Da li je moguće da čovjek svoje loše djelo vidi lijepim?

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Sva hvala pripada Allahu Uzvišenom koji kaže: „Zar pomoći možeš onome kome su njegova ružna djela uljepšana, a i on ih smatra lijepim?! Allah, doista, kome hoće daje da je u zabludi, a na Pravu put upućuje koga hoće“. I neka su salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhameda na njegovu porodicu , ashabe i na one koji slijede njegovu uputu i koji slijede njigov pravac, a zatim:

Odgovor na naslov ovog teksta jeste da je to moguće i to dokazuje predhodno citiran ajet.
Učenjaci su rekli da se u ajetu misli na: Jevreje, kršćane i vatropoklonike (medžusije), a rečeno je i da su to haridžije. Isto tako ima nekih koji smatraju da se to (ajet) odnosi na šejtana, a drugi su pak rekli da se ajet odnosi na nevjernike od Kurejšija.

Radi pouke i koristi, pogledaj uz koga se haridžije spominju, molimo Allaha za spas i oprost.

Nije cilj preciziranje nečega od onoga što se želi, već je poenta da je ova stvar mnogo zastrašujuća.

Samopouzdanje u svoje govore, i svoje stavove, može čovjeka odnijeti u propast.
U hadisu koji opisuje stanje vremena prije kijametskog dana, stoji: „i divljenje svagog čovjeka svojim mišljenjem“.

Kada razmišljamo o stavovima, mi izlažemo govore drugih, mjerimo ih i raspravljamo o njima, a kada su naši govori i shvatanja u pitanju, onda većina nas skoro da nema ni najmanju sumnju u njihovu ispravnost i tačnost.

Rekao je imam Šafija rahimehulla, ili neko drugi mimo njega: „Naš govor je tačan, a postoji mogućnost da je pogrešan, dok govor drugoga je netačan, a postoji mogućnost da je tačan.”

Ovo je u šerijatskim pitanjima o kojima ne govori neki imam stepena Šafije – koji je jedan od četiri imama – osim u skladu promatranja, idžtihada, istraživanja dokaza i dubokog ispitivanja.

A šta tek reći za naše izbore i odabire u našim pitanjima svakodnevnog života?

Allahu moj uputi me i pokaži mi ispravan put, Allahu moj, mi Te molimo za uputu i ispravnost. Ova dova iz vjerovjesničke upute, objašnjava ti da je moguće skretanje sa puta spasa, i zbog toga trebamo učiti ovu dovu.

Oholost je odbacivanje istine i omalovažavanje ljudi; ova loša osobina – zbog koje neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude od nje koliko jedne truni – jeste rezultat divljenja svojim mišljenjima i djelima, a također to može biti i rezultat i drugih loših djela a da čovjek to i ne osjeti.

Ja s ovim ne pozivam u to da mi sumnjamo u svaki naš postupak, već je ovo poziv ka traženju upute i ispravnosti, i konsultaciji, kao i klanjanju istihare namaza, uz sve to izlaganje naših djela i odabire na vagu istine u svakom vremenu.

Svi mi znamo da nismo bezgriješni, ali malo ko od nas razmišlja o postojanju mogućnosti da je zazuzeo neispravan stav po određenom pitanju.

Supružnici, prijatelji, kolege, rođaci sve ove veze nekada bivaju žrtvom određenog stava, zato što svaka od obe strane vidi sebe na istini, a onu drugu na neistini.

Neki pak žive životom u kojem smatraju da su uvijek upravu i na istini – utječemo se Allahu od toga – a kakva li je samo propast onoga kome je njegovo loše djelo uljepšano, pa ga on vidi lijepim – da nas Allah zaštiti og toga.

Allahu naš, pokaži nam istinu istinom i olakšaj nam da je slijedimo, i pokaž nam zabludu zabludom i pomogni nam da je se klonimo!

Napisao: Muslih bin Zuvejd El-Utejbi
Izvor: http://saaid.net/Doat/musleh/114.htm
Prijevod: Menhedz.com