Bježi s praga, ne valja biti na pragu kad grmi!

Gledam s prozora, kiša se igra piljaka na putu. Kad se pogled zamagli učini mi se da kamenčići poskaču sami od sebe i love kišne kapi. Baš kao na Neretvi pastrmke što čine s mušicama. S vremena na vrijeme zagrmi. Ne resko, onako, u daljini, gore prema Vrapču ugleda se munjina žila kucavica, a onda doleti i taj zvuk. Iako podne sve liči na predvečerje. Sjetno je ovo vrijeme. Oči se poslu otimaju i bježe na prozor. Grmi opet, a mene kroz sjećanje doziva glas moje nene.

-Bježi s praga, ne valja biti na pragu kad grmi!

-Što ne valja?

-Nu, što ne valja, ne valja i gotovo, hajde silazi!

Spuštam se na suvu naše ljetne kolibe. Dim s ognjišta kao da se boji izaći iz kolibe. Uvija se oko razbacanih glavnji. Nema plamen uz što da se primi, nena je rasprećala vatru i metla hljeb pod sač. Ćusegijom sitni žeru i nagrće je na sač. S vremena na vrijeme iz onih glavnji zafrčka plamen, a nena ‘nako za sebe promumlja u bradu:

-Nu, nu, ko da će kijamet nakav! Sijevnu jako iznad naših Bojišta.

-Allahumme salli ala Muhammedin va ala ali Muhammed.- uči nena. Ilačeš li ti?-pita me.

-Ilačem, neno!

-Kako da čujem?

-Ešhedu en la ilahe ilallah ve ešhedu enne Muhammed abduhu ve resuluhu!

-E tako, svaki put kad zagrmi, a kad sijevne, prouči salavat, de da čujem jesi li ga zaboravio?

-Allahumme salli ala Muhammedin ve ali Muhammed!

-Ve ala ali Muhammed, kenjče, gdje ćeš ala zaboravit.

-Ja, ve ala ali Muhammed, ponavljam snishodljivo sretan što u neninim riječima osjećam onu duboku toplinu zadovoljstva mojim odgojom. Vjetar puhnu i zatvori prozor. Sjećanja se poviše u svoje trube i na svoje police ustupajući svijest trenutnom času. Uzimam telefon i zovem kuću.

-Selam, sine! Šta radiš?

-Igram se, babo!

-Grmi li, je li te strah?

-Grmi, al nije me strah!

-Kako nije?

-Fino, samo proučim La ilahe ilallah i nije me više strah.

-Tako sine, tako!

-Kad ćeš ti doći, babo?

-Doći ću sine, doći ću, samo se ti igraj!