Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju

Poštovani čitaoci, odlučili smo da u narednom periodu, u obliku feljtona, i pored njene delikatnosti, obrađujemo tematiku koja se tiče jednog posebnog perioda u historiji islamskog ummeta, koji je u islamskoj historiji poznat kao period smutnje i fitne, a koji je ostavio dalekosežne posljedice i bitno utjecao na kasnije historijske tokove, napredak, odnosno stagnaciju muslimana i međumuslimanske podjele i sukobe.

Dva su ključna razloga koja su nas nagnala da pišemo o ovoj temi. Prvi je činjenica da današnji islamski ummet također prolazi kroz teške krize i da ga valovi smutnji i fitni zapljuskuju sa svih strana. Fitna koja je danas zadesila muslimane uselila se u svaku muslimansku kuću i njene posljedice su zastrašujuće i krvave. Nije daleko od istine ako kažemo da mi živimo u vremenu za koje je Abdullah ibn Mes’ud rekao: ”Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju.”

Stoga nam je cilj da izvučemo pouke iz tog događaja i smutnje kojoj je bila izložena najbolja generacija ummeta i da shvatimo da fitna zasljepljuje i udaljava od Pravog puta i da je jedan od najvećih uzročnika stagnacije islamskog ummeta, kako bismo učinili sve što je u našoj moći da spriječimo negativne posljedice smutnje koja je zahvatila islamski ummet i bili od onih koji gase, a ne raspiruju, plamen fitne i sukoba među muslimanima.

Drugi razlog je to što je taj period mnogima nepoznat i što su se i u našem društvu, nažalost, pojavili sljedbenici sektaških i heretičkih učenja, prije svega šiizma, koji taj period interpetiraju u skladu sa nakaradnom šiijskom dogmom i što još više nadolijevaju ulje na vatru i raspiruju plamen fitne među muslimanima BiH, dovodeći u sumnju i potkopavajući temelje ehli-sunnetskog vjerovanja. Što se tiče literature, uglavnom smo koristili djela dr. Alija es-Sallabija o dvojici pravednih halifa, Osmanu, r.a., i Aliji, r.a., zatim knjigu o fitni od dr. Ragiba Serdžanija i komplet knjiga o šiizmu od Ihsan Ilahej Zahira.

Omerovo, r.a., ubistvo najavilo je period smutnje

Ovaj feljton započet ćemo hadisom ili predajom koja na eksplicitan način govori o pojavi smutnje u islamskom ummetu. Naime, prenosi se od Huzejfe b. Jemana, r.a., da su ashabi jedanput sjedili kod halife Omera bin Hattaba, r.a., pa je Omer upitao: ”Ko je od vas zapamtio riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o smutnjama (fitnama)?” Huzejfe je rekao: “Namaz, sadaka, naređivanje dobra i odvraćanje od zla otklanjaju od čovjeka iskušenja i smutnje u pogledu porodice, imetka, djece i komšiluka.” Omer, r.a., reče: ”Ne pitam te o tome, već te pitam o smutnji koja će nadirati poput morskih valova?” Huzejfe reče:”Ona tebi ne može naštetiti, između tebe i te smutnje su zatvorena vrata.” Onda je Omer, r.a., upitao: ”Hoće li se ta vrata razbiti ili normalno otvoriti?” Huzejfe je odgovorio: ”Razbit će se.” Omer, r.a., je dodao: ”To znači da se više nikada neće zatvoriti?””Tako je!”, odgovori Huzejfe. Poslije su pitali Huzejfu: ”Da li je Omer znao o kojim je vratima riječ?” Odgovorio je:”Da, kao što je znao da nakon dana dolazi noć, zato što sam mu ja prenio hadis o tome koji nije nikakva izmišljotina.” Ljudi su se ustručavali pitati Huzejfu, r.a., o tim vratima, pa su zadužili Mesruka (jednog od tabiina), koji ga je pitao: ”Ko zapravo simbolizira ta vrata?” Huzejfe je odgovorio: ”Ta vrata simbolizira Omer.” (Buharija i Muslim)

Ashab Huzejfe ibn Jeman je, između ostaloga, bio poznat po tome što je često pitao Muhammeda, s.a.v.s., o iskušenjima i smutnjama (ili zlu kako je sâm govorio) koje će zadesiti islamski ummet, pa je tako prenio i ovaj hadis koji upućuje na početak velikih smutnji koje će se desiti među muslimanima, a početak smutnji i lomljenje vrata koja su predstavljala barijeru tim valovima, bilo je ubistvo drugog pravednog halife Omera, r.a., od strane perzijskog paganina (vatropoklonika) Ebu Lu’lua.

Ovdje je važno istaći Omerovo zapažanje, inteligenciju, pronicljivost i razumijevanje vjere, što je sve skupa izraženo u njegovim riječima: ”Onda se ta vrata smutnje više nikada neće zatvoriti”. I bio je u pravu. Islamska povijest je svjedok da se ta vrata nisu nikada zatvorila i da od tada, pa do danas, islamski ummet, skoro u kontinuitetu, zapljuskuju razni valovi smutnji, koji se, doduše, razlikuju po svom intenzitetu i posljedicama, a rijetki su i kratkotrajni bili intervali u našoj islamskoj povijesti kada su se valovi smutnji povlačili i potpuno smirivali.

Kada govorimo o tom historijskom periodu koji se odnosi na fitnu, onda želimo kazati da je glavni cilj ovog feljtona odbrana ashaba, r.a., od silnih potvora koje su na njih iznijeli neprijatelji islama, prije svega rafidije, odnosno šiije.

U tom smislu spomenut ćemo predaju od Džabira ibn Abdullaha, koji je rekao: ”Kada zadnje generacije ovog ummeta budu proklinjale prve generacije, ko tada bude posjedovao istinsko znanje neka ga ne krije, jer je skrivanje znanja tada isto kao skrivanje onoga što je Allah objavio Muhammedu, s.a.v.s.”

Zašto je Džabir, r.a., ovo rekao? Zato što je vjera do nas došla upravo preko ashaba. Poslaniku, s.a.v.s., dolazila je Objava i on je o tome obavještavao ashabe, a oni su zapisivali i učili Objavu napamet i prenosili je na sljedeće generacije. Oni su također prenijeli i Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji isto tako nije pisao Poslanik, s.a.v.s., svojom rukom, već su to zapisivali ashabi i prenijeli novim generacijama.

I onaj ko vrijeđa ashabe, on vrijeđa Sunnet kao i Kur’an, jer su ga oni prenijeli. A mi znamo da se to upravo desilo sa šiijama, i da su se oni poigrali sa Kur’anom, nakon što su se poigrali sa časnim ashabima i njihovim ličnostima i njihovom čašću.

Šiije se ne ismijavaju sa ashabima kao što su to radili munafici u Medini koje je opisao Kur’an u suri Et-Tevbe, već su ih proglasili nevjernicima, osim peterice ashaba: Alije, Mikdada ibn Amra, Amara ibn Jasira, Abdullaha ibn Mes’uda i Selmana Farisija.

Neki su dodali tom broju još šest ashaba, dakle 11 njih, a ostali su za njih nevjernici. Od 124.000 ashbaba, samo pet ili jedanaest njih je ostalo na istini ostali su svi, po šiijama, zalutali. I zato ne uzimaju hadise od njih niti bilo kakve predaje.

Šiije svojim lažima, potvorama i izmišljotinama, proturiječe i suprotstavljaju se Kur’anu, koji o ashabima veli: ”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. (Et-Tevba, 100.); Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom. (El-Feth, 18.)

I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, – to su, zaista, pravi vjernici. I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. (El-Hašr, 8.-9.)

Abdullaha ibn Sebe’ – kolovođa smutnje

Tridesete ili trideset i prve godine po Hidžri (650. po Isau, a.s.) u Jemenu se pojavio čovjek po imenu Abdullah ibn Sebe’. On je jevrej koji je dugo živio u Jemenu, jer je Jemen prije islama bio pod vlašću Perzije. Taj Abdullah ibn Sebe’ je želio da se poigra sa islamom pa je počeo razmišljati kako da posije smutnju među muslimanima.

On je formalno primio islam i to na početku hilafeta Osmana, r.a. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu.

Najprije je bio u Hidžazu i kada je vidio da tu nema mjesta njegovim idejama, otišao je u Irak, odnosno u Basru koja je bila podložna fitni. Tu se upoznao sa čovjekom koji se zvao Hakīm ibn Džebele, koji je bio musliman ali je bio poznati lopov i pokvarenjak, zbog čega mu je halifa Osman, r.a., zabranio da napušta Basru. Ibn Sebe’ mu je predstavio neke svoje ideje o islamu, koje su bile utemeljene na judaizmu i vatropokloništvu.

Iz Basre je otišao u Kufu i tamo je zadobio određeni broj pristalica, među kojima je i El-Ešter en-Nehai, što je mnoge iznenadilo i začudilo, jer je taj El-Ešter bio mudžahid koji se borio na Jermuku protiv Bizantinaca. Međutim, želja za vlašću i ugledom, koja je bila primjetna kod njega, učinila je da podrži Abdullaha ibn Sebe’a. Nakon toga, Ibn Sebe’ je otišao u Egipat i tamo je našao određen broj pristalica, pa je odlučio da tu ostane jedan duži period.

Učenje Abdullaha ibn Sebe’a

Abdullah ibn Sebe’ je došao sa nekim novim idejama ili dogmama koje je temeljio na Kur’anu kako bi lakše manipulirao priprostim masama i kako bi okupio što više pristalica i sljedbenika. Jedan od njegovih dogmi je tzv. ”akidetur-redž’i” – vjerovanje u povratak Muhammeda, s.a.v.s, koja će kasnije biti jedan od temelja šiijske doktrine, a koju je Ibn Sebe’ preuzeo od vatropoklonika.

Naime, Ibn Sebe’ je govorio: ”Ako je istina da će se pred Sudnji dan vratiti Isa, a.s., kako onda da se ne vrati Muhammed, s.a.v.s.?” Šiije su nakon njega otišle još dalje, pa su kazali: ”Ne samo da će se vratiti Muhammed, s.a.v.s., već i Alija, r.a., i neki drugi imami.”

Kada su ga ljudi pitali na čemu temelji svoju tvrdnju, Ibn Sebe’ im je citirao kur’anski ajet: ”Onaj koji ti objavljuje Kur’an sigurno će te vratiti na onaj svijet. Reci: “Gospodar moj dobro zna ko je na Pravom putu i ko je u očitoj zabludi.”(El-Kasas, 85.) On je smatrao da se ovdje misli na ponovni povratak na Zemlju, a ne na Ahiret.

Druga njegova dogma bila je učenje o duhovnom nasljedniku Poslanika, s.a.v.s., tzv. ”akidetul-visaje”. Govorio je: ”Poslanstvo je od svog početka, od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s., utemljeno na visajetu.” Tj. svaki poslanik je ostavio oporuku o poslanstvu onome poslije njega, pa kako je moguće da Muhammed, s.a.v.s., bez obzira što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o duhovnom nasljedniku. On je tvrdio da je Alija, r.a., duhovni nasljednik Muhammeda, s.a.v.s. Osim nakaradnog tumačenja Kur’ana, Ibn Sebe’ je svoje stavove potkrijepio i predajama i hadisima koje je sâm izmišljao, poput predaje: ”Ja sam pečat poslanika, a Alija je pečat oporučenika.” Šiije su, u kasnijim generacijama, na to dodale mnoštvo drugih izmišljotina i laži, pa se iz toga razvilo cijelo učenje o duhovnom nasljedstvu (el-visaje).

Nakon toga, s ciljem da agitira u korist Alije, r.a., on je naredio svojim sljedbenicima da omalovažvaju i vrijeđaju druge muslimanske vođe, da im izmišljaju mahane, kao što su uradili sa namjesnicima po pokrajinam islamskog carstva: Abdullahom ibn Ebi Sarhom, Velidom ibn Ukbetom, Seidom ibnul-Asom, Abdullahom ibn Amirom i drugima.

Što se tiče njegovih sljedbenika, mnogi su, kao i on, lažno primila islam, a skrivali su svoj munafikluk i nevjerstvo. Osim njih, pridružili su im se i muslimani koji su bili željeni vlasti, vođstva i ugleda, a halifa Osman im nije davao prilike da se domognu vlasti i pozicije u islamskoj državi, jer je nisu zaslužili. Među njima je bilo pravih muslimanskih neznalica koji su se lahko odazivali na pozive raznih smutljivaca, kao i onih koji su se smatrali oštećenim i povrijeđenim, jer je Osman, r.a., nad njima izvršio šerijatsku kaznu zbog određenih prijestupa, ili nad nekim njihovim rođacima, pa je to zapalilo vatru mržnje i osvete.

Otvoreno vrijeđanje Osmana, r.a.

Nakon vrijeđanja i klevetanja pojedinih namjesnika, Ibn Sebe’ je prešao na direktno vrijeđanje halife Osmana, r.a., i to je širio po pokrajinama i gradovima. Kada je halifa Osman, r.a., saznao za to, on je poslao učene ashabe da podučavaju ljude po gradovima i pokrajinama i da im odagnaju sumnje koje je ubacivao Ibn Sebe’ i njegovi sljedbenici.

Tako je u Kufu poslao Muhameda ibn Meslemu, u Basru, Usamu ibn Zejda, u Egipat, Ammara ibn Jasira, a u Šam, Abdullaha ibn Omera. Stanovnici Šama su bili najmanje inficirani ovim idejama, jer je tamo namjesnik bio Muavija ibn Ebi Sufjan, r.a., koji je manirom iskusnog vođe i diplomate, mudro vodio tu pokrajinu. Bio je izuzetno blag, uvažavao je i poštovao ljude, pa su ga ljudi voljeli.

Međutim, Abdullah ibn Sebe’ nije odustajao. On je otišao kod Ebu Zera, r.a., ashaba koji je bio poznat po skromnosti i svom isposničkom životu, i rekao mu: ”Ebu Zere, zar ne vidiš da su se stanovnici Šama utopili u dunjalučke blagodati i zapostavili su vjeru i brigu za ahiret?”

To je bilo dovoljno da Ebu Zer odmah reagira. Otišao je kod namjesnika Šama, Muavije, r.a., i upozorio ga na pogubnost raskošnog života kojem su se muslimani Šama odali, citirajući ajet: ”O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevba, 34.)

Ebu Zer, r.a., je ovaj ajet tumačio tako da nijedan musliman ne smije gomilati imetak i da ne smije imati više od svakodnevnih potreba, što je u suprotnosti sa temeljnim načelima islama. Muavija mu je odgovorio: ”Ebu Zere, Allah ti se smilovao, ti ljude podstićeš na nešto što oni ne mogu i što im nije naredio Poslanik, s.a.v.s.” Međutim, Ebu Zer je ustrajao u svom stavu, pa je Muavija pisao Osmanu o tome i Osman je pozvao Ebu Zera na razgovor zbog kojeg su također munafici potvorili i okrivili Osmana, r.a.

Osim Ebu Zera, Ibn Sebe’ je posjetio i Ubadu ibn Samita, r.a., i pokušao mu prodati priču kao i Ebu Zeru, međutim, on ga je zgrabio i odveo Muaviji i rekao mu: ”Ovaj smutljivac je nagovorio Ebu Zera da se digne protiv tebe.” Muavija je sa njim lijepo porazgovarao i upozorio ga na loše ponašanje, zbog čega se Ibn Sebe’ navodno pokajao i izvinuo. Iako mu je oprostio, Muavija nije želio da o više boravi u Šamu, pa ga je protjerao u Egipat.

Što se tiče ashaba koje je Osman, r.a., poslao po pokrajinama da upozore i poduče narod, svi su se, nakon obavljenog zadatka, vratili u Medinu, osim Ammara ibn Jasira, koji je poslat u Egipat.

Naime, kada je Ammar ibn Jasir došao u Egipat, tamo su već bili kolovođe smutnje: Ibn Sebe’, Sevdan (Sudan) ibn Humran i Kinane ibn Bišr. Oni su sjeli sa Ammarom i uspjeli ga ubijediti u neke svoje ideje, a posebno u pogledu grješnosti vođa i emira.

Halifa Osmana je strahovao da ga možda smutljivci nisu ubili, ali je ubrzo dobio pismo od namjesnika Egipta, Abdullaha ibn Ebi Sarha, u kojem ga obaviještava da je Ammar nasjeo na priču Ibn Sebe’a. Osman, r.a., je odmah poslao pismo Ammaru ibn Jasiru, ukorio ga zbog njegovog nepromišljenog postupka i naredio mu da se hitno vrati u Medinu, što je Ammar i učinio i pokajao se zbog onoga što je učinio.

Napadi na Osmana, r.a., bili su sve učestaliji i žešći, a ideje Ibn Sebe’a su uzele maha i širile se poput kuge gradovima i pokrajinama islamskog carstva.

U Basri je kolovođa fitne bio Jezid ibn Kajs, u Kufi Ešter en-Nehai, u Egiptu Hakim ibn Džebele i Abdullah ibn Sebe’, s kojima su još bili i Kinane ibn Bišr i Sevdan ibn Humran.

Da bi proširili svoju fitnu i uzdrmali islamsku državu, oni su počeli javno napadati Osmana, r.a., i iznositi potvore na njega, pisali su pisma u kojima su pobrojali sve Osmanove greške i slali ih po različitim pokrajinama i gradovima, a kao pošiljaoce pisama potpisivali su Talhu ibn Ubejdullaha, Zubejra ibn Avvama i Aišu, r.a.

Pošto je, zbog teških komunikacijskih veza, bilo vrlo teško, gotovo nemoguće, ljude razuvjeriti da ta pisma nisu slali spomenuti ashabi, mnogi ljudi su upali u tu fitnu, a drugi su čekali da se potvrdi istinitost tih poruka i pisama. Sve te potvore i laži, danas možete naći u knjigama šiija i oni, kada hoće da vrijeđaju Osmana, r.a., i da omalovaže njegovu ulogu, vraćaju se na ta pisma koja su pisali okorjeli munafici i nevjernici.

Ibn Kesir spominje jednu takvu predaju od Ebu Muavije a on od A’meša, on od Hajseme, a on od Mesruka, koji je rekao: ”Aiša, r.a., je nakon ubistva Osmana, r.a., rekla: ‘Ostavili ste ga kao čistu odjeću, a zatim ste im ga približili i zaklali ga kao bravče.’ Na to je Mesruk rekao: ‘To je tvoje djelo. Ti si pisala ljudima i naređivala im da se dignu protiv Osmana.’ Aiša je odgovorila: ”Ne, tako mi Onoga u Kojeg vjeruju mu’mini, a poriču ga kjafiri. Nisam ni jednog slova napisala o tome nikada!”’

Šta su smutljivci zamjerali Osmanu r.a.?

U nastavku ćemo nabrojati prigovore i greške koje su kolovođe smutnje spočitavali Osmanu, r.a.:

– Udario je toliko Ibn Mes’uda da mu je rebro slomio i uskratio mu je davati ono što mu je pripadalo.

– Izudarao je Ammara ibn Jasira da je ostao nepokretan.

– Uveo je novotariju sakupljanja Kur’ana u jedan mushaf, a spalio je sve druge verzije.

– Protjerao je Ebu Zera u Rebzu, na sjever Medine.

– Protjerao je Ebu Derdu iz Šama.

– On je vratio Hakema ibn Ebil-Asa u Medinu nakon što ga je Poslanik, s.a.v.s., protjerao

– Dokinuo je sunet skraćivanja namaza na putovanju, jer je klanjao potpuni namaz na Mini kada je bio na hadžu.

– Postavio je za namjesnika Muaviju jer mu je rođak.

– Abdullaha ibn Amira je postavio u Basri iz istih razloga, kao i Mervana ibn Hakema.

– Postavio je za namjesnika Velida ibn Ukbu ibn Muajta a on je bio veliki griješnik i alkoholičar.

– Mervanu ibn Hakemu je dao petinu ratnog plijena iz Afrike.

– Nije učestvovao u Bici na Bedru.

– Pobjegao je iz Bitke na Uhudu.

– Bio je odsutan sa zakletve na Hudejbiji.

– Nije ubio Ubejdullaha ibn Omera za Hurmuzana koji je javno primio islam, pa ga je Ubejdullah ubio jer je bio ubijeđen da on stoji iza ubistva njegovog babe Omera, r.a.

– Davao je imetak samo rođacima, a ostale muslimane je zapostavljao.

(Nastaviće se)

saff.ba