Da nije dunjalučkih iskušenja, na ahiretu bismo bili bankroti

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Iskreno vjerovanje najbolje dolazi do izražaja prilikom iskušenja i nedaća. Kada ga snađu iskušenja, iskreni vjernik poveća ibadet i dove, pa makar ne vidio tragove njihovog uslišavanja. Njegova nada se ne smanjuje čak ni onda kada ojačaju uzroci očaja, zbog saznanja da se u tome krije Allahova mudrost koju ljudski razum ne može dokučiti, a Allah bolje od nas zna šta je nama dobro i korisno, a šta nije. A što se tiče onoga koji požuruje uslišavanje dove, to je znak slabog imana, jer on smatra da ima pravo na uslišavanje dove, kao onaj koji traži plaću za svoje djelo. O ti koji požuruješ uslišavanje dove, zar nisi čuo za priču o Jakubu a.s. koji je osamdeset godina trpio iskušenje, ali se njegova nada nije promjenila. Kada je njegova tuga za sinom Jusufom dostigla vrhunac, izgubio je i sina Benjamina, ali se ni tada nada u Allahovu milost nije promjenila, već je rekao: ‘’Ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu. On sve zna i mudar je.’’ (Jusuf, 83.)

Značenje Jakubovog sabra i pouzdanja u Allaha, objašnjeno je u ovom ajetu: ‘’Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali, uzviknuli: ‘’Kada će već jednom Allahova pomoć!?’’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!’’ (El-Bekare, 214.)

U tom smislu su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Čovjek će neprestalno biti u dobru, sve dok ne pođe požurivati.’’ Upitali su: ‘’Allahov Poslaniče, šta znači požurivanje?’’ Odgovorio je: ‘’Požurivanje znači da čovjek kaže: ‘’Upućivao sam dove, al’ mi nisu uslišane.’’

Nipošto ne umanjuj svoje dove kad se iskušenja povećaju i odulje, jer ti si iskušan da bi se pokazala tvoja pobožnost kroz sabr i dovu, zato ne očajavaj i ne gubi nadu u Allahovu milost, ma koliko iskušenje dugo trajalo.

Neopravdani očaj Amira ibn Rebie?

Amir ibn Rebia r.a. je ashab koji je među prvim Mekelijama primio islam. Upravo se pripremao za hidžru u Abesiniju, zbog stalnog zlostavlajnja muslimana od strane nevjernika, pa je želio da obavi neke poslove i pripremi poputninu za svoju porodicu prije nego krenu na put. Omer ibnul-Hatab r.a., koji tada još uvjek nije bio primio islam, sreo je Amirovu suprugu, rekavši joj: ‘’Je li to nekud odlazite, Umm Abdullah?’’ Rekla je: ‘’Da, tako mi Allaha! Odlazimo u zemlju koja je Allahov posjed kao i sve drugo, nakon što ste nas mučili i ponižavali na najgori način. Nadam se da će nam Allah u tome dati izlaz.’’ Omer je na to rekao: ‘’Allah vas čuvao na vašem putu!’’ Začuđena tim Omerovim riječima, Amirova supruga je kasnije rekla: ‘’Vidjela sam kod njega blagost koju nikada prije nije pokazao, a zatim je otišao. Kao da ga je rastužio naš odlazak i napuštanje Mekke. Nakon toga došao je moj muž i ja sam mu rekla: ‘’Da si vidio Omera maloprije, kako je samo tužan zbog našeg odlaska.’’ Amir me je upitao: ‘’Da ti možda ne misliš da će on primiti islam?’’’’Da’’, odgovorila sam, a on mi je rekao: ‘’Prije će Omerov magarac primiti islam od Omera.’’

Ovaj plemeniti ashab je bio izgubio svaku nadu u Omerovo primanje islama, jer je Omer bio žestoki protivnik islama i vrlo surov prema muslimanima. Međutim, ubrzo se desilo upravo ono u šta je ashab Amir potpuno sumnjao. Omer je primio islam. I ne samo to, već je pretekao u dobru ashaba koji je govorio da će Omerov magarac primiti islam prije Omera. Postao je treći čovjek po vrijednosti u islamskom ummetu, nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao ga je El-Faruk, a njegovo primanje islama značilo je ponos islamu i muslimanima. I vjerovatno danas većina muslimana ne poznaje ashaba Amira ibn Rebiu, ali zato nema ni jednog muslimana na kugli zemaljskoj, a da ne zna ko je bio Omer ibnul-Hatab. Allah je podario Omeru ono što nije podario onome koji je sumnjao u Omerovo primanje islama, a Allah svoju blagodat daruje kome On hoće. Zato ne očajavaj u pogledu Allahove milosti ni onda kada ti se stvar čini nemogućom.

To se zove ambicioznost

Ovo je priča o uspjehu koji je zapalio revolucionarnu iskru ekonomskog, ali i civilizacijskog napretka Japana. To je priča o mladiću koji se zvao Takeo Sahira. On je sa grupom mladića iz Japana poslat na studije na Univerzitet u Hamburgu, u Njemačkoj. Sa sobom je ponio i svoj mladalački san koji ga ni za jedan trenutak nije napuštao. Mladi Japanac je sanjao i maštao o tome da on bude taj koji će napraviti i montirati motor japanske marke, na kojem će pisati ‘’Made in Japan’’. Zbog tog sna on je počeo ozbiljno i marljivo učiti. Godine su brzo prolazile, a on je od profesora, kao i drugi studenti, slušao uvjek istu priču: ‘’Mladiću, računaj da si uspio onda kada odbraniš doktorat iz mehanike.’’ Naravno, mladi Japanac se nije slagao s tom tezom, jer je on potpuni uspjeh vidio u proizvodnji japanskog motora. Međutim, nakon što je završio studij shvatio je da on nema riješenja za tu zagonetku. Satima je posmatrao motor i došao do zaključka da je za njega izrada i montiranje motora koji će biti funkcionalan, prava misterija. Razmišljao je šta da uradi, i na kraju je shvatio da mora napravit odlučan korak koji će mu otkriti način kako će izraditi motor. S tim ciljem on je posjetio sajam na kojem su bili izlagani motori italijanske proizvodnje. Kupio je jedan motor za koji je dao sav novac koji je imao kod sebe. Motor nije ostavio u podrumu ili garaži, već ga je donio u svoju sobu i počeo ga rasklapati, dio po dio, a zatim je svaki dio crtao i pamtio mjesto na kojem se nalazio. Kada je rastavio i najsitnije dijelove, započeo je proces sastavljanja dijelova. Taj proces, rastavljanja i sastavljanja motora, ponavljao je tri dana. Jeo je samo jedanput na dan, a spavao je svega tri sata u toku jednog dana. Treći dan je, bez gledanja u crtež i bez velikih poteškoća, uspio sam rastaviti i sastaviti motor. Sretan zbog tog uspjeha, otišao je vođi japanskih studenata da s njim podijeli svoju radost. Suze radosnici slijevale su mu se niz lice dok mu je govorio: ‘’Sastavio sam motor nakon što sam ga bio potpuno rastavio.’’ Međutim, vođa grupe nije bio posebno oduševljen njegovim uspjehom, već mu je rekao: ‘’Ne, nisi još uspio! Taj motor je ispravan i on svakako radi, ti si ga samo rastavio i ponovo sastavio, i ništa više. Nego, evo ti motor koji ne radi, pa ako uspiješ da otkriješ kvar i da ga popraviš i upališ, onda si zaista uspio.’’ Bio je to novi izazov, ali i novo iskustvo. Uzeo je pokvareni motor u naručje i zagrlio ga kao da se radi o najvećoj dragocjenosti. U stvari on je zagrlio svoj san, zagrlio je svoj cilj kojem je cijelim bićem stremio. Došao je u svoju sobu i ponovo rastavio motor na djelove, na isti način kako je to radio sa prethodnim motorom. Kad ga je počeo montirati otkrio je kvar. Naime, jedan metalni dio motora je trebalo ponovo rastopiti i preoblikovati. Ali kako? U tom trenutku shvatio je još jednu bitnu stvar. Shvatio je da, ako želi biti stručnjak za pravljenje i proizvodnju motora, mora prvo raditi kao obični radnik u topionici kako bi nauči proces topljenja željeza, te oblikovanje i izradu onih najsitnijih dijelova na motoru. I umjesto da upiše doktorat i bude univerzitetski profesor, on se zaposlio u ljevaonici željeza, čelika i aluminija. Nosio je obično plavo odijelo i besprijekorno slušao naredbe poslovođe u ljevaonici koji je bio obični majstor sa srednjom stručnom spremom. Osim toga, on je bio iz ugledne japanske porodice, potomak slavnih samuraja, ali je i pored toga bio spreman da služi svojoj domovini, pa makar radio u ljevaonici kao obični radnik. Trebalo mu je svega deset dana da nauči topiti i oblikovati različite dijelove motora. Deseti dan on je napravio i oblikovao novi dio zbog kojeg motor nije radio, i kad ga je postavio, motor je opet počeo raditi. Ponovo je otišao do vođe svoje grupe i saopćio mu radosnu vijest: ‘’Uspio sam!’’ Nakon toga vratio se u Japan. Prijatno ga je iznenadilo saznanje da se u njegovoj državi već čulo za njega kao mladog japanskog stručnjaka koji mnogo obećava. Posebno se obradovao pismu koje je dobio lično od japanskog cara u kojem je izrazio želju da se sretne s njim kako bi mu čestitao na postignutom uspjehu. Zahvaljujući caru na ukazanoj počasti, on je na pismo ovako odgovorio: ‘’Vaše visočanstvo, ja još nisam zaslužio takav prijem i takvu počast, jer još uvjek nisam ostvario svoj san.’’ Nakon devet godina provedenih na studijama i radu u Njemačkoj, mladi Japanac se zaposlio i u svojoj državi je radio još devet godina. Za to vriejme on je konstruisao i proizveo deset različitih motora. Onda ih je odvezao na carski dvor i rekao: ‘’Evo, konačno sam ostvario svoj san!’’ Kada je car čuo rad motora koji je proizveden u Japanu, sav ushićen, rekao je: ‘’Ovo je najljepši ‘’muzički instrument’’ koji sam čuo u svom životu. Zvuk motora koji je stoposto japanski proizvod.’’

Te noći, nakon ostvarenja životnog sna i prijema kod cara, mladi japanac otišao je ranije na spavanje i prvi put u životu spavao je deset sati u kontinuitetu. Od tada je svaki japanski radnik odlučio raditi devet sati, osam sati za sebe i svoju porodicu, a jedan sat za svoju državu, Japan

Ne boj se, Allah je sa nama

Kada su Kurejšije saznale da će Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, napustiti Mekku i učiniti hidžru u Medinu, odlučili su da ga ubiju. Kad je noć razastrla svoje tmine, oni su došli pred njegova vrata čekajući da zaspi i da onda upadnu u sobu i ubiju ga. Po svim ljudskim mjerenjima, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je te noći osuđen na smrt. Kako da ne, kad su nevjernici bili opkolili njegovu kuću sa svih strana, odlučni da ga ubiju i time unište sjeme islama. No, i pored toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni jednog trenutka nije gubio nadu u Allahovu milost. On je, iako svjestan da mu je kuća opkoljena, izašao iz kuće učeći kur’anski ajet: ‘’I kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili, zato oni ne vide.’’ (Jasin, 9.)

Opkoljen i praktično zarobljen, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je iz svoje kuće, uzeo šaku zemlje i bacio je prema nevjernicima, koja kao da je simbolizirala i najavila nevjernički neuspjeh, tako da je propala njihova namjera da ga ubiju. Pogledaj kako se svjetlo nade rađa iz samog središta tmine iskušenja.

Nakon toga Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, neopaženo je izašao iz Mekke sa svojim drugom Ebu Bekrom r.a. i na putu prema Medini zaustavili su se u pećini na brdu Sevr, gdje su ostali tri dana. Nevjernički konjanici koji su krenuli u potragu za njima, došli su pred ulaz u pećinu, pa je Ebu Bekr rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Allahov Poslaniče, da neko od njih samo malo obori pogled prema unutrašnjosti pećine, vidio bi nas.’’ Tada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao svoje poznate riječi: ‘’Ebu Bekre, šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći?’’

I desilo se ono što se desilo. Nevjernici su se vratili neobavljenog posla iako ih je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dijelilo svega nekoliko koraka. Zato, pogledaj još jednom kako se noćna tmina rasprši i nestane pred svjetlom zore, i kako Allahova pomoć natkriljuje vjernike, na što aludira sljedeći ajet: ‘’Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.’’ (El-Hadždž, 38.) Dvojica drugova nastavili su svoj dugi put, bez oružja i bilo kakve naoružane pratnje. A onda je i treći put Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao veličinu nade i oslonca na Allaha. Naime, dok su putovali kroz pustinju pojavio se konjanik koji je jurio u pravcu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra. Bio je to Suraka ibn Malik kojem se na trenutak osmjehnula sreća i pružila prilika da dobije stotinu deva kao nagradu od Kurejšija ukoliko im dovede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, mrtvog ili živog. Međutim, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uopće nije obraćao pažnju na konjanika koji im se približavao, pa mu je Ebu Bekr r.a. rekao: ‘’Allahov Poslaniče, za nama juri konjanik koji samo što nas nije sustigao.’’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ponovio je svoje riječi: ‘’Ne boj se, Allah je s nama!’’ I Allah ih je pomogao. Noge Surakinog konja počele su propadati u pjesak. Kad je vidio da će ga snaći smrt u pustinjskom pijesku, Suraka je zavapio pomoć obećavši da će ih ostaviti na miru i da nikome neće reći u kojem pravcu su otišli. Suraka je održao svoje obećanje, vratio se u Mekku i kojeg god konjanika je sreo, a koji je krenuo u potjeru za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, rekao bi mu: ‘’Vrati se, nisu otišli ovim putem.’’

U našem vremenu, koje je u znaku mnogobrojnih poraza i poniženja, mi muslimani nemamo veće potrebe od toga da naučimo umjeće izgradnje nade.

Ne ljuti se i ne proklinji

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Veličina nagrade je na osnovu veličine iskušenja. Kad Allah zavoli nekog čovjeka onda ga iskuša, pa ko bude zadovoljan u iskušenju, nagrada mu je Allahovo zadovoljstvo, a ko se bude srdio zbog iskušenja, nagrada mu je Allahova srdžba.’’

Rekao je također: ‘’Na Sudnjem danu bit će doveden najbogatiji čovjek na dunjaluku i bit će stavljen u džehennemsku vatru samo jedan tren, pa će mu biti rečeno: ‘’O sine Ademov, da li si ikada ikakvo dobro vidio? Da li si ikada osjetio ikakvu blagodat?’’ On će odgovoriti: ‘’Tako mi Allaha, nisam nikada doživio nikakvo dobro niti sam ikakvu blagodat osjetio!’’ Zatim će biti doveden čovjek, vjernik koji je imao najveća iskušenja i nevolje na dunjaluku, pa će biti stavljen u džennet samo jedan trenutak, a onda će biti upitan: ‘’Sine Ademov, da li si ikada doživio ikakvu nevolju? Da li te je ikada snašlo iskušenje?’’ On će odgovoriti: ‘’Tako mi Allaha, nisam nikada doživio nikakvu nevolju niti me snašlo ikakvo iskušenje!’’

Jedanput je Abdullah ibn Abas putovao sa Muhammedom, sallallahu alejhi v sellem, pa mu je tom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio sljedeće: ‘’Dječaće, podučit ću te nekoliko stvari: čuvaj Allaha, čuvat će te! Čuvaj Allaha, uvjek će biti s tobom! Kada nešto tražiš, traži to od Allaha, kada tražiš pomoć traži je od Allaha. Znaj, kada bi se svi ljudi okupili da ti neku korist donesu, ne mogu ti koristiti osim onoga što ti je Allah propisao. I kada bi se svi ljudi okupili da ti štetu nanesu, ne mogu ti naštetit osim onoga što ti je Allah propisao. Pera su podignuta, a tinta se osušila. (Tirmizi)

Mudri prethodnici su kazali: ‘’Da nije iskušenja i belaja, mi bismo na ahiretu bili bankroti.’’

Ma’ruf el-Kerhi rekao je: ‘’Allah dž.š. iskušava vjernika bolešću i nesanicom, pa se on žali svojim prijateljima. Onda mu Allah kaže: ‘’Tako mi moje Veličine i Uzvišenosti, nisam te iskušao ovom bolešću osim da ti grijehe sperem, pa ne žali se na Mene.’’

Vehb ibn Munebih je rekao: ‘’Ne posjeduje istinsku razboritost onaj ko iskušenje ne vidi kao blagodat, a blagodat kao iskušenje, jer onaj kojeg je snašlo neko iskušenje i nedaća, nada se olakšanju, a onaj ko živi u izobilju, očekuje iskušenje.’’

Mudri Lukman je upitan: ‘’Koji čovjek je najbolji?’’ Odgovorio je: ‘’Onaj ko je zadovoljan sa onim što mu je dato.’’

Nije se razočarao ni nakon četiri hiljade odbionica za posao

Mladi čovjek je izgubio posao nakon čega je poštom poslao više od dvije hiljade molbi za posao diljem svijeta. Međutim, svi zahtjevi su mu odbijeni, ali on nije odustajao. Poslao je poštom dvije hiljade novih zahtjeva od kojih su ponovo svi odbijeni. Nedugo zatim dobio je ponudu da radi u direkciji pošte. Rečeno mu je: ‘’Možda je put ustrajnosti i odlučnosti glavni uzrok što si uspio dobiti posao u poštanskoj direkciji.’’

Novopečeni službenik je upitao trgovac mjenicama koji je vrlo dobro poslovao i godišnje zarađivao oko 600.000 dolara: ‘’Da li ti ikada gubiš nadu u klijenta koji će možda kupiti mjenice od tebe?’’ Iskusni trgovac je odgovorio: ‘’To zavisi od toga koji od nas dvojice će prvi umrijeti.’’

Wernher von Braun je shvatio da je greška osnovni faktor na putu stjecanja znanja i ostvarivanja naučnih rezultata. On je u toku Drugog svjetskog rata konstruisao dalekometni raketni projektil V-2 kojim je bombardiran London. Međutim, taj raketni projektil nije bio funkcionalan iz prvog pokušaja. Naprotiv, mnogobrojni njegovi pokušaji završili su bezuspješno. Toliko je puta bezuspješno pokušavao ispaliti projektil da je i vrhovna komanda Nacističke Njemačke izgubila nadu u njegov uspjeh. Upitali su ga, koliko još grešaka trebaš napraviti da bi projektil mogao biti ispaljen bez greške?’’ Odgovorio je: ‘’Možda napravim još 50.000 neuspjelih pokušaja, ali će na kraju on sigruno proradit i postat funkcionalan.’’ U drugoj polovici Drugog svjetskog rata, Njemačka je svoje protivnike gađala iz raketnog projektila koji je konstruisao upravo Wernher von Braun, i ni jedna država svijeta nije imala nešto slično. Nakon 70 000 neuspjelih pokušaja, Wernher je uspio. Tako to rade optimisti koji se nikada ne predaju i koji su svjesni da je greška oštrica preciznosti i savršenstva, i da se neuspjeh ne mjeri brojem grešaka, već on počinje onoga trenutka kad čovjek odluči da više ne pokušava, odnosno, onda kad odluči da se preda.

Postojanost žene vjernice

Nakon što su munafici doživjeli potpuni krah i neuspjeh u pokušajima da poraze i ponize muslimane, smislili su novi plan i nove metode u vrijeđanju i ponižavanju muslimana. Odlučili su da zgradu islama i islamskog društva pokušaju srušiti iznutra. Naime, pri povratku muslimana u Medinu, a nakon pohoda na pleme Benu Mustalik, Aiša r.a. je napustila svoju nosiljku da bi obavila fiziološku potrebu. Nakon što se vratila u nosiljku vidjela je da je izgubila zlatnu ogrlicu, pa je otišla da je potraži. Uspjela je naći ogrlicu, ali kad se ponovo vratila na mjesto gdje su odmarali, muslimanska vojska je već bila otišla. Ona se nadala da će muslimani primjetiti da nje nema i da će se vratiti po nju. Međutim, to se nije desilo. Aiša r.a. ostala je sama i čekajući tako ne bi li se neko od muslimana pojavio, zaspala je. Jedan od ashaba, Safvan ibn El-Muattal, zaostao je bio za vojskom i već je bilo svanulo kad je on stigao do mjesta gdje se nalazila Aiša r.a. Ugledao je ljudsku priliku u crnoj odjeći i kad je prišao prepoznao je Aišu r.a. Zatim je naredio svojoj devi da klekne da Aiša r.a. uzjaši, a onda je, ponavljajući riječi: ‘’Svi smo Allahovi i svi ćemo se Njemu vratiti!’’, krenuo prema Medini vodeć devu na kojoj je bila Aiša r.a. Stigli su muslimansku vojsku koja se, usljed podnevne žege, odmarala nedaleko od Medine. Munafici su u tome vidjeli veliku priliku da prošire glasine, sumnju i laž. Potvorili su majku vjernika, Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, suprugu, Aišu r.a. za blud i tako na najpodliji način, iznutra napali na zdanje muslimanske zajedince i na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, čast.

Allahova mudrost je htjela da objava o čistoti i nevinosti Aiše r.a. izostane cijeli mjesec dana, sve dok duše vjernika nisu do grla došle od silnog bola i saosjećanja s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Za sve to vrijeme Aiša r.a. nije ništa znala, jer se ona nakon dolaska u Medinu razboljela i to vrijeme je provela u postelji. Jedino što joj je teško padalo to što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prema njoj pokazivao uobičajenu ljubav i nježnost, koja se posebno ispoljavala kada bi se ona razbolila. Kada se njena bolest pojačala, posjetili su je otac i majka, i tek tada ju je majka obavijestila o glasinama koje munafici šire Medinom o njoj. Te noći Aiša r.a. nikako nije spavala, cijelu noć je plakala i nadala se da će Allah objaviti ajete o njenoj nevinosti. Nakon toga, kod nje je ušao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao joj: ‘’Aiša, čuo sam o tebi to i to. Ako si zaista nevina, Allah će objaviti ajete o tvojoj nevinosti, a ako si počinila grijeh, zatraži oprosta od Allaha i pokaj Mu se, jer ako čovjek prizna grijeh i pokaje se, Allah će mu oprostiti.’’ Skrhana tugom i bolom, Aiša r.a. se obratila svome ocu Ebu Bekru, rekavši: ‘’Babo, zar nećeš odgovoriti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na ovo što je rekao?’’ Otac joj je odgovorio: ‘’Allaha mi, ja ne znam šta bi mu odgovorio.’’ Tražila je to isto i od svoje majke, ali je ona samo ponovila Ebu Bekrove riječi. Onda je Aiša r.a. rekla: ‘’Ako bih vam rekla das am nevina, a Allah zna da jesam, ne biste mi povjerovali. Ako bih priznala ono za što Allah zna da nisam učinila, vi biste mi tada povjerovali. Meni ne preostaje ništa drugo osim da se utješim riječima Jusufovog a.s. oca: ‘’Lijepa strpljivost, od Allaha ja tražim pomoć od onoga što vi iznosite.’’ (Jusuf,18.) O objavi ajeta o njenoj nevinosti, Aiša r.a. je rekla: ‘’Tako mi Allaha, nakon tih mojih riječi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ustao sa svoga mjesta niti je iko iz kuće izašao, a Allah je već objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, o tome. Iako je bila zima, veliki grašci znoja slijevali su se niz Poslanikovo lice i ja sam znala da mu silazi Objava. Nakon što se smirio, nasmijao se i prvo što je rekao bilo je: ‘’Raduj se Aiša, Allah Uzvišeni te oslobodio.’’

Razmisli dobro, šta je to što je Aišu r.a. učinilo postojanom i pored silnih glasina i sumnji u njenu moralnost i čednost? Ništa drugo osim iskrenog i čvrstog vjerovanja u milost Allahovu i negubljenje nade u sigurnu pobjedu istine. Nada i lijepo mišljenje o Allahu, kada se nađu u srcu vjernika, onda oni povećavaju vjeru u brzu pobjedu i rastjeraju tmine iskušenja.

Piše: Sevla el-Udejdan

(Saff br. 320)