„Bolestan sam, siromašan, star! To su razlozi zašto nisam uspješan“

Čitaoče, srest ćeš ljude koji navode razne izgovore koji su u većini slučajeva uobrazilja i kojima daju prevelik značaj, i tako sami sebe odvrate od korisnog rada. Takve im isprike budu kamen spoticanja, imaju za posljedicu negativno mišljenje o okolini, strah od neuspjeha.

No, nekad izgovori koje čovjek spominje nisu plod mašte, kao što je, naprimjer, pravdanje manjkom inteligencije ili nezrelošću ili manjkom sreće ili nepovoljnim okolnostima ili neispravnim odgojem koji mu je pružen u djetinjstvu ili iskvarenom sredinom i poročnim društvom ili starošću ili bolešću ili neizdržljivošću.

Istina je da ove okolnosti mogu čovjeka unazaditi i umanjiti njegove ambicije, ali ne priliči da uman čovjek sebi to dozvoli: čovjeku je pružena prilika i treba je iskoristiti. Allahovom, džellešanuhu, voljom i dobrotom, a zatim pomoću svoje odlučnosti i stremljenja ka uspjehu čovjek je u mogućnosti da premosti sve ovo što smo naveli.

Kad je riječ o poteškoćama i preprekama na koje se nailazi u životu, one su relativne, pa se neodlučnom čovjeku sitnice čine teškim, dok su u očima ambicioznog krupne stvari – sitnice. Prva kategorija ljudi samo povećava svoju nemoć bježeći od sitnica, a potonja kategorija dobiva na vrijednosti hvatajući se ukoštac s izazovima. Ovozemaljske poteškoće i prepreke mogli bismo uporediti s bijesnim psom: ako ga se prepadneš i bježiš od njega, tjerat će te i lajati; ako ga ignoriraš, ostavit će te na miru.

Čitaoče, ako budeš vjerovao da si stvoren zarad sitnih i beznačajnih stvari, u životu nikad nećeš dosegnuti visinu, a ako budeš vjerovao da si stvoren zarad krupnih i grandioznih poduhvata, idući putem koji tome vodi, imat ćeš bezgranične ambicije koje će pred sobom rušiti sve prepreke i obret ćeš se na polju djelovanja.

Za ovo ću navesti i praktičnu potvrdu. Kad čovjek pođe na dug put i nošen je odlučnošću i snagom volje, prevalit će dio puta ne umorivši se, za razliku od onog koji pođe na put ali nije odlučan u kretanju: umorit će se na samom početku. To je tako, pa nemoj malaksati i nemoj iznositi isprike.

Istina je da čovjek ne raspolaže umom koji je ravan umu stotine ljudi, ali će, iskoristi li svoje umne sposobnosti, biti pametniji od stotine ljudi koji svoje umne sposobnosti zanemare.

Ne trebaš se pravdati ni time da nisi genij i okolnosti nisu povoljne, ta na svijetu moraju postojati i oni koji nisu geniji; uspjeh, dakako, nije ograničen samo na njih.

Ni manjkav odgoj koji roditelji pruže djetetu nije opravdanje za prepuštanje stihiji, kao što ni nasljedni činilac nije i ne može biti isprika. To ne može čovjeka odvratiti od toga da poboljša i uljepša svoj život, da se bori i ispravno razmišlja.

Ni starost ni manjak tjelesne snage nisu isprika. Od čovjeka koji je star ne traži se, doduše, onoliko koliko se traži od mladića, ali se ipak traži da probudi svoje ambicije i čini onoliko koliko može koristeći se svojim bogatim iskustvom. “Evo, u osamdesetim godinama imam jaču želju za stjecanjem islamskog znanja nego što sam imao u ranoj mladosti”, govoraše Ebul-Vefa b. Akil, hanbelijski autoritet.

Ni bolest ne može biti isprika za sustezanje od djelovanja za dobrobit umeta. Zar mnogi geniji nisu bili bolesnici, pa čak i hendikepirani?!

Autor: dr. Muhammed ibn Ibrahim el-Hamed

Izvor: „Havatir (Vodič kroz život – budi sam svoj savjetnik)“

Za Sebil.eu pripremio: Nedim Botić