Bogati čovjek i vakif, koji je dolazio iz drugog mjesta u našu džamiju i svakog dana poslije namaza satima plakao

Muškarac koji je svakog dana plakao nakon namaza
Ja se brinem o džamiji. Želja moje majke je bila da provedem svoj život na Allahovom putu, i prihvatio sam to nakon njene smrti. Pohađao sam mekteb u svom selu i preuzeo sam brigu o džamiji u kojoj sam sada.U posljednjih 20 godina upoznao sam različite ljude. Neki su bili jako bogobojazni, pojedini nisu, pojedini su lagali cijelo vrijeme, drugi su govorili uvijek istinu, neki su pomagali siromasima punog srca, dok su drugi željeli da se pokažu pred drugima.

Ali upoznao sam jednog čovjeka čiju priču nikada neću zaboraviti. Obično dolazi prvi u džamiju na sabah namaz. Nikada nisam vidio da priča sa bilo kime. On čak nije ni iz našeg kraja. Svakog dana nakon namaza kada si svi odu iz džamije, on ostaje i provodi sate sam plačući.

Puno sam razmišljao o tome šta je to ovog čovjeka učinilo tužnim. Na kraju sam saznao da je on jako bogat čovjek koji živi daleko od našeg mjesta. Uvakufio je džamiju, medresu, školu i starački dom. On ima sve što čovjek može poželjeti. Nakon što sam sve ovo saznao, interesovalo me da saznam zašto dolazi baš u ovu džamiju i zbog čega toliko plače. Jednog dana je dijelio odjeću i hranu prosjacima i siromasima, i skupio sam hrabrost da ga upitam. Neko vrijeme je gledao i na moje iznenađenje kazao mi je da će mi odgovoriti narednog jutra. Nisam mogao spavati te večeri. Kada su svi otišli, prišao mi je i sjeo pored mene.Tada sam saznao nešto što nisam mogao zamisliti ni u snu. Ovaj čovjek je ostavljen ispred ove džamije kada je imao negdje oko pet ili sedam dana.

Kada je njegov babo (koji ga je usvojio) krenuo u džamiju na namaz vidio je kao pas pokušava odvezati komad svezanog platna i povući ga ka sebi. Otišao je do psa i odmotao platno da bi ugledao bebu koja se bori sa smrću i ne reaguje. Nakon što je klanjao, odnio je bebu doktoru dok mu je imam pomagao tokom cijelog puta. Kako nije imao djece nakon toga ga je usvojio i jako se trudio da pronađe prave roditelje dječaka. Ali nije postojao ni trag njegovom pravom identitetu. Odgojen je savršeno, slijedio je islam cijelim svojim srcem. Ali onoga dana kada je saznao istinu o sebi, nije više bio miran. Želio je da sazna odakle je, gdje su njegovi roditelji, zašto je neko pokušao da ga ubije, zašto je bačen na cestu, bio je umotan u odjeću jarko žute boje što može biti nagovještaj da nije čak ni bio musliman po rođenju.

Kada mi je sve ovo kazao nisam imao riječi kojim bi ga utješio, ali sam pokušao cijelim svojim srcem. Kazao sam mu: “Ti si najbolji čovjek kojeg sam ikada upoznao. Znaj da Allah sve zna i šta god da ti se dogodilo za to mora postojati razlog. Ne bi trebao provesti niti jedan dan s tolikom tugom koja vrijeđa tvoje sadašnje roditelje i Allahovu ljubav prema tebi. Ukoliko vjeruješ u njihovu ljubav, nećeš više povrijeđivati svoje srce.

Molim te nemoj više nikada dolaziti na ovom mjesto, jer ti neće pomoći da zaboraviš svoju prošlost”. Nije mi odgovorio i otišao je. Od tada, nikada više nije došao. Ne znam da li sam postupio ispravno ili pogrešno, ali smatram da to što smo ljudska bića treba biti naš prvi identitet i sve što sam želio jeste da olakšam njegovu bol kao drugog ljudskog bića”.

Priču prenosi Džejnal Abedin (34) Akaš, Bangladeš Prijevod i obrada: IslamBosna.ba