Čitanje budućnosti

Piše: Dr. Selman el-Avde
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić/ Saff.ba

Mus’ab ibn Zubejr je (šesdeset i sedme godine po Hidžri – 686. god. po Isau a.s.), držao govor u Basri u kojem je, između ostaloga, proučio ajet: ”Faraon se u Zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdjelio…” (El-Kasas, 4.), pa je pokazao rukom prema Šamu, aludirajući na emevijsku dinastiju i emevijskog halifu sa prijestonicom u Šamu. Zatim je proučio ajet: ”A mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.” (El-Kasas, 5.), pa je pokazao rukom prema Hidžazu, aludirajući na svoga brata Abdullaha ibn Zubejra (koji se bio proglasio halifom) i njegove pristalice u Mekki. Nakon toga, proučio je i treći ajet: ”A da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.” (El-Kasas, 6.), pokazujući rukom prema Iraku i aludirajući na Muhtara ibn Ebi Ubejda u Iraku. (Muhtar ibn Ebi Ubejd es-Sekafi (622-686) je u Iraku (Kufa) pozivao u imamet Muhammeda ibn Alija el-Hanefija (sin Alije r.a.), a na kraju je tvrdio za sebe da je poslanik i sijao je smutnju po Iraku. Mnogi učenjaci tog vremena proglasili su ga heretikom. Ubili su ga upravo pripadnici vojske Mus’aba ibn Zubejra.)

Ovaj govor Mus’aba ibn Zubejra je primjer čitanja, tumačenja i primjene kur’anskih ajeta u sadašnjosti, naravno, uz mogućnost da se potrefi i pogriješi. Oni koji su opterećeni politikom i koji se bave političkim analizama, obično govore o velikim nesrećama, krizama i katastrofama i onda pišu opširne analize, ekspertize i komentare o implikacijama i posljedicama tih kriza. Međutim, Kur’an nas podučava jednoj drugačijoj metodi u kojoj u prvi plan izbijaju kratke priče kroz čiji tekst nam se otkriva Allahova volja i odredba da ukaže Svoju milost i dobročinstvo prema potlačenima i da kazni i uništi silnike i zulumćare, a odmah zatim slijedi ajet poput ovoga: ”I mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga..” (El-Kasas, 7.) Nadahnuće Musaovoj majci da doji svog, tek rođenog, sina Musaa i da ga, nakon što se uplaši za njega i njegov život, baci u rijeku Nil, nagoviještaj je da priča (o jednom krupnom događaju) počinje.

U priči o Jusufu a.s. spominje se njegovo padanje u ropstvo, zatim služenje na dvoru egipatskog vladara i vladareva oporuka supruzi da bi im taj dječak mogao koristiti ili bi ga mogli posiniti, a odmah nakon toga slijedi ajet: ”I tako mi Jusufu dadosmo vlast u Zemlji..” (Jusuf, 56.)

Jusuf a.s. u tom trenutku nije imao nikakvu vlast (tek će je kasnije dobiti), ali se u ovim ajetima želi ukazati na tanku i uzvišenu nit koju ljudi ne vide, a po kojoj se odvija Allahova mudra odredba. Zbog toga Allah objavljuje Musau a.s.: ”Zatim si, o Mūsā, u pravo vrijeme došao.” (Taha, 40.) Sve pojedinosti i svi detalji vezani za Musaov a.s. život, sadržani su u sintagmi ”bi kaderin” – ”po odredbi”, koja je u ovom ajetu prevedena kao ”pravo vrijeme”. Njegovo rođenje u godini kada su sva novorođena muška djeca Benu Izraelćana ubijana, zatim, bacanje u more u sanduku, pa do najsitnijih detalja, otkrivaju Allahovu odredbu po kojoj se sve dešavalo, čak i more, odnosno rijeka Nil, imala je svoje ograničenu zadaću kojom je bila zadužena od Allaha, isto kao što je Musaova majka bila zadužane brigom prema svome djetetu, na šta aludira ajet: ”Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti.” (Taha, 39.)

Allahovu odredbu niko ne može ni ubrzati ni odgoditi
Stoga su požurivanje promjene i uporno nastojanje da se vide rezultati, u koliziji sa Allahovom mudrošću izraženoj u Allahovim riječima: ”… i da rasteš pod okom Mojim.” (Taha, 39.)

Ako hoćeš da saznaš budućnost, onda dobro razmisli o malim, sporim počecima događaja i pokušaj istražiti i otkriti Božansku tajnu i namjeru u njima, a nemoj stvar vezati isključivo za svoj ograničeni život, jer Allahova odredba i određenje ne završavaju se završetkom tvoga života. I zapamti da se sva stanja kroz koja je prošao Musa a.s., završavaju Allahovim riječima: ”A oni ništa ne predosjetiše.” (El-Kasas, 9.), aludirajući na to da faraonu i njegovoj sviti, nakon što je voda izbacila sanduk sa malim Musaom pred faraonov dvorac, nije uopće naumpalo ništa što bi to dijete moglo povezati sa faraonovom naredbom da se pobiju sva muška novorođenčad Benu Izraela, odnosno da je ono bačeno u vodu upravo radi toga da ne bi bilo ubijeno i da će faraon lično odgojiti onoga koji će mu vlast uništiti.

Musa a.s. je mnogo godina živio u faraonskoj palači, da bi kasnije, u strahu, pješice, napustio svoj rodni grad i otišao u mjesto Medjen, prepješačivši 1.400 kilometara zadivljujućom strpljivošću. Zatim je ostao u Medjenu deset godina čuvajući ovce, daleko od svoje porodice i svoga naroda zbog kojeg se brinuo i kojeg je silno želio osloboditi faraonovog zuluma i jarma.

Isto tako, Jusuf a.s. je živio u kraljevskoj palači u Egiptu sve do svoje zrelosti, pa je onda bio bačen u zatvor u kojem je ostao desetak godina, prije nego mu je Allah dao vlast u Zemlji, da u njoj boravi gdje god hoće.
Sve nas to uči i upozorava da ne smijemo biti nepromišljeni, da ne preskačemo životne etape, da ne djelujemo na temelju iluzija, maštarija i pustih želja, koje nisu utemljene na zreloj viziji, na poznavanju konteksta i uvjeta, te odnosa snaga i mogućnosti.

Snovi o pobjedi i vlasti koriste samo onda kada je vjera (akida) ispravna, kada ona čuva čovjeka od očaja i frustracija, a narod od pada. To je upravo ono što je prijašnje narode čuvalo od uništenja i nestanka, to je ono sa čime je Muhammed s.a.v.s. obradovao svoj ummet, i zašto da ne, to je ono što Palestincima čuva i održava borbeni duh i lijepu strpljivost.

Međutim, ako na odredbu gledamo kao na obećanje koje je vezano za nas lično i ako smo uvjereni da je mi, vlastitim rukama, moramo ostvariti, u tom slučaju, kao da mi želimo požuriti Allahovu volju i odredbu, koju niko ne može ni ubrzati ni odgoditi.

Allah dž.š. je obećao Benu Izraelćanima da će ih učiniti vođama i da će im dati u nasljeđe faraonske palače, bašče, izvore i silne riznice. I šta se dogodilo?

Musaov a.s. narod izašao je iz Egipta i Allah dž.š. je neke od njih učinio poslanicima, učinio ih je vladarima, odnosno, učinio ih je samostalnim i slobodnim narodom, oslobodio ih faraonove dominacije i ropstva i podario im zemlju na kojoj su mogli izgraditi državu na čijem čelu su bili Allahovi poslanici.
Postoji mogućnost da su neki Izraelćani (koji su odbili napustiti Egipat sa Musaom a.s. zbog koristi koje su imali od faraonskog režima), iskoristili kolaps i pad faraonskog sistema i domogli se bogatstva i vlasti jer su, na temelju prirode svoga posla i službi u kojima su radili, bili bliski faraonskom režimu. Ali je činjenica i to da su se faraoni i njihova vlast, nakon toga, ponovo vratili u Egipat.
Ovim smo željeli poručiti da razmišljanje o događajima omogućava čovjeku racionalan i pravi uvid u prirodu i bit nadolazećih promjena. On shvata da se promjene, uglavnom, dešavaju sukcesivno i postepeno, i da, čak i onda, kada su te promjene oštre, jake i dalekosežne, ubrzo dolazi do slabljenja, stagnacije i nestanka onih koji su doveli do tih promjena, jer ih ubrzo stigne Božanska zakonitost, odredba i obećanje koje veli: ”Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” (El-A’raf, 34.)
A to znači da moramo imati na umu da je najveće Allahovo obećanje odlazak sa dunjaluka i da je Ahiret naše konačno odredište, na šta nas podsjeća i ajet: ”Oni se raduju životu na ovom svijetu, a život na ovom svijetu prema onom svijetu samo je prolazno uživanje.” (Er-Ra’d, 26.)