Dr. Mustafa Cerić: PISMO DANA: Jednom srpskom negatoru genocida

Mogao sam te nazvati prijateljem, ali nisam. Nisam zato što sam sada u onoj fazi duhovne i mentalne zrelosti kad ljude i stvari nazivam njihovim pravim imenima i atributima. Dosta je bilo foliranja i tvog i mog. Vrijeme je za golu istinu, koju smo dosada u lažno ruho odjevali. Tvoja odjeća za golu istinu bila je uvijek mala, a moja velika. Tvoja je uvijek bila kratka, a moja duga – istina. Koja je doticala svakoga, a tvoja samo tebe. Jer, tvoja istina je samo tvoja – istina. Ti je ne možeš dijeliti ni sa kim, jer u njoj nema nikoga osim tebe. A ja moju istinu mogu dijeliti sa svakim osim s tobom, jer ti ne želiš da čuješ moju istinu zato što ubija tvoju laž. U koju si ti zaljubljen kao u božanstvo. Otuda je i tvoj dušmanluk prema meni. Kojeg ti ne umiješ objasniti. Ti ne znaš zašto me mrziš. Niti znaš zašto si moj dušman. Štaviše, ponekad te taj osjećaj mržnje prema meni strašno muči, jer nemaš razloga za to osim što su ti rekli da sam ti dušman. I ti ne znaš ništa više od toga o meni. Zato te nervira moja ljubaznost prema tebi. I ja to, opet, činim ne zato što te cijenim, već zato što se bojim tvojih laži. Jer, tvoje laži nisu samo otrovne, već su i prelazne.

Još uvijek mi zvoni u ušima kada si mi prvi puta rekao u sumrak dvadsetog ili u zoru dvadeset prvog stoljeća: “Vi ne znate ni ko ste ni šta ste. Morate se opredjeliti. Inače ćete nestati”. Prvi puta sam to shvatao kao tvoju šalu. Nije me to pogađalo, jer sam smatrao da komšija ne misli zlo komšiji. Ja sam tako odgojen da komšiji želim isto što i samom sebi. Mislio sam da i moj komšija želi meni isto što želi samome sebi. A ti si mi se više puta zaklinjao da si mi pravi komšija, prijatelj. Čak si mi otkrivao povjerljive vijesti. Mislio sam da između nas nema tajni. A kamoli zloćudnih misli. Obojaca smo bili sretni. Nismo se plašili. Ni ja tebe, ni ti mene. Vjerovali smo u zajednički život i pjevali zajedničke pjesme. I govorili zajednički jezik. I razumjeli zajedničke riječi. Često smo zajedno i ručavali. Pričali smo o poeziji – ja o Ćatićevoj, a ti o Puškinovoj. Prvo bi ti meni pjevao Puškina: “Ja ljubljah Vas”.

Ja ljubljah Vas, I možda jošte nije

U duši mojoj nesto svaki trag

Te kobne strasti. Al više neću

Da mutim Vašeg srca pokoj drag.

Ja ljubljah Vas bez riječi i bez nade

I trzah sumnjom strasti srca svog;

Ja ljubljah tako iskreno i nježno

Da drugi tol Vas ljubi, daj Vam Bog!

A onda bih ja tebi otpjevao Ćatića: “Bosna žubori”.

Bosna žubori; nad pitomim krajem

Anđeo mira širi laka krila –

I lahor pirka, k’o da sitnom cvijeću

Mistične priče šapće večer mila.

Bosna žubori i – k’o rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,

a tamo negdje, poput moje misli,

Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom

Nestašno sitni igraju se vali;

– Ah, čini mi se, moj anđele, tako

Da ljubav tvoja srcem mi se šali.

Ja bih s pažnjom slušao tvoju priču o Puškinu, tom ruskom pjesničkom geniju, a ti ne bi nikad dokraja saslušao moju priču o Musa Ćazimu Ćatiću, tom bosanskom pjesničkom geniju. Nisi nikad imao strpljenja da dokraja otslušaš Ćatićevu odu o Bosni. Koju sam ti pjevao. Bila mi je čudna ta tvoja nervoza kad bih ti pričao o Bosni. Nisi Bosnu poznavao, ali nisi ni želio da ju upoznaš. Nisi želio da upoznaš bosanski duh i bosansku dušu. Poslali su te u Bosnu iz Srbije, tačnije iz šumadijskog sela Vlakča, da učiš bosansku djecu po bosanskim selima. Htio si biti srpski sveštenik, ali nisi volio sveštenićki život. Zato si se prekvalifikovao u učitelja. U Srbiji je bilo višak a u Bosni manjak učitelja, jer su iz nekog razloga u Bosni bile ukinute učiteljske škole.

Proveo si dovoljno vremena u bogosloviji Svetoga Save u Beogradu da si mogao usvojiti predrasude o bosanskim hereticima, onim starim i ovin novim, onim bogumilskim i ovim turskim. Od tih tvojh predrasuda nije te mogla očistiti ni čista bosanska voda, koju si pio, ali se nisi njome kupao zato što ti je rečeno da bosanska čista voda čisti svetu vodicu, u kojoj su klice mržnje prema bosanskim hereticima. Nije ti trebalo dugo da shvatiše da u Bosni nema više ni bogumila ni turaka. Bio si tužan zbog toga. Tugu nisi mogao podnijeti, pa si tražio heretike, jer su ti rekli u školi za ispiranje mozga od zdrave pameti da je heretika u Bosni oduvijek bilo i da će ih u Bosni zauvjek biti pod različlitim imenima. Nekad pod imenom bogumila, babuna, patarena i turaka a sada pod imenom Bošnjaka/Bosanaca, koji govore bosnski jezik, koji žive u bosanskoj hiži, koji slušaju bosanskog dida, koji se u zikru okupljaju oko bosanskog šeha, koji ljube bosanske ljiljane, koji se drže u bosanskoj državi, koji prkose svojim progoniteljima svojom bosanskom dobrotom, bosanskom ljepotom, bosanskom pjesmom i bosanskom vjerom.

Bio si zbunjen, jer nije ništa kako su te u školi učili o bosanskim hereticima. Nisu bili ni rogati, ni repati, ni gubavi, ni grbavi, ni grubavi, ni Bogu mrski, već su bili i ostali Bogu mili – Dobri Bošnjani. To nisi mogao priznati, jer te Kabilova ljubomora prema Habilu obuzela, jer ti je mržnja prema bosanskim hereticima ubijala ljudsku dušu. Ni sam ne znaš kako si postao zvijer, ali znaš da nisi više bio čovjek. U čistom bosanskom Dobrom Bošnjaninu nisi mogao prepoznati svoj lik u ogledalu. Nisi mogao vjerovati da se bosanski heretici dižu iz pepela. Pitali su te: Zar su bosanski heretici još uvjek živi, nepokorni i nepokoreni nakon svih srpskih v(j)ekovnih negacija, brisanja, proklinjanja, progona, sjeće njihovih glava i kidanja njihovih jezika?

– Jesu – javio si svojim mentorima u Beogradu – živi su, žilavi su, kočoperni su, nesalomljivi su, neuništivi su, neustrašivi su, neumoljivi su i neporecivi su u svojoj čistoj univerzalnoj istini i svojoj čistoj bosanskoj dobroti, koja ubija naše srpske kreativne laži i naše srpske inovativne podvale. Oni svojom neporecivom istinom i bosanskom dobrotom ubijaju sve naše srpske napore – materijalne, intelektualne i duhovne, koje smo v(j)ekovima ulagali da im uništimo u Bosni – bosanski duh, bosansku dušu, bosanski um i bosansko srce. Ništa nam od toga nije pošlo za rokum. Tako si žalopojski završui svoj prvi izvještaj iz Bosne.

U svom drugom izvještaju iz Bosne za Srbiju nastavio si: – Mi Srbi ne smijeme ostaviti Bosnu na miru. Niti smijemo bosanske heretike ostaviti da se množe. Oni su najopasniji antidot protiv naših srpskih “čestitih” laži i “časnih” podvala na Balkanu za slavnu srpsku stvar. Njihova bosanska istina ne samo o sebi samima, već i o nama Srbima je preopasna da bi je mi Srbi ostavili da preživi; a njihova bosanska dobrota je predobra da bi je mi Srbi tolerirali da nas podsjeća na naše srpske bedastoće. Zato nam ne preostije ništa drugo već da pojačamo negaciju njihove bosanske istine o našem srpskom genocidu nad bosanskim hereticima, kao i negaciju njihove volje za bosanskom dobrotom. Tek kad im zapoganimo bosansku istinu o srpskom genocidu s našim lažima i kad im ubijemo volju za bosanskom dobrotom našim srpskim inovativnim podvalama, moći ćemo reći da smo pobijedili Bosnu za kojom toliko čeznemo još od davne 1221. godine, kada je održan opšti državno-crkveni sabor u manastiru Žiči. Na tom saboru su zli jeretici, trikleti babuni bili prokletei i to prokletstvo stoji tako i dan danas.

Tih “jeretika i trikletih babuna” više nema, ali ima njima sličnih, koji nisu zaboravili svoje autohtono ime “Dobri Bošnjani” i nakon svih naših srpskih napora kroz SANU i Srpsku crkvu da ih od toga odučimo. A oni nikad nisu bili jači kao sada. Nije riječ o vitalnim mišićima njihovih ruku, već je riječ o vitalnim žicama njihovih umova, umova koji su svjesni više nego ikada svoga bosanskoga bića, svoje bosanske istine i svoje bosanske dobrote, koju smo im mi Srbi htjeli ubiti kako bi zavladali Bosnom. Ali, u tome nismo uspjeli. I, koliko vidim, nećemo nikad ni uspjeti.

No, u svom trećem izvještaju iz Bosne za Srbiju napisao si: – Strah me da vam ovo kažem, ali moram, jer to svakim danom sve više vidim: Mi, Srbi, smo izdali Bosnu. Mi smo Bosnu zauvjek izgubili, jer smo se u njoj ponašali kao divlje zvijeri, a ne kao ljudi, a ne kao dobre komšije, a ne kao domaćini. To nam Bosna neće oprostiti, ni zaboraviti. Bosanski Srbi su zbog toga nesretni ljudi u Bosni. Bosanski Srbi ne znaju više čiji su i kome pripadaju. Kad u Srbiju dođu Srbijanci ih vabe Bosancima, a kad se vrate u Bosnu, nema više mjesta za njih u njoj, jer su ga prodali Srbiji. Bosanski Srbi u Bosni su u velikoj zabludi, a ne Dobri Bošnjani u Bosni. Bosanci znaju ko su i šta su. Bolje nego ikada dosada. Mi Srbi smo ih nehotice tome naučili. Što smo im više negirali vjeru, naciju, jezik, kulturu, državu i bosansku istinu, dobrotu i ljepotu, oni su sve više postajali svjesniji važnosti tih vrijednosti koje su im neporecive. Naša srpska bitka oko negacije genocida je izgubljena. Što prije prestanemo sa negacijom genocida, bit će bolje za nas, a ne za njih. Njima odgovara naša negacija genocida, jer se time povećava empatija ljudi za bol i patnju žrtava genocida.

Mi, Srbi, smo gluhi, nijemi i ćoravi pred istinom o srpskom genocidu u Bosni. Vrijeme je da očistimo uši od naših srpskih laži; vrijeme je da progovorimo istinu o srpskom genocidu u Bosni onako kao jest; i vrijeme je da pogledamo sebe u ogledalu pa da vidimo kako izgleda naše lice sa ožiljcima od ratnog zločina – genocida, kojeg svi vide na našem licu osim nas, jer nemamo hrabrosti da se pogledamo u ogledlu. A morat ćemo to uraditi – kad-tad. Što prije to bolje za nas.

Sve si uglavnom rekao, moj bivši srpski komšija i prijatelju. Žao mi je što si se i nakon ovog izvještaja, vratio u Srbiju. Ne želim da znam kako ti je tamo, jer mislim da ti je mjesto u Bosni sa mnom, ali ne kao zvijeri, već kao čovjeku. Bosna ne voli zvjeri, koji joj kožu deru, već Bosna voli ljude, koji joj miliju kosu.

Drago mi je što si naučio šta ima u Bosnu, ali mi je žao što to tvoji Srbi ne žele da čuju. No, neka si ti to napisao. Jednog dana će neko čitati i shvatiti da Bosna ima duh, dušu, um i srce za svakoga ko poštuje njenu duhovnost, dobrdušnost, umnost i srdačnosti.

Uz nadu da ćeš pročitati ovo moje pismo, u kojem je podsjećanje na tvoje izvještaje o Bosni, primi izraze mog poštovanja, tvog bivšeg komšije i prijatelja, koji se nije ništa promjenio, ali jest opametnio.

bosniaksinfo