Boravak i stražarenje u graničnim utvrdama bolji je od boravka blizu tri svete džamija

Piše: Muhamed Hajr Musa / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Dvadesetog septembra, 1328./dvadesetog zul-kadeta, 728. godine po Hidžri, umro je alim, mudžahid, šejhul-islam, Ibn Tejmijje, koji se suprotstavljao tiranima i tiraniji i koji se borio protiv okupatora i osvajača. Umro je u zatvoru u Damasku. Bio je primjer islamskog učenjaka čije su riječi i djela bili podudarni, koji je imao jasnu viziju u vremenima neizvjesnosti i koji je bio postojan u vremenima nevolja i iskušenja.

Šta mi može moj neprijatelj

Ibn Tejmijje je bačen u zatvor u citadelu u Damasku i tamo je ostao godinu dana i nekoliko mjeseci. Ponuđeno mu je da bude pušten iz zatvora u zamjenu da se odrekne nekih svojih pravnih decizija i stavova, ali je odbio, govoreći: ”Šta mi može moj neprijatelj? Moj džennet je u mojim grudima i kud god da krenem on je sa mnom. Moje zatvaranje je moje osamljivanje sa Allahom, moje protjerivanje iz moje zemlje je turizam na Allahovom putu, a moje ubistvo je šehadet na Allahovom putu.”

Osujećivanje zastrašivanja neprijatelja pretvarajući njegove prijetnje u prilike, a nedaće u darove, umjetnost je koju poznaju samo velike duše i ljudi snažne volje.

Neprijatelj nema drugog izbora nego da zaprijeti svojim protivnicima jednom od tri stvari: ubistvom, zatvarenjem ili progonom. Kada se ti izbori tretiraju kao prilike za ostvarenje blagodati koje tirani i okupatori ne mogu razumjeti, tada prijetnje postaju poput suhog lišća koje raznosi vjetar iskrene odlučnosti.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Boravak ili stanovanje u utvrdama (tvrđavama) na granicama muslimanske države, kao što su granice u Šamu i Egiptu, bolje je od boravka (stanovanja) blizu tri svete džamije (Mesdžidul-harama, Poslanikove džamije u Medini i Al-Aksa džamije u Kudsu). I ne znam da postoji bilo kakav spor među islamskim učenjacima oko toga.”

Pa šta tek reći ako je to granično utvrđenje jedna od tri svete džamije, onda je ribat i bdijenje na granici muslimanske države mnogo vrjednije i nagrada za njega mnogo veća. Shodno tome, ribat u blagoslovljenoj džamiji Al-Aksa, njenoj odbrani i boravak na granicama radi njene odbrane, mnogo vrjedniji od boravka i povlačenja radi ibadeta u Mesdžidul-haramu u Mekki i Poslanikovoj džamiji u Medini.

Borite se dok fitna ne nestane

Ibn Tejmijje, rekao je: ”Uzvišeni Allah, objavio je: ”I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane. Ako se oni okanu – pa, Allah dobro vidi šta oni rade.” (El-Enfal, 39.) Ko napusti borbu koju je Allah naredio da ne bude fitne (smutnje i iskušenja); upravo je upao u fitnu i iskušenje zbog sumnje u svom srcu i bolesti njegovog srca, te njegovog zanemarivanja onoga što je Allah naredio u pogledu džihada.”

Stoga kažemo da džihad protiv okupatora i agresora, džihad protiv zločinačkih tirana nije fitna i smutnja, niti je uzrok krvoprolića, haosa, uništavanja domova i imovine, raseljavanja ljudi i opsjedanja njihovih gradova, već je uzrok svega toga upravo okupacija, agresija, tiranija i porobljavanje ljudi.

Koliko puta su osvajači i okupatori pokušavali da preokrenu koncepte i da žrtvu proglase odgovornom za zločin krvnika, i natjeraju ljude da vjeruju da je žrtva ta koja je izazvala nevolju. Stoga, istina o fitni i smutnji mora biti otkrivena kod svakog sukoba i konfrontacije u kojoj laž iscrpljuje svoje mogućnosti da zbuni sljedbenike istine i iskrivi im sliku.

Ako me vidite na strani neprijatelja, ubijte me makar mi na glavi bio Kur’an

U bici kod Šakhaba – mjesta na periferiji Damaska ​​- koja je još poznata i kao bitka kod Merdž el-Sufra, koja se odigrala drugog dana ramazana, 702. godine po Hidžri (20.04.1303. n.e.), između muslimana i Tatara, muslimani su bili zbunjeni u pogledu borbe, jer su Tatari tvrdili da su i oni muslimani i podizali su zastave sa islamskim sloganima. Tada je Ibn Tejmijje stao ispred muslimanske vojske iz Šama i održao im hutbu u kojoj je, kako navodi Ibn Kesir, između ostalog, rekao: ”Ako me vidite na suprotnoj strani – na strani Tatara – sa Kur’anom na mojoj glavi, ubijte me.” Nakon toga muslimani su se ohrabrili za borbu protiv Tatara, a njihova srca ojačala. Tako jasno! Ko stane na stranu okupatora i nasilnika, i obznani svoju podršku i pomoć njima i njihovoj laži, on je izdajnik i zločinac, čak i ako bude učio Kur’an, ili nosio ulemanski turban oko glave i držao vazove i predavanja o islamu.

Ibn Tejmijje i sprječavanje neprijateljske propagande

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Uvrede (propaganda) oštrim jezicima vrše se na više načina. Ponekad munafici govore vjernicima: ‘Ovo nam se dogodilo zbog vašeg zla, jer ste vi ti koji ste pozivali ljude u ovu vjeru, borili se za nju i suprotstavljali se ljudima.’ Ovo su licemjeri govorili ashabima.

Ponekad opet kažu: ‘Vi ste ti koji su nas savjetovali da ostanemo ovdje u uvom utvrđenju i na ovom mjestu. Inače, da smo ranije napustili ovo mjesto, ovo nam se ne bi dogodilo.’

Zatim, nekada munafici govore vjernicima: ‘Vi – uprkos svojoj malobrojnosti i slabosti – želite da pobjedite. Vaša vjera vas je obmanula. Vi ste ludi, nemate pameti, hoćete da uništite sebe i ljude sa sobom.”’

Ovakvi su mediji zablude i laži i vojske njihovih pomagača (botova) danas na društvenim mrežama, koji nastoje da sljedbenike istine proglase odgovornim za ono što okupatori i tirani rade, i nastoje da iskrive sliku sljedbenika istine kako bi ih ocrnili i omrzli u dušama ljudi.

Eto, to je šejhul-islam Ibn Tejmijje, koji je zapravo govorio o današnjoj stvarnosti, uspostavljajući dijagnozu i propisujući lijek, te usmjeravajući i ohrabrujući one koji su postojani u borbi protiv zablude i laži, da budu još postojaniji.
Izvor:saff.ba