Dnevnik imama: Otac nije isto što i brat

Vrijeme na svakom licu ostavi trag. Ovu sam rečenicu toliko puta čuo, a kako više primjećujem bore na svom licu i licima mojih vršnjaka, sve je dublje razumijem i jasnije vidim.

Na licu koje već godinama susrećem u ovoj plodnoj zelenoj uskopaljskoj dolini, jedna mi je boraostavila posebno sjećanje. Vraćali smo se sa mevluda, ja i moj poznanik, već u poznim godinama, svijetla lica, odavno sijede brade, ali uvijek veseo, pomalo zatajan i uvijek do kraja nedorečen. Mnogi ga od nas znaju po tome što izbjegava ogovaranje. Samo onako, uzgred, napomene poneku, tek da se malo zamisliš, nikad do kraja i nikad izravno. Ne bi to ni bilo za zapisati da toga dana nije sasvim ozbiljno, dok smo se vozili prema gradu, skoro nečujno, započeo: „Znaš, ti si dobar sa onim mojim, a ona mi još nema krov nad glavom… (šutnja) Kad bi mu progovorio, cijeni on tebe, možda bi posluš’o?! Znaš, da je ona sama, ali i ona dva maksuma!“ Sve sam razumio! Govorio mi je o sinu s kojim se povremeno družim, koji finansijski veoma dobro stoji i kćeri koja još nije riješila krov nad glavom, živi kao podstanar. Prvi put sam ga vidio tužnog, a tada sam ga vidio i da plače. Skoro da sam počeo i ja sa njim, drag mi je to insan. Riješio je on mnogo problema, prodevero svašta, ali ovaj mu je nešto posebno težak. Čini mi se da sam prvi put tako duboko osjetio koliko je teška suza oca i kolika je ljubav prema djetetu.

Razgovarao sam sa njegovim sinom, polahko, onako hodžinski, „izokola“, ne bi li se sjetio. On je nalazio razloge, zašto ne može, neće ili ne želi da to riješi. Mučilo me je to i još me pritišće. Kada bi samo znao kolika bi radost njegovog oca bila, vrijedilo bi svega što je stekao. Valjda je tu i razlika, otac nije isto što i brat, niti je roditeljska ljubav isto što i dječija prema roditeljima. Još tražim odgovor i put da pomognem svom ahbabu i dovim često da mu Allah olakša, a njima svima da nađu put koji će još više zbližiti njihova srca.

Često mi u ovakvim prilikama naumpadnu riječi učenoga Hasana Basrija: “Pamtim vrijeme kada smo u škrte ljude ubrajali one koji kada nešto pozajme bratu, traže da im se to vrati“.

Dženaze nisu društveni događaj

Danas sam klanjao dženazu, džematliji koga sam poznavao. Kako sam već dugo u Bugojnu, sve je više ljudi koji odlaze na Ahiret, a koje sam poznavao i susretao ih na različitim mjestima. Kod nas se već uvriježilo da se kaže; „Mašallah, fina dženaza“, eto takva je i ova bila. Doduše, sastrane je bilo i onih koji ne klanjaju, ali me nisu oni uzbihuzurili, nego oni što su klanjali. Dok smo ukopavali mejjita, ljudi su okolo potpuno nemarno stajali, bez želje da dodirnu lopatu. A kamoli bace koju grudvu zemlje. Drugi su pričali kao da nisu na dženazi, nego na nekom svakodnevnom skupu. U saffu sam osjetio da vjetar nanosi i neugodan zadah piva. U svim situacijama mi je jasno da se sve ovo događa, ali na dženazi, gdje se svjedoči odlazak sa Ovoga svijeta??? Ljudi počinju dolaziti na dženaze kao na neki društveni događaj, da ga vide oni iz familije, rodbine, porodice, da se pokaže. Kuda sve ovo ide, gdje je kraj ovakvim pojavama i ponašanjima, koliko čovjek uistinu može biti nemaran? Božije su riječi „ta čovjek je zaista nepravedan prema sebi i neznalica“, a On nas zna bolje nego mi sami sebe.

Bilježio: Vehid ef. Arnaut, glavni imam Medžlisa IZ Bugojno

Preporod