Čuvaj da ne izgubiš voljenog
Istina je da čovjeka na razmišljanja navedu događaji iz ličnog života, razna iskustva sa okolinom, naša uvjerenja i ubjeđenja. Istina uvijek i najbolje djeluje. Narednih nekoliko redaka nisu plod nečije mašte, pera nekog vještog pisca, niti su išta drugo već trenutak iz života jedne muslimanke, jedan trenutak koji joj je u potpunosti promjenio život! Poruke su stizale do kasno u noć. Najljepše riječi koje možeš čuti stižu svakog trenutka i njihov odjek ostaje uvijek tu. Tako sam sretna, ne mogu ni spavati. Osjećam se isto kao onog trenutka kada sam se udavala. San me hvata i uspijem zaspati. Budim se ujutru i izlazim van. Petak, lijep proljećni dan. Sunčevi zraci lome se o krošnje tek procvalog drveća. Brda i doline kupaju se u jutarnjoj rosi i tiho, sasvim tiho, puše vjetar. Poljima se širi miris proljetnog cvijeća. Prelijep prizor. Sjedim na terasi nijemo posmatrajući tišinu i ljepotu koju je Allah dao zemlji i svemu šta je na njoj. Nisam se mogla oteti toj ljepoti i ući da doručkujem. Najednom, tu tišinu i spokoj prekinulo je zvono telefona. Baš sam bila sretna kada se javila moja sestra, a ja sam se mogla vratiti svojim mislima i tišini koja je bila toliko prijatna i lijepa. Ali…….. Taj poziv izazvao je toliko pometnje u kući, da sam se počela brinuti i pitati, pa kuda svi oni žure, kao muhe bez glave tumaraju po kući! Ulazim u sobu i gledam kako svi drže telefone u rukama i izlaze iz sobe u kojoj se nalazim. Čudim se! Šta im je? Konačno dolazi moja sestra i kaže mi: “Svekar nam je jako bolestan, hajd’mo se pakovat moramo otić tamo!“ Uh…………. ne mogu vjerovati sada kada su svi kjafiri ustali da nas love i hapse, on je našao da se razboli, sad zbog njega moramo preko granica se maltretirat- kroz glavu mi prolaze ovakve misli. Pakujemo se. Polazimo na put, telefoni stalno zvone, mojoj sestri je teško, mama mi je nervozna, brat zabrinut, a ja zbunjena, ne shavatam opet zašto toliko brige!!! Stižemo na posljednju granicu, uzimaju nam dokumenta, maltretiraju nas raznim pitanjima, čekamo satima da prođemo, na kraju dovode ženu koja će me pretresti, u svakoj kućici u kojoj smo ušli radi “provere” bila je samo jednog brata slika na poternici, a mog muža slike nije bilo. Ja se nisam sjetila da su njega prestali tražit radi nekog razloga kog sam se jako bojala, ali……… oni me ne bi slagali, ni jednog trena nisam posumnjala da su me upravo oni, moji ukućani, cijelo vrijeme lagali! Prošli smo konačno posljednju granicu. Stižemo u naš grad! Ulica je puna automobila, gužva i žene s bjelim malim mahramama su svugdje okolo. Stiže vijest u meduvremenu da je svekar kao navodno umro. Otvaram vrata od zgrade, posvjećuje mi se velika pažnja, a ja mislim da to rade jer nosim nikab, pa se čude, ali……….. Na vratima dočeka me poznato lice. Moj svekar! Bila sam zapanjena i zbunjena istovremeno: ‘Pa ko je onda umro!’- uzviknuh. U tom momentu prilazi mi moja sestra i tiho šapće: “Moraš biti jaka, Isko je zašehidio.” -Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un!-izgovorih i uđoh u sobu. Narednih nekoliko trenutaka, ne bih poželjela ni jednoj muslimanki da proživi, a onoj kojoj se to ipak dogodi, želim reći, budi jaka i budi pribrana koliko to možeš! Ne dozvoli da te sruše iskušenja i kafiri potpomognuti šejtanima! Budi jača i ustrajnija jer, dunjaluk ide, odlazi, a ahiret je teško zaradit.Kako niko od nas nije svjestan činjenice da nam je smrt bliža od vratne žile kucavice? Ni sami ne znamo koliko je teško kada ta smrt dođe, a tako je blizu?! Vjerujte mi da će vam smrt majke i baba mnogo lakše pasti od smrti vašeg voljenog, pa čak i onda kada ste bjesni i ljuti na njega! Kad njega nema – ode sve, i mir i spokoj i zaštita od kafira, tvojih i njegovih roditelja. Tada svi od tebe zahtijevaju ono što su do tad prišutkivali. Jer bez da si svjesna, za tebe počinje jedan novi život koji nisi očekivala, niti htjela… Na vrijeme se spremi za ovaj trenutak jer nikad ne znaš kada će nastupiti. Živi svaki dan kao da će se sutra to dogoditi. Živi kao da od sutra više svog dragog nećeš vidjeti. Budi mu pokorna i poslušna, kada god ti je teško osaburati. Sjeti se pa šta da sada zazvoni telefon i obavjeste te da je preselio, a ti ga naljutila! Jer to sebi nećeš nikada oprostiti. Subhanallah! Čuvaj njegov imetak. Zašto moraš biti najljepše odjevena, najljepše našminkana, uvijek drugačije od prethodnog puta, kada ideš na sijela sestara? Zašto uopše moraš toliko odlazit od kuće? Nemoj ga opterećivati raznim nevažnim stvarima, a vidiš koliko ima iskušenja vani, nemoj mu još ti dolijevati ulje na vatru. Nek kad te ugleda osjeti rasterećenje. Nek kad te ugleda osjeti radost. Budi mu zaista ona druga polovica imana, i sada i uvijek. Pričaj mu samo ono što će mu skrenut misli s iskušenja koja ga čekaju vani. Nemoj ga tjerat iz kuće neurednošću i nerazumnošću. Nek se raduje svom dolasku kući. Vjeruj mi da ćeš ga više zardžavat kući ako ga ne budeš opterećivala sitnicama i raznim nebitnim stvarima koje ne mora ni da zna, nego što ćeš mu stalno “zvocat” o onome ili ovome, zbog čega će morat pobjeći pa taman i u baštu ako ne može gdje drugo. Iskoristi svaki trenutak da provedeš s njim i pogledaj ga sad dobro i zapamti njegov lik jer, možda, posljednji put na Dunjaluku vidiš to milo lice koje te gleda s puno ljubavi i razumijevanja.
Pripremila Ummu Sejfullah