Da li se djeca iz općinskog braka smatraju vanbračnom?

PITANJE: Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Moji roditelji su se vjenčali u opštini 1987. god. bez šerijatskog vjenčanja. 1999. god. su se razveli preko Suda u BiH. Ja i sestra smo pripali majci i sa njom živimo. Kontakt sa ocem smo imali, posjećivali smo se. Vrlo malo nas je novčano pomagao i trenutno je oženjen sa drugom ženom (opet u opštini bez šerijatskog vjenčanja) s kojom ima dijete. Kontakt sa ocem imam i počeo je odnedavno na džume da ide sa mnom i učim ga da klanja i prenosim mu propise Allahove vjere.

Pitanje 1., šerijatska ispravnost ovakvog braka tj. da li sam ja vanbračno dijete (da li imam pravo nasljeđivanja od oca)?

Pitanje 2., da li postoji razlika u mojim šerijatskim obavezama prema ocu nakon razvoda braka? Npr. da li sam šerijatski obavezan da ga novčano pomažem, da ga posjećujem i sl.

ODGOVOR: Ve alejkumus-Selamu ve rahmetullahi ve berekatuh! Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, a salavat i selam neka su na Allahovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe. Na početku, molim Allaha da uputi vašeg oca na pravi put i da ga učini od Allahovih pokornih robova, te vas savjetujem da ustrajete u njegovom podučavanju i pozivanju u vjeru, s mudrošću, znanjem i lijepim savjetima.

Prvo, što se tiče općinskog vjenčanja, to samo po sebi ne utiče na validnost braka sa šerijatske strane, jer mjesto vjenčanja ne utiče na ispravnost braka, nego je bitno ispuniti uslove ispravnosti koje su postavili islamski učenjaci na osnovu kur’ansko-hadiskih dokaza.

Uslovi ispravnosti braka na koje upućuju vjerodostojni dokazi su sljedeći:

– da supružnici budu tačno određeni i poznati, tj. da ne bude ženidba na slijepo, kao da staratelj kaže npr: “Ženim te za jednu od mojih kćerki…” isl. – ne odredivši o kojoj je riječ;
– pristanak i zadovoljstvo oba supružnika, tj. ako jedan od njih dvoje bude prisiljen ili ne prihvati ponudu, brak nije ispravan;
– dozvola velija / ženinog staratelja, a to su punoljetne, razumne osobe po sljedećem redoslijedu: otac, zatim djed po ocu pa pradjed i tako uzlazno, zatim sin pa unuk i tako silazno, zatim brat po ocu i majci, zatim brat po ocu, zatim muška djeca od brata po ocu i majci, zatim muška djeca od brata po ocu, zatim amidža, zatim amidžina djeca, zatim očev amižda itd, a ako nema nikog od spomenutih, starateljstvo prelazi po većini učenjaka na vladara ili njegovog namjesnika (u našoj svakodnevnici na uglednu osobu poput šejha, daije, imama u džamiji isl.), a po nekim učenjacima prelazi na muške osobe sa majčine strane (djed po majci, brat po majci, daidža isl.), uz napomenu da starateljstvo ne prelazi na sljedećeg po redoslijedu osim ako je onaj ko ima prednost mrtav ili nemusliman ili veliki grješnik (tipa nemorala, očite zablude, žestoki novotar isl., osim ako je pravedan – onda može biti velijj), ali o tome mora da donese sud kadija (u našoj svakodnevnici učena i ugledna osoba);
– prisustvo dva svjedoka činu sklapanja braka, a još bitnije od toga je razglašavanje braka, tj. da se ne taji i ne skriva od drugih;
– suprug mora biti musliman, a supruga muslimanka ili ehlu-kitabijka (kršćanka ili židovkinja), tj. ako bi suprug bio nemusliman a supruga muslimanka, brak bi bio neispravan, ili ako bi suprug bio musliman a supruga npr. budistkinja, vatropoklonik i sl, brak bi bio neispravan;
– nepostojanje šerijatskih zapreka za brak, tj. da supružnici nisu u bližoj rodbinskoj vezi po krvi ili u vezi po mlijeku, da supruga nije prethodno sklopila brak iz kojeg nije izašla, da suprug prethodno ne posjeduje četiri supruge, da nije u braku sa sestrom ili tetkom od djevojke koju želi oženiti isl.
– određivanje mehra / bračnog dara koji pripada supruzi, pa makar i nakon bračnog ugovora, tj. nije im dozvoljeno da se početno odreknu mehra i dogovore se da ga zanemare u potpunosti, ali je ispravan brak ako se odgodi nakon bračnog ugovora (iz zaborava, radi neznanja isl.), uz napomenu da supruga ima pravo da zahtjeva kao mehr šta god želi prilikom ugovora, a ako se odgodi, onda joj pripada prosječan mehr kojeg uobičajno traže djevojke njenog stepena i staleža, pa nakon što se odredi, ima pravo da ga se odrekne djelimično ili u potpunosti (po nekim učenjacima tek nakon što ga preuzme) i pokloni ga mužu.
Na osnovu spomenutog, ako bi se svi navedeni uslovi ispunili, i čin vjenčanja se obavio u općini, brak bi bio u potpunosti ispravan i validan, i kao takav naziva se “šerijatskim vjenčanjem” bez imalo sumnje. Isto tako, ako bi se desilo da matičar nije musliman, to također ne utiče na ispravnost braka, jer je osoba koja vjenčaje samo formalnost i ništa više.

Prema tome, ubjeđenje koje je rašireno među muslimanima praktičarima da je općinski brak neispravan i “šubheli” sve dok se ne obavi – kako oni kažu – “šerijatski”, bliže je novotariji nego istini. Svaki brak čiji uslovi ispravnosti su ispunjeni smatra se šerijatskim i ispravnim, bez obzira gdje se obavio, u općini, džamiji, medžlisu, islamskom centru isl. Međutim, preče je i bolje da se brak prije općine sklopi po islamskim običajima, pa da odlazak u općinu bude samo formalnost radi papirologije.

Drugo, ovdje se nameće novo, uzajamno povezano pitanje, a to je da li su brakovi sklopljeni u vremenu džahilijeta (prije praktikovanja vjere) ili u stanju nevjerstva šerijatski ispravni, ili je neophodno obnoviti te brakove nakon prihvatanja vjere.

Takvi brakovi su po jačem mišljenu islamskih učenjaka ispravni i nije ih potrebno obnavljati, jer nije preneseno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obnovio niti jedan predislamski brak ashaba, radijallahu anhum, a takvih brakova je bilo izrazito mnogo. Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ispitivao i provjeravao da li su ti brakovi sklopljeni na ispravan način ili ne, nego je postupao po pravilu da su međuljudski odnosi u osnovi ispravni i dozvoljeni, osim ono što je jasno i vidljivo svima, kao da čovjek oženi svoju majku, sestru isl, to ima drugi propis.

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, povratio je svoju kćerku Zejnebu njenom mužu Ebul-Asu b. er-Rebi’i nakon šest godina sa prvim brakom i nije obnavljao brak.” – tj. nakon što je Ebul-As, radijallahu anhu, primio islam.

Bilježe ga Ahmed (3/369), Ebu Davud (br. 2240), Tirmizi (br. 1143), Ibn Madže (br. 2009) i drugi, a vjerodostojnim su ga ocijenili Imam Ahmed b. Hanbel i Hakim, dobrim Tirmizi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer i dr., i hadis ima mnoge predaje koje ga podupiru, a Allah najbolje zna.

Prema tome, vi se ne smatrate vanbračnim djetetom. te imate pravo na naslijedstvo i sve drugo što vas sljeduje od oca, ako umre kao musliman, a Allah najbolje zna.

Treće, sudski razvod braka u našim okolnostima, bez prethodno šerijatski-ispravnog razvoda, itekako je sporan i upitan, i to s više aspekata. Prije svega, islam je pravo razvoda dao čovjeku, a ne ženi, za razliku od sudskih razvoda u neislamskim sredinama, koji jednako pravo daju muškarcu i ženi. Šerijat je detaljno tretirao pitanja razvoda braka i o tome su islamski učenjaci pisali nadugo i naširoko, i prostor te priroda pitanja ne dozvoljavaju da o tome ovdje govorimo, ali ono što se ovom prilikom može reći i podcrtati je da se sudski razvodi ne smatraju ispravnim po Šerijatu sve dok se ne ispoštuju šerijatske norme da bi razvod bio ispravan. Žena koju sud razvede bez šerijatski ispravnih razloga i dalje se smatra suprugom dotičnog čovjeka i nije joj dozvoljeno da se oslanja na te presude, nego je obavezna ujedno da ispoštuje šerijatske norme, a isto tako važi i za muškarca.

Međutim, imajući u vidu da se taj razvod desio u periodu džahilijjeta, kao što se da razumjeti iz pitanja, neće se razvod dovoditi u pitanje, nego će se postupiti po osnovi da su međuljudski odnosi ispravni i dozvoljeni, a ljudi su opravdani neznanjem u takvim i sličnim situacijama.

Četvrto, obavezni ste činiti dobročinstvo vašem ocu, bez obzira što on ne živi sa vama i vašm majkom, jer je on vaš roditelj, a obaveza dobročinstva prema roditeljima je više nego očigledna u islamu. Dužni ste ga izdržavati ako je potreban, pomagati, lijepo se prema njemu ophoditi, pokoravati mu se u onome što nije grijeh, štiti njegovu čast, imetak, ponos itd. shodno mogućnostima. A ako bi pretpostavili da vam je uskratio nešto od prava koja zaslužujete, to ipak ne dozvoljava vama da se isto tako ponašate prema njemu, jer on po islamu ima veliko pravo i obavezu kod vas.

U tom kontekstu, savjetujem vas, a i sve druge muslimane, da preslušate izrazito korisno i poučno predavanje našeg uvaženog da’ije i velikog radnika za islam šejha Hajrudina Ahmetovića pod nazivom “Moji roditelji, moji najbolji prijatelji“.

Također, obavezni ste održavati i spajati rodbinske veze sa očeve strane, pa čak i ako oni sa vama prekidaju i zapostavljaju vas. Često se desi da roditelj s kojim ostanu djeca nakon razvoda – najčešće majka – odvraća djecu od spajanja rodbinskih veza s očevom familijom, a to je zabranjeno, haram i veliki grijeh. Dijete nema pravo da u tome sluša majku ili oca ili bilo koga drugog, jer je to nepokornost prema Allahu, dželle šanuh, a nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Mr. Amir I. Smajić – https://amir-smajic.blogspot.com