“Da nije smrti i ahireta, radovao bih se ja Dunjaluku”

Katade, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „U ovim noćima i danima šaljite svoja dobra djela Allahu. Doista, prolaskom dana i noći ljudi se približavaju svojim smrtnim časovima, daleko postaje sve bliže, novo postaje sve starijim, a obećani Kijamet sve bližim.” Uistinu, prolazak dana i noći, podsjeća nas sve na naš smrtni čas, jer kao što godina ima svoj početak i kraj, isto tako i ljudski život ima svoj početak i svoj kraj. I cijeli Dunjaluk je jednog dana postao i doći će sigurno Dan kada će cijeli i nestati.

Doista, sretni li su ljudi oni koji žive dugim životom, ali ispunjenim dobrim djelima. Oni s pravom mogu da se raduju dugom životu. Džabir, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ne priželjkujte smrt! Doista, smrtne muke su teške! A od sreće je da se čovjeku život oduži i da ga Allah u njemu opskrbi dobrim djelima.” (Tirmizi i kaže da je dobar.) Nada i ljubav za životom ionako su prisutni kod čovjeka, ali pouka je u kakvoći njegovih djela. Onaj koji je bio vjernik i dobročinitelj, on je, ako Allah da, uspio. A onaj koji je bio nepokoran Allahu, možda se pokaje prije nego li mu pokajanje bude onemogućeno.

Uistinu, nemarnost i odgađanje, dva su čovjekova neprijatelja. Šejtanovo su oružje. Čovjek nije prestao žuditi za lošim djelima, a biti nemaran prema dobrim, govoreći sebi u istom trenutku: „Pokajat ću se i činiti dobra djela.” Razmišlja o činjenju velikih dobrih djela nekada u 60-oj godini, pa ga smrt pretekne. Nije radio i nije se spasio.

Neki čovjek je došao Selmanu el-Farisiju, radijallahu ‘anh, i rekao mu: „Doista, ja nisam u stanju da klanjam noćni namaz!” Selman mu je rekao: „Onda budi u mogućnosti danju.” Istinu je Selman, radijallahu ‘anh, rekao. Nastoj da budeš u mogućnosti danju činiti dobra djela. Ne budi nemaran prema onim djelima koja možeš učiniti. Ako ih budeš činio i ustrajavao u njima, onima koje si sigurno u stanju činiti, znaj da ćeš nakon nekoga vremena biti u stanju da činiš i ona koja ranije nisi mogao činiti. A da čovjek živi i predviđa, nada se dugom životu i povratku u kasnim godinama, bez djela, bez kajanja; pa, to je od šejtanovih spletki i čovjekove slabosti.

Čovjekov život iz godine u godinu, ispunjen dobrim djelima, velika je Allahova, subhanehu ve te’ala, blagodat. Od dova Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bila je i dova: „Učini nam život povećanjem svakog dobra i učini nam smrt rahatlukom od svakog zla.” (Muslim) Upitan je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Koji je čovjek najbolji?” Odgovorio je: „Onaj čiji život bude dug, a djela dobra.” Rečeno je: „Koji je to najgori čovjek?” Rekao je: „Onaj čiji život bude dug, a djela loša.” (Tirmizi i kaže da je hadis hasen-sahih.)

Mejmun b. Mihran je rekao: „Nema dobra u životu osim za pokajnika i čovjeka koji radi na povećavanju svojih stepena.”

Jedan starac je upitan: „Voliš li smrt?” Odgovorio je: „Ne.” Ponovo je upitan: „Zbog čega?” Odgovorio je: „Otišla je mladost i zlo sa njom, a došla je starost i njeno dobro. Pa, kada ustanem, kažem: „Bismillah”, a kada sjednem, kažem: „El-hamdulillah”. Volio bih da ostanem na ovome.

I naši ispravni prethodnici, prezirali su smrt, ali ne iz straha od nje, već iz žalosti za prekidanjem dobrih djela. A kada bi im se smrt prikučila, obradovali bi joj se zbog žudnje za susretom sa Svevišnjim Allahom.

Mu’az b. Džebel, radijallahu ‘anh, plakao je na samrti. Rekao je: „Uistinu, ja plačem za popodnevnom žeđi, noćnim namazom u hladnim noćima i mješanjem s učenjacima u halkama zikra.”

Drugi Allahov rob zaplakao je na samrti i rekao: „Doista, ja plačem samo zbog toga što će postači postiti Allahu, a ja neću biti među njima. Klanjat će se klanjači Allahu, a ja neću biti među njima. Oni koji često spominju i veličaju Allaha spominjat će ga i veličati, a ja neću biti od njih.”

Oni su plakali za dobrim djelima s kojima su se približavali Allahu, subhanehu ve te’ala. Takvo je bilo njihovo stanje. Dočim, naše stanje jeste da preziremo smrt zbog prekidanja uživanja na ovome svijetu. Iz dana u dan želimo da se provodimo sve više i više. Iz dana u dan priželjkujemo novca sve više i više. Položaj priželjkujemo sve veći i veći, kao da ćemo ostati vječno na ovome svijetu, kao da ne čitamo riječi Allaha, subhanehu ve te’ala: „Šta ti misliš, ako im Mi dopuštamo da godinama uživaju, i naposljetku ih snađe ono čime im se prijeti, zar će imati šta od slatkog života koji su provodili?” (Prijevod značenja Eš-Š’ara 205-207.) Jedan od ispravnih prethodnika pročitao je ove ajete, zaplakao i rekao: „Doista, kada dođe čas smrti, čovjeku ništa neće koristi blagodati i uživanja.”

Naši ispravni prethodnici stalno bi se prisjećali smrti. Podsjećali bi jedni druge na smrt u sijelima. Ebu-Nu’ajm bilježi da bi Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, znao svake noći okupiti učenjake oko sebe. Podsjećali bi se na smrt, Kijamet i drugi svijet, a zatim plakali kao da bi pred njima bila dženaza.

Eš’as b. Abdul-Melik je rekao: „Ulazili smo kod Hasana el-Basrija, pa bismo pričali samo o Vatri, Sudnjem danu i smrti.”

Hamid el-Lifaf bi govorio: „Ko se bude često prisjećao smrti bit će počašćen trima stvarima: žurit će sa pokajanjem, srce će mu biti zadovoljno i bit će uvijek odmoran za ibadet. Dok, onaj koji zaboravi na smrt, bit će kažnjen trima stvarima: odgađat će pokajanje, zadovoljstvo će zamijeniti traženjem i bit će lijen u ibadetu.”

Abdullah b. Muti’i el-Kureši je jednog dana pogledao u svoju kuću pogledom punim divljenja, a zatim je zaplakao. Rekao je: „Tako mi Allaha! Da nije smrti, radovao bih se tebi i da nije kaburske tjeskobe kojoj postepeno idemo, Dunjaluk bi bio radost naših očiju!” Zatim je gromko zaplakao. (Ibn Ebi Dunja)

Ebu-Derda, radijallahu ‘anh, je rekao: „Kada se spomenu mrtvi, računaj i sebe jednog od njih.” (Ebu-Nu’ajm)

Uspio je onaj koji se bude mnogo sjećao smrti, jer onaj koji se više sjeća smrti, više je vezan za Allaha, subhanehu ve te’ala.

Kraj godine podsjeća nas na kraj Dunjaluka kojem je Svevišnji Allah propisao prolaznost i nestanak. Praksa Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bila je da podstiče svoje ashabe na prolaznost Dunjaluka. Ibnu-Omer, radijallahu ‘anhuma, je rekao: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je izašao pred nas dok je Sunce bilo iznad palminih grana i rekao nam: ‘Nije ostalo od Dunjaluka osim kao što je ostalo od ovog našeg dana onoliko koliko je od njega i prošlo.’”

Čovjek, koliko god da ima dug životni vijek, s njim su dvije stvari: žudnja i nada. Enes, radijallahu ‘anh, prenosi od Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: „Čovjek zađe u pozne godine al’ s njim su još uvijek kao nove dvije stvari: žudnja za imetkom i žudnja za životom.” (Muslim)

Ebu-Osman en-Nehdi, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Doživio sam 130-tu godinu. Nema nijedne stvari, a da je ne prezirem, osim nade. Nalazim je onakvom kakva je bila i u mladosti.”

I pored ove žudnje, za životom i imetkom, koja je prisutna kod čovjeka, njegovog žaljenja za prekidanjem uživanja, ono čega se griješnik, uistinu, najviše boji jeste da ga smrt pretekne prije nego li se pokaje, jer dobro zna i ubjeđen je da ono na čemu je, da to nije uredu. Zbog toga je došla naredba na tevbu u svakom vremenu i stanju. Onaj koji se često kaje, taj se ne boji smrti.

Ebu-Hazim je rekao: „Svako djelo zbog kojeg prezireš smrt- ostavi, pa nećeš strahovati kada god umreš.”

Istinu je rekao Ebu-Hazim. Onaj koji čini dobra djela i često se kaje, njega ne brine kada će umrijeti. Ali, problem je onima koji su ustrajavali sa grijesima, odgađali pokajanje iz dana u dan, pa ih smrt zatekla prethodno se ne pokajavši za svoje grijehe.

Bilal b. Sa’d je rekao: „Ako upitaš jednog od nas: ‘Želiš li da umreš?’ Odgovorit će ti: ‘Ne.’ Pitaš li ga: ‘Zbog čega?’ Reći će ti: ‘Kako bih se pokajao i činio dobra djela.’ Ako mu kažeš: ‘Čini dobra djela.’ Reći će ti: ‘Činit ću malo kasnije.’ Pa, niti želi da umre, niti želi da radi. Djela za Allaha odgađa, dočim, djela kojima postiže dunjaluk ne odgađa.”

Doista, naš nemar je veliki. Dani prolaze. Primičemo se kaburu i Kijametu. Većina nas osvane i zanoći u grijehu. Nimalo ne vodi računa o svojoj vjeri. Malo je onih koji naređuju na dobro i odvraćaju od zla. A sve ovo, veliko je upozorenje i bojazan za stradanje kako pojedinca tako i zajednice. Štaviše,cijelog naroda.

Na kraju ove godine i početku nove, dobro bi bilo da obnovimo svoj ugovor sa Svevišnjim Allahom iskrenom tevbom koja će biti konačni prekid do sada činjenih grijeha i novi podsticaj na pokornost i ustrajnost u njoj. Možda nam se naš Gospodar i smiluje, pređe nam preko naših loših djela i ne kazni nas. Doista, On, Uzvišeni, je Onaj Koji sve čuje i Koji se odaziva molbi Svojih robova. Neka je svaka hvala Njemu Uzvišenom.

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof

(islambosna)