Duhovni poraz je najveći uzrok pada muslimana i njihovih država

Piše: dr. Ragib el-Serdžani

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Dunjaluk (sa svim svojim blagodatima) je sladak i privlačan i ljudima je urođena ljubav prema njemu. Međutim, kada ljubav prema dunjaluku okupira ljudsko srce, onda vjernici (iako na temelju Objave shvataju suštinu života i smrti) zamrze smrt na Allahovom putu, postanu poput mulja kojeg voda nosi na svojoj površini i onda ga valovi izbace negdje na obalu. Kada muslimani dožive duhovni pad, onda se okreću kako vjetar puše i glavni cilj im je (svejedno bili učenjaci, političari ili obični narod) sačuvati vlastiti komoditet i što više uživati u životu. U takvoj situaciji, Allah odstrani iz srca ljudi poštovanje i strah od muslimana i njihove snage i brojnosti, te oni postaju lahak plijen raznim lešinarima i grabljivcima.

Islamska povijest puna je takvih primjera, a ovom prilikom ćemo spomenuti primjer islamske države, ili bolje moćnog carstva Havarizm/Horezm (1077.-1231.) koje se prostiralo na teritoriji nekadašnjeg Perzijskog carstva, a koje su kasnije, u vrijeme duhovonog pada i poraza muslimana, divlje mongolske horde na čelu sa Džingis-kanom u trenu poharale.

Počet ćemo sa vladarem Havarizma, Muhammedom Havarizmi-šahom, koji je bezglavo bježao pred tatarskim vojnicima ne bi li spasio živu glavu.

Razdaljina između manje tatarske vojske, koja je krenula u potjeru za Muhammedom Havarizmi-šahom, i glavnih snaga koje je predvodio Džingis-kan, a koje su tada bile smještene u Semerkandu, bila je veća od šesto i pedeset kilometara i to ako bi se kretali normalnim i prohodnim putevima. Međutim, ako se uzme u obzir da se radilo o planinskoj regiji, da je između Semerkanda i kaspijske oblasti, gdje se nalazila manja vojna formacija Tatara, bila rijeka, da Tatari nisu bili stanovnici tih područja i da nisu poznavali mjesta, puteve i ulice, i još povrh svega toga da su stanovnici tih područja osjećali neopisivu mržnju i neprijateljstvo prema njima, onda dolazimo do zaključka da je tatarska vojska bila potpuno odsječena od glavnine vojske u Semerkandu i da se našla u potpuno nezavidnom položaju.

Njih je bilo svega dvadesetak hiljada i ako se taj broj uporedi sa ogromnim brojem muslimanskog stanovništva u toj oblasti i svim spomenutim nepogodnostima, onda Tatarima nije bilo izlaza ni spasa. Jer, da su pred njih izašli muslimani čiji broj je premašivao cifru od nekoliko miliona, Tatari ne bi imali nikakve šanse protv njih.

No, tako to izgleda teoretski, na papiru, a šta se i kako praktično dogodilo?

Povijest je svjedok da se u tom vremenu i trenutku desilo nešto strašno, sramotno i ponižavajuće za muslimane.

Muslimani su mirno čekali smrt od ruku tatarskih hordi

Duhovni pad i poraz je ovladao srcima muslimana i na neobjašnjiv način ih prilijepio i vezao za prezreni dunjaluk, tako da su se zadovoljili da ostanu u svojim selima i gradovima čekajući da umru od ruku malobrojne tatarske vojske.

Oni su svojim postupkom potvrdili istinitost riječi Muhammeda, s.a.v.s., kada je rekao: ”Bojim se da se protiv vas ne okupe narodi kao što se gladni ljudi okupljaju oko sofre.” Neko od ashaba je upitao: ”Allahov Poslaniče, hoće li to biti zbog malobrojnosti muslimana u to vrijeme?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ”Naprotiv! Vi ćete tada biti mnogobrojni, ali ćete biti poput mulja kojeg voda nosi. Allah će odstraniti strah iz srca vaših neprijatelja a u vaša srca će ubaciti ‘vehn’.” ”A šta je to ‘vehn’?”, upitali su. Odgovorio je: ”Ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti.” (Ebu Davud)

I, uistinu, ljubav prema dunjaluku bila je ovladala srcima muslimana, strahovali su od borbe za slobodu i časne smrti na tom putu i postali su poput mulja, bez konstruktivnog mišljenja, bez stava, bez uzvišenih težnji, i Allah je iz srca tatarskih hordi odstranio strah od muslimana, a u muslimanska srca nastanio se ”vehn”, slabost i strah, toliko da se stotine muslimana predavalo samo jednom tatarskom vojniku i mirno su čekali dok ih sviju ne zakolje.

Tatari osvajaju Mazendran

Nakon toga, tatarska vojska vratila se sa obala Kazvinskog mora prema gradu Mazendranu u Iranu i munjevitom brzinom ga osvojili i pored toga što je to grad-utvrđenje i što je vrlo teško ući u njega. Štaviše, muslimani su u vrijeme Omera ibn Hattaba, r.a., uspjeli osvojiti Perzijsko carstvo od Iraka do krajnjih granica Horosana, ali nisu uspjeli osvojiti Mazendran. Taj grad je osvojio tek emevijski halifa Sulejman ibn Abdulmelik.

Ali, eto, Tatari su ga uspjeli munjevitom brzinom osvojiti, ne zbog njihove snage, već zbog duhovne i psihološke slabosti muslimana. ”Kada su tatarske horde ušle u grad izvršili su pravi masakr nad muslimanskim stanovništvom i ono što nisu ubili uzeli su kao roblje, a grad su spalili i sravnili sa zemljom.” (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, XIII/105.)

Iz Mazendrana, Tatari su krenuli prema gradu Rejju (veliki i poznati grad u Iranu). I kao da je Allah, dž.š., odredio da poniženje Muhammeda Havarizmi-šaha bude potpuno. Naime, Tatari su na putu prema Rejju sreli roditelje i žene Muhammeda Havarizmi-šaha koji su sa sobom nosili ogromno bogatstvo, pa su im sve oduzeli a žene uzeli kao robinje i zajedno sa ogromnim blagom poslali Džingiz-kanu u Semerkand.

”Tatari su bez poteškoća osvojili Rejj, opljačkali ga i popalili, a žene i djecu uzeli kao roblje. Činili su nečuvene zločine, a zatim su iste te zločini počinili i u okolnim gradovima i selima, dok nisu ušli u grad Kazvin u kojem su ubili više od 40.000 muslimana.” (Ibnul-Esir, El-Kamil fi tarih, X/408.)

Tatarsko osvajanje Azerbejdžana

Nakon toga, Tatari su krenuli zapadno od Kazvinskog mora, prema muslimanskom Azerbejdžanu. Na putu prema Azerbejdžanu naišli su pored grada Tabriza (tada Azerbejdžanskog, a danas iranskog grada), pa je emir grada, Uzbek bin el-Behlevan, želio sklopiti primirje sa Tatarima i podmititi ih novcem i brzim konjima, a da ni u jednom trenutku nije razmišljao o borbi protiv Tatara, jer, kako bi i mogao razmišljati o borbi, kad se nije trijeznio od alkohola, ni danju ni noću.

”Tatari su sa zadovoljstvom prihvatili taj prijedlog, ali zbog oštre zime nisu ušli u Tabriz, već su krenuli prema zapadnoj obali Kaspijskog mora i započeli invaziju na istočni dio Azerbejdžana.” (El-Kamil fi tarih, X/346.)

Tatari su izvršili invaziju na Armeniju i Gruziju. Kada se Džingis-kan uvjerio da se Muhammed Havarizmi-šah neće vratiti u svoju prijestolnicu i da je bezglavo bježao od grada do grada pred tatarskom vojskom, on je krenuo u osvajanje i stavljanje pod svoju vlast mjesta oko Semerkanda, a zatim je krenuo u potpuno osvajanje Havarizma i Horosana, pokrajine u kojoj su bili poznati islamski gradovi i centri: Belh, Merv, Nejsabur, Horat, Gazna i drugi.

Tatari su bez većih problema mogli nastavati sa osvajanjem islamskih zemalja, jer pravog otpora od strane muslimana nije ni bilo. Oni su, u to vrijeme, bili poraženi i prije tatarske najezde koja je samo potvrdila duhovni poraz muslimana koji je kroz povijest bio uzrok poraza muslimana i pada njihovih država.