se podjednako odnose na vjernike i nevjernike, jer svi ljudi, vjernici i nevjernici, obolijevaju, doživljavaju nesreće i iskušenja. Kod nekih su iskušenja veća a kod nekih manja, zavisno od određenih okolnosti. Međutim, razlika je u tome što nevolje i iskušenja vjernicima, s jedne strane, znače čišćenje i opraštanje grijeha, a s druge strane, povećavanje džennetske nagrade na Ahiretu, i što vjernička, imanska budnost i svijest čini da on stalno živi između straha i nade.

Kako razlikovati kušnju od kazne?

Osnovni način da saznamo da li je neka nevolja samo kušnja od Allaha, ili je pak Allahova kazna, jeste da gledamo na ono što se dešava poslije, a ne prije, nevolje. Ako vjernik, nakon što ga snađe nevolja, bude strpljiv, postojan, zadovoljan Allahovom odredbom, ako, usljed nevolje, čini istigfar i moli Allaha za oprost grijeha, onda je to jasan znak da se radi o kušnji putem koje se vjerniku povećavaju deredže i stepeni u Džennetu i brišu mu se grijesi. A ako nakon nevolje očajava, ako se ljuti, proklinje i ako se preda zlu, to je onda jasan znak kazne i propasti.

Stoga, razmišljaj o budućnosti i o tome kako ćeš se pozitivno odnositi prema nedaćama, a nemoj razmišljati o prošlosti, jer ti nisi u stanju da promijeniš prošlost makako ona bila crna i strašna.

Čuvaj se negativnih i pesimističnih riječi koje te mogu udaljiti od Allaha i ne govori: ”Čak me i Bog mrzi!” I znaj da je nevolja dobro za tebe, pod uvjetom da je shvatiš kao dobro!

Budi strpljiv i traži pomoć od Allaha i sjeti se riječi našeg Poslanika, s.a.v.s.: ”Čudno je stanje vjernika, njemu je uvijek dobro, i takvo stanje nije ni kod koga osim kod vjernika. Ako ga snađe dobro i ako živi u izobilju, on zahvaljuje Allahu i bude mu dobro, a ako ga snađe nevolja, on se strpi i opet mu bude dobro.” (Muslim)

Briga, tuga i izazovi s kojima se suočavaš, būde tvoju energiju, pokreću snagu koju nosiš u sebi, pod uvjetom da se ne predaš očaju i da ne dopustiš da te šejtansko došaptavanje nadvlada. Uistinu, spominjanjem Allaha, srca se smiruju.

Ne postoji nijedan čovjek a da ne doživljava nevolje i iskušenja, bez obzira na njihovu raznolikost i intenzitet, na šta aludira ajet: ”Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravat ćemo.” (Muhammed, 31.)

Povezanost vjerničke duše sa Stvoriteljem, uzrok je da se on lahko prilagođava okolnostima. Uzvišeni je objavio: ”On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti.” (Et-Tegabun, 11.) Povezanost vjerničke duše sa Allahom, uzrok je lijeka i ozdravljenja, te djelotvornosti fizičkog i duhovnog liječenja.

I kao što je rečeno: ”Allah neke ljude obasipa blagodatima kroz nevolje koje na njih spušta, ma koliko one velike bile, a na neke nedaću spušta u vidu blagodati kojima ih obasipa.”

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba