Da li je žena obavezna nositi nikab?

Piše: Elvedin Pezić

Prije nego što spomenem mišljenja islamskih učenjaka u pogledu nošenja nikaba, neophodno je istaći da je pitanje nikaba jedno od pitanja koja su mnogi svjesno ili nesvjesno isforsirali, mnogo više nego što su tom pitanju pažnje posvećivali islamski učenjaci prvih generacija. Ljudi su po pitanju nikaba otišli u jednu od dvije krajnosti, a malo je onih koji su potrefili sredinu u svemu tome.

Tako ćemo naći da mnogi ljudi, meðu kojima se nekada, nažalost, nalaze oni koji smatraju da su naučili mnogo o islamu, smatraju da je nikab najveća novotarija ovog zemana, i to mnogo više osuðuju nego što osuðuju stvari koje su po konsenzusu učenjaka zabranjene i novotarija. Do te mjere su otišli u pretjerivanju da su praktičare tog ibadeta svrstali u neku nigdje postojeću sektu, potvarajući ih da su plaćenici i da to čine samo zbog novca, kao da su zaboravili da je prakticiranje tog ibadeta bilo zastupljeno i u njihovim porodicama (na čiju se tradiciju svakodnevno pozivamo kada nam nestane argumenata) prije samo nešto više od pedeset godina, i svjesno ili nesvjesno, na taj način svoje pretke svrstavaju u istu sektu. Ispade da su oni koje prozivaju, optužuju i nazivaju plaćenicima zapravo veći tradicionalisti od onih koji ih optužuju, zato što prakticiraju ono što su prakticirali naši djedovi.

S druge strane, historija je najbolji svjedok da se, kada god bi se pojavila jedna ekstremna struja, uvijek javljala druga koja je odabirala potpuno suprotan smjer, odnosno pojavili su se ljudi za koje je nošenje nikaba postalo jedino mjerilo nečijeg islama, kao da u historiji nikada niko od učenjaka nije kazao da je nošenje nikaba samo sunnet –pohvalna stvar (oni koji to budu činili, bit će nagraðeni, a oni koji to ne čine, neće biti kažnjeni).

Zato sam kazao na početku da je zaista malo onih koji su u svemu tome potrefili put sredine, respekta, poštovanja.

Smatram da je sredina, da se tom pitanju priðe onako kako su mu pristupile prve generacije, a oni su sigurno shvatali islam mnogo bolje, ispravnije i potpunije nego što to mi činimo danas, i da mu se posveti onoliko pažnje koliko su oni posvećivali, da je to samo jedno od hiljade pitanja u kojima učenjaci imaju različite stavove.

Propis nošenja nikaba je nešto što se može naći skoro u svakoj knjizi islamskog prava.

Oni koji čitaju te knjige vidjet će da su učenjaci prvih generacija u pogledu nošenja nikaba zauzeli (općenito gledajući) dva stava.

Većina islamskih učenjaka smatrala je da nošenje nikaba nije obaveza. Tog stava bili su: hanefijska, malikijska i šafijska pravna škola, kao što je to bio stav imama Ahmeda u jednoj predaji od njega (čak su učenjaci hanefijske pravne škole u odreðenim situacijama smatrali obaveznim nošenje nikaba).

Jedan dio islamskih učenjaka smatrao je nošenje nikaba strogom obavezom –vadžibom (ko to čini, bit će nagraðen, a ko to ne čini, bit će kažnjen), meðu najpoznatijim učenjacima koji su zauzeli taj stav je imam Ahmed ibn Hanbel, kao što je zabilježeno u jednoj predaji od njega. (El-Ihkam fima jehtelifu fihir-ridžalu ven-nisa minel-ahkam, 2 tom, str. 39.)

(Interesantno, niko od učenjaka nije kazao da je to najveća novotarija koju čovjek može učiniti. A da ne spominjemo kako je čudno da su neki ljudi koji sebe smatraju učenima govorili da je to novotarija donesena iz Sudijske Arabije, države koja je nastala prije nekih 100 godina, a knjige koje govore o nikabu i njegovoj propisanosti pisane su prije više od hiljadu godina?!)

Jedan od dokaza na koji se pozivaju obje skupine u dokazivanju svog stava jesu riječi Uzvišenog Allaha: ”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (Svjetlost, 31.)

Jedna skupina učenjaka shvatila je da ovaj ajet aludira na to da je ženi obaveza da pokrije cijelo tijelo, pa čak da pokrije i lice. Drugi nisu shvatili to, već su shvatili da je to izuzeto riječima ”…osim onoga što je ionako spoljašnje”.

Mnogo je drugih argumenata koje su učenjaci navodili argumentirajući svoje stavove, koje ne bi spominjao kako ovaj tekst ne bi prerastao u studiju.

Takoðer, interesantno je spomenuti dogaðaj sa velikim muhadisom ovoga vremena, koji je ”žestoko” branio mišljenje da ženi nije obaveza da pokrije lice, ali su žene iz njegove porodice nosile nikabe, pa su mu neki prigovorili na tome, smatrajući da je to kontradiktornost – smatrati dozvoljenim otkrivanje lica, a u isto vrijeme da supruga te osobe nosi nikab – pa je on rekao:

Prvo: Maksimum što sam ja spomenuo u svojoj knjizi jeste da ženino lice nije stidni dio tijela (avret) i da je dozvoljeno da ga žena otkrije pod uvjetima spomenutim u knjizi. A to ne znači da je obaveza onome ko zastupa to mišljenje da otkrije lice svojoj supruzi, jer to ne potpada pod definiciju dozvoljenih djela, već to potpada pod definiciju obaveznih djela…..
Drugo: Iako sam spomenuo da lice nije stidni dio tijela, spomenuo sam da je pokrivanje lica prioritetnije, i odgovorio sam (str. 104) onima koji su kazali da je pokrivanje lica novotarija i pretjerivanje u vjeri, sa mnogim predajama i hadisima (gdje je šejh spomenuo mnoge predaje koje pokazuju da je nošenje nikaba bila poznata stvar kod supruga Allahovog Poslanika i ashabijki), a zatim sam to sve završio riječima:
”Iz spomenutog možemo shvatiti da je pokrivanje lica burkijom (vrsta nikaba) ili nečim sličnim, postupak koji je poznat kod čestitih žena, stvar propisana u vjeri i pohvalna, iako to nije obaveza, već ko to učini, dobro je postupio, a ko ne učini, nije grješan.”

Allah se smilovao našem velikanu, šejhu Albaniju, koji je ovo pitanje vratio na njegove temelje, da u pogledu pitanja nikaba islamski učenjaci imaju dva stava, da je to propisano, ali nije obaveza i da je to obaveza – vadžib.

Oni koji smatraju da ženama nije obaveza da pokriju lice, prakticirali to ili ne, ne treba da smatraju manje vrijednim one koji to prakticiraju niti da smatraju da su oni u dalaletu i zabludi.

Meðutim, oni koji to prakticiraju, treba da znaju da većina islamskih učenjaka nije smatrala obaveznim nošenje nikaba, i ne treba da im nošenje nikaba bude jedini parametar u vrednovanju ljudi. Jer, u svakodnevnom životu mnogo je sunneta koje oni ne prakticiraju, pa ako bi ih odbacili zbog toga, to bi definitivno bio pogrešan postupak.

Možda je u svemu tome najčudnije što mnogi ljudi – tradicionalni Bošnjaci imaju velike antipatije, odbojnost prema nikabu, koji po hanefijskom mezhebu nekada može biti i vadžib, a s druge strane tako žestoko reagiraju kada neko ostavlja sunnete koje oni prakticiraju. Zašto se tako čvrsto držimo jednog sunneta, a druge tako preziremo???

Prvi put objavljeno: utorak, 18 Studeni 2008 19:00

Minber.ba