DA LI ŽIVOTINJE MOGU UREĆI?

Došlo je više pitanja o govoru poznatog učača rukje Halida Hibšija koji se mnogo širi društvenim mrežama, da li je šerijatski ispravan.
Pripisuje mu se da je rekao sljedeće:
Urok može insana pogoditi od životinje.
Čovjek jede hranu, pored njega mačka, pas ili druga životinja gleda i priželjkuje. Zato su prve generacije izbjegavale da jedu u prisustvu životinja. A šta reći kada danas ti i ja blagodati drugima reklamiramo i pričamo. Nekada ćeš ti reči mašallah, reći će i ko je u tvome prisustvu, međutim prenijet će se trećem licu koji će samo čuti i desit će se urok. Ne mora te čovjek ni vidjeti niti čuti, dovoljno je da se širi i prenosi i mogućnost postoji da se urekneš. Zato budi u zikru, sadaci, dovi i manje pričaj drugima.
Ako je tačno da je ovo njegov govor, sa šerijatske strane on je sporan i netačan zbog sljedećeg:
Prvo- šerijatski je potvrđeno da čovjek može ureći drugog čovjeka, njegov imetak i njegovu stoku, također potvrđeno je u vjerodostojnim hadisima da džini mogu ureći, a o ovome su pisali i govorili učenjaci i općepoznato je. Ne postoji hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni izmišljen, niti slab, a kamoli vjerodostojan koji ukazuje da životinje mogu ureći. Učenjaci kada govore o vrstama uroka navode na osnovu šerijatskih tekstova da postoji urok od ljudi i džina, to jeste, ne navode da postoji treći izvor uroka poput životinja i slično. Prenosi se predaja od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Psi su od vrste džina, a to su slabi džini pa kada vi jedete hranu u njihovom prisustvu, bacite i njima nešto jer oni imaju oči (sa kojima ureknu).” Ovu predaju bilježe Ibn Kutejbe u “Te’vilu muhtelifil-hadis” i Ibn Abdulberr u “Temhidu” bez lanca prenosilaca. Ibn Abdulberr i Beldrudin El-Ajni navode ovu predaju u formi temrida, to jeste, da predaja ima slabosti. Dok hanefijski učenjak Bedrudin Eš-Šibli u knjizi “Akamul-merdžan” navodi ovu predaju sa dva seneda (lanca prenosilaca). U oba ima slabosti zbog prekida u lancu prenosilaca i slabosti nekih ravija.
Sa ovom predajom se ne može dokazivati gornja tvrdnja da životinje uriču zbog sljedećeg:
– jer je ovo govor ashaba, a oko toga da li je govor ashaba dokaz u šerijatu ima poznato razilaženje, uz to ova predaja ima slabosti
– ako bismo uzeli da je predaja vjerodostojna, u njoj je došlo da su psi od džina, to jeste, po nekim učenjacima da su stvoreni od džina, po drugima da džini borave u nekim psima (što je bliže ispravnom), pošto džini svakako mogu ureći, kada borave u psu i tada imaju tu mogućnost pa se ovo značenje odnosi samo na njih.
Drugo- Tvrdnja da su prve generacije izbjegavale jesti u prisustvu životinja kako ih ne bi zadesio urok, nema osnova, ne postoji u knjigama u kojima se prenose predaje ashaba i tabina da im je to bila praksa, osim što se prenosi gore spomenuta slaba predaja od Ibn Abbasa. Međutim, navodi El-Džahiz (163-250), poznati književnik i vođa muatezilskog ogranka Džahizije u svojoj knjizi “El-hajvan” (2/321) poglavlje pod naslovom “Jedenje ispred divljih zvijeri”. U njemu između ostalog kaže da su učenjaci Perzije, Hindusa, ljekari iz Grčke, inteligentni Arapi, eksperti od islamskih skolastičara i oni koji se oslanjaju na iskustvo prezirali da jedu ispred divljih zvijeri bojeći se njihovih duša i očiju, zatim je naveo spomenutu slabu predaju od Ibn Abbasa. Također kaže da su oni govorili za mačke i pse da ili ih treba otjerati prije nego što jedeš ili ih treba zabaviti sa nečim od hrane. Ovo znači da nije bila praksa prvih generacija da izbjegavaju jedenje ispred životinja nego je to bila praksa učenih od Perzijanaca, Hindusa, Grka i ostalih spomenutih, a velika je razlika između ove dvije tvrdnje.
Prema tome, nema ništa vjerodostojno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da životinje mogu ureći, niti je izbjegavanje jedenja ispred životinja zbog uroka bila praksa prvih generacija. Ovdje nije riječ o otkrivanju nove metode u liječenju šerijatski dozvoljene nego o tvrdnji da životinje mogu ureći, za koju nema dokaza u šerijatu.
Sa druge strane, uvaženi i cijenjeni učač rukje Halid Hibši, iako je uvriježeno da se naziva šejhom što i zaslužuje zbog truda kojeg ulaže na širenju ispravnog shvatanja i praktikovanja rukje, on nije učena osoba, nema šerijatskog znanja da bi se od njega uzimali propisi vjere. On nema završenu islamsku školu, niti fakultet, niti je tražio znanje kod uleme što se može naći u njegovoj ličnoj biografiji na internetu. Godinama obnaša položaj imama mesdžida u Džiddi, radio je u humanitarnoj organizaciji Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni, a zatim u davetskoj organizaciji Holand vakuf u Albaniji. Održao je mnogo kurseva za učače rukje u Saudijskoj Arabiji, Tunisu i Albaniji. Ima svoju stranicu za rukju na kojoj objavljuje predavanja i odgovore na pitanja vezana za tu tematiku.
Prema tome, govor koji se pripisuje Halidu Hibšiju nije tačan sa šerijatske strane, također on nije učena osoba da se od njega uzimaju propisi vjere. Iskustvo u bavljenju rukjom i uspjeh u tome ne čine čovjeka učenim i to dvoje ne treba miješati, učenost se stječe na drugačiji način, pohađanjem islamskih škola i sjedenjem ‘na koljenima’ pred ulemom.
Ve billahi tevfik
Izvor:zijadljakic.ba