Dva preduvjeta za valjanost djela

Uzvišeni, zatim, veli: Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela? (En-Nisa’, 125). Iskreno se predati znači da namjera bude iskrena i djelo učinjeno u ime Allaha, a dobročinstvo da je učinjeno po ugledu na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovu praksu.

Uzvišeni, također, veli: I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti. (El-Furkan, 23) Misli se na djela koja nisu učinjena po ugledu na sunnet Allahovog Poslanika, ili su učinjena u nečije drugo, a ne Allahovo ime.

Neko je od ranijih učenjaka rekao: “Nema ni jednog djela, makar bilo i neznatno, a da se za njega ne otvore dva deftera: “Zašto?” i “Kako?”, tj. zašto si učinio i kako si učinio?” Prvo pitanje je, dakle, o motivu zašto se djelo učinilo; je li u cilju postizanja nekog uspjeha, ovosvjetskog interesa, u želji za ugledom među svijetom, iz bojazni od njegove kritike, pridobijanja simpatije voljenog i izbjegavanja mo­gućih neprijatnosti, ili je motiv bio izvršavanje obaveze roba prema Uzvišenom Gospodaru, u pokušaju da Mu se približi i Njegova na­klonost zadobije?

Zapravo, pitanje je: Jesi li određeno djelo učinio radi svoga Gospodara, ili si ga učinio radi sebe i zato što se tebi tako prohtjelo?

Drugo pitanje se odnosi na ugledanje na Poslanika, s.a.v.s., u datoj vrsti ibadeta tj. da li je konkretno djelo Uzvišeni, preko Svoga Posla­nika, propisao ili nije i da li je On sa njim zadovoljan ili nije?

Prema tome, prvo pitanje se tiče iskrenosti prema Allahu, a drugo ugledanja na Njegovog Poslanika, dvije stvari bez kojih Uzvišeni Allah neće primiti i u dobro upisati ni jedno djelo. Jedini način da se prvom uvjetu udovolji je da djelo, u ime Allaha, bude iskreno učinjeno, a drugom da bude učinjeno po uzoru na Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Iskrenost

Postoji nekoliko definicija iskrenosti. Jedni kažu: “Iskrenost znači očistiti namjeru za dobijanje Allahove, dž.š., milosti od bilo kakvih nedostataka.”

Drugi kažu: “Iskrenost znači u namjeri i dobrim djelima na umu imati samo Allaha, dž.š.”

Treći kažu: “Iskrenost je zaboravljanje na stvorenja usljed stalnog razmišljanja o Stvoritelju.”

Allah, dž.š., na više mjesta u Kur’anu, naređuje da se prema Njemu bude iskren:

A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju. (El-Bejjine, 5)

Iskreno ispovjedanje vjere dugje (prema) Allahu! (Ez-Zumer, 3)

Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini do­bra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu rav­nim nikoga! (El-Kehf, 110)

Od Ebu Umame, r.a., se prenosi da je rekao: “Jedan je čovjek došaoi, tri puta ponovivši, upitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ’Sta misliš, šta zaslužuje čovjek, koji tražeći nagradu i slavu, krene u rat?’ – Ništa on ne zaslužuje, – svaki put je odgovorio Allahov Poslanik, s.a.v.s., a zatim dodao: ’Allah prima samo ona djela koja su iskreno, u Njegovo ime i radi Njegova zadovoljstva, učinjena.”2

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, također, rekao: “Srce vjernika ne mogu obmanuti tri stvari: iskreno, u ime Allaha učinjeno djelo, savjetova­nje sa muslimanskim vođama i privrženost zajednici muslimana.”3 tj. sa ove tri stvari se prevaspitava srce. Zato se za onoga, ko na njima uspije izgraditi karakter, slobodno može reći da je svoje srce izliječio od sklonosti izdaji, pokvarenosti i zlu.

Čovjek se šejtana, po riječima Uzvišenog, može osloboditi jedino iskrenom predajom Allahu: Osim među njima Tvojih robova iskrenih. (El-Hidžr, 40)

Od jednog od dobrih ljudi se prenosi da je svojoj duši govorio: “Budi iskrena, spasit ćeš se!” Svaka duša i srce, manje ili više, skloni su ovosvjetskim nasladama. Kada ih se, u svome nastojanju, pokušaju domoći, njihova čistoća i iskrenost se pomute. Čovjek je po svojoj prirodi sklon uživanjima i povodljiv za svojim prohtjevima. Rijetko je koji njegov postupak, pa čak i obred, u potpunosti lišen želje da postigne neki od ovosvjetskih ciljeva. Zato je, s pravom, neko rekao: “Blago onome ko napravi i jedan korak, a da sa njim nije želio ništa drugo do Allahovo zadovoljstvo!”

Iskrenost je čišćenje srca od svih vrsta, krupnih i sitnih mrlja, sve dok u njemu ne ostane samo čista namjera postizanja Allahovog zadovoljstva i ne otklone se svi drugi motivi. Sejtan opsjeda čovjeka i kvari mu djela do te mjere da je čovjeku teško sačuvati makar ijedno ispravno. Zato je makar ijedno ispravno djelo nada da će čovjek biti spašen. Upitan: “Sta je nefsu najteže postići?” – Imam Sehl je odgovorio: “Iskrenost, jer njemu u iskrenosti nema mjesta.”

Čovjeku je drago isticanje, hvalisanje i upravljanje. Sklon je lijeno­sti i besposlici. Čini mu se da je lijepo samo ono za čim žudi: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. Najteže mu je postići da mu namjera prema Allahu, dž.š., bude čista i iskrena. Ejjub veli: “Iskrenost i čistoća namjere onima koji rade, teža je od svih poslova.” Neko je drugi rekao: “Iskrenost, makar i jedan mo- menat, dovoljna je da se čovjek spasi za sva vremena, ali je iskrenost teško postići.” Zato onaj ko želi biti iskren svoje srce mora očistiti od privrženosti prohtjevima, ispuniti ga ljubavi prema Allahu, dž.š., i svu brigu usmjeriti prema Onome svijetu. Takvoga ni kada jede, ni kada pije, ni kada kakvu drugu potrebu obavlja, iskrenost u namjeri i besprijekornost u djelima, nikada ne napušta. Onima koji nisu ta­kvi, osim u rijetkim izuzecima, vrata iskrenosti su zatvorena.

Onaj u čijem srcu prevlada ljubav prema Allahu, dž.š., i Onom svijetu i strogo vodi računa o svojim svakodnevnim djelima, stiče vr­linu iskrenosti, dok je od onoga koga zavedu ovosvjetske naslade, oholost i neodoljiva želja za prestižom, ukratko sve što je mimo Alla­ha, ona daleko, pa od njega ni ibadet poput namaza, posta i sl., zato što su neispravni, neće biti primljen.

Dakle, iskrenost je obuzdavanje naslada duše, prekidanje pohlepe za ovosvjetskim dobrima i posvećivanje Onome svijetu. Ako navede­ne vrline prevladaju srcem, iskrenosti je otvoren put. Koliko je samo djela oko kojih se namuči čovjek, misleći da su ona iskrena i u ime Allaha, a za njih se kasnije ispostavi suprotno i dokaže da se čovjek zavaravao. Tako se od nekog, ko je uvijek klanjao u prvom safu, pre­nosi da se postidio od svijeta kada je jednom prilikom zakasnio i stao da klanja u drugom safu. Tek tada je shvatio da su zanos i ushićenje koje je osjećao u srcu bili, ne zbog namaza, nego zbog želje da ga drugi vide u prvom safu. Teško je naći djelo da je od ovakvih i sličnih sitnica pošteđeno. Također, teško je naići na osobe, osim onih kojima se Allah smilovao, koje to kod sebe primijete.

Da stvar bude još gora, mnogi će, koji nisu vodili računa o iskre­nosti, svoja djela za koja su mislili da su dobra, na Sudnjem danu zateći da su loša. Na takve se aludira u riječima Uzvišenog: A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni slutiti i predočit će im se hrđava djela njihova koja su radili. (Ez-Zumer, 47.-48) i Reci: “Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono sto rade?” (El-Kehf, 103-104)

El-Gazali u djelu El-Ihja o ovome, između ostalog, kaže: “Kroz argumente i praksu je nepobitno dokazano da se do prave sreće može doći jedino znanjem i ibadetom. Međutim, rad bez iskrene namjere je uzalud uložen trud, a namjera bez iskrenosti puko samoljublje. Takav rad je jednak licemjerstvu i nepokornosti, a u praksi nepotvrđena iskrenost razasutoj prašini. Za svako nasumice učinjeno i mrljama poškrapano djelo, učinjeno mimo Allahove volje, Uzvišeni veli: I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti. (El-Furkan, 23)

Smisao namjere

Smisao namjere, ni u kom slučaju, nije da neko svojim jezikom samo mehanički izgovori: “ja odlučih”, nego duboki osjećaj koji u srce navire iz Allahovoga nadahnuća, što je – u zavisnosti od slučaja do slučaja i od jedne do druge osobe – nekome lakše, a neko- me teže postići. Onome u čijem srcu preovladava osjećaj vjere – zato što je u osnovi, a otuda i pojedinostima, naklonjen dobru – u najviše slučajeva, neće biti teško da svoju namjeru usmjeri na dobra djela, dok će onome čije je srce sklono ovosvjetskim uživanjima biti krajnje teško da svoje namjere usmjeri na dobro, čak i u temeljnim, a da ne govorimo o sporednim pitanjima.

Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dje­la se vrjednuju prema namjeri. Svakome pripada ono što je naumio. Ko hidžru učini radi Allaha i Njegovog Posalanika, hidžra mu je radi Allaha i Njegovog Poslanika, a ko hidžru učini radi dunjaluka koji će steći ili žene koju će oženiti, hidžra mu je zbog čega ju je učinio.”4

Od Safije se, Allah mu se smilovao, prenosi da je rekao: “Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ’Djela se vrjednuju prema namjeri’ znače da je primanje dobrih djela, učinjenih po uzoru na Poslanikov sunnet, uvjetovano i sa prethodnom dobrom namjerom. U tom smislu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je drugom prilikom rekao: ’Djela se vrjednuju prema njihovim završecima.’5 Ovo je jedno od općepoznatih pravila u islamu. Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ’Svakome pripada ono što je naumio’, nisu ponavljanje prethodnog pravila, već njegovo postavljanje novog da je nagrada za učinjeno dobro djelo adekvatna stepenu valjanosti namjere i uloženog truda. Njegove riječi: ’Ko hidžru učini radi Allaha i Njegovog Poslanika, hidžra mu je radi Allaha i Njegovog Poslanika, a ko hidžru učini radi dunjaluka koji će steći ili žene koju će oženiti, hidžra mu je zbog čega ju je učinio. ’ Ovako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., opisao djela koja po svojoj vanjskoj formi mogu imati jednak izgled, a po suštini varirati od valjanosti do nevaljanosti. Da bi srcima i jezicima omilio spominjanje Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je, u prvom dijelu hadisa o hidžri, doslovno dva puta spomenuo Allaha i Njegovog Poslanika, kako bi i na taj način ukazao na veličanstvenost namjere i djela koje iz takve namjere proizilazi, dok ih u drugom dijelu hadisa, iz prezira prema djelu koje proizilazi iz neiskrene namjere, uopće nije htio spomenuti ni miješati sa takvim namjerama.”

Međutim, suštinu nepokornosti prema Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., ne mijenja čak ni dobronamjernost. Zato neznalica Poslanikove, s.a.v.s., riječi: “Djela se vrjednuju prema namjeri” ne smije krivo razumjeti i pomisliti da čin nepokornosti može postati činom pokornosti po namjeri. Prema tome, Poslanikove, s.a.v.s., riječi “Djela se vrjednuju prema namjeri” odnose se samo na ona djela koja su u okviru pokornosti i dozvoljenog, a nikako i na one koji se tretiraju kao nepokornost, jer se i čin pokornosti sa zlonamjerom može pretvoriti u čin nepokornosti. Ovo zato što sastavljanje čina nepokornosti sa zlom namjerom, nepokornost čini još težim i opasnijim grijehom, za razliku od čina pokornosti u čijem preduvjetu valjanosti, u osnovi, leži dobronamjernost. Osnovni smisao valjane namjere je, dakle, da se njome želi izraziti služenje samo Allahu, dž.š., budući da bi čin pokornosti – ukoliko bi se njime željela postići uobraženost, automatski postao činom nepokornosti. Zato svako dobro djelo postaje još bolje sve što više iza njega stoji dobrih namjera. Sto se tiče dozvoljenih djela, ona moraju biti popraćena i dobrom namjerom, da bi postala dobrim djelima kojimase postiže Allahova milost i visoki stupnjevi.

Značaj namjere

Uzvišeni Allah veli: Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže! (El-Kehf, 28) Ovdje se pod željom misli na namjeru. Enes b. Malik prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je krenuo u pohod na Tebuk, rekao: “U Medini ima takvih ljudi da mi nećemo nikakvu dolinu prevaliti, niti stupiti na kakvo mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti kakav prilog dati ili kakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da oni, iako su u Medini, neće sa nama biti.” – Kako to Allahov Poslaniče, kad nisu sa nama? – upitali su, pa im je odgovorio: “Oni imaju (opravdan) razlog što su izostali.”6 Iz hadisa se da razumjeti da će i oni što su bili ostali u Medini, zbog svoje dobre namjere, imati udjela u nagradi.

Neko je, od čestitih predaka, u tom smislu rekao: “Koliko je samo, naizgled malih djela, po svojoj namjeri veliko i koliko je samo, na­izgled velikih djela, po svojoj namjeri, malo!”

Jahja b. Kesir je rekao: “Obratite pažnju na namjeru, jer je ona djelotvornija i od samog djela!”

Neko je drugi rekao: “Trgovina namjerama je trgovina učenih lju­di” želeći time reći da učeni ljudi najbolje znaju kako se saobraća sa Allahom, dž.š., i stiče najunosnija dobit. U činima pokornosti to se postiže tako što se jednom te istom djelu pristupi sa višestrukim lije­pim namjerama, npr. da se pri odlasku u džamiju namjerava posjetiti Allahova kuća, klanjati namaz u džematu koji je dvadeset i sedam puta vrjedniji od namaza obavljenog pojedinačno, čuti savjet od učenih lju­di i uputiti drugoga na dobro, a odvratiti od onoga što ne valja, budući da ni sama džamija nije pošteđena neznalica koje ne znaju ni namaz, a kamoli šta drugo, obaviti kako valja. Pored navedenog, istovremeno se može imati u namjeri da se pomogne bratu u vjeri i za to zasluženi sevab zadržati za onaj svijet, te, od stida od Uzvišenog Allaha i stra­hopoštovanja prema Njemu, čvrsto odlučiti da ćemo ubuduće prestati sa činjenjem eventualnih grijeha. Prema tome, nema nijednog čina po­kornosti, adau sebi ne može imati više lijepih namjera.

Sto se tiče dozvoljenih djela, za njih se može reći da nema nijednog, a da uz prethodnu valjanu, jednu ili više namjera, neće biti upisan u dobro djelo. U tom smislu, neko je rekao: “Ja i kad sam u snu, računam na nagradu, kao i kad sam budan.” Drugi je, savjetujući svoje prijatelje, rekao: “Ne činite ništa bez prethodne lijepe namje­re!”

Ukratko, i mubah djela, ukoliko se čine sa lijepom namjerom, onome ko ih čini mogu biti upisana u dobra djela. Tako je npr. ko- rišćenje lijepih mirisa, radi uživanja u njima, dozvoljeno. Međutim, ukoliko se, pri korišćenju mirisa, ima i namjera ugledanja na Allaho- vog Poslanika, s.a.v.s., to postaje dobro djelo. U suprotnom, ukoliko se time želi udvarati ženama – tuđinkama i plijeniti njihova srca, ili hvalisati se i pokazivati izobilje, onda to prelazi u čin nepokornosti. To znači da mubah čini sa lijepom namjerom postaju dobra, a sa lo­šom namjerom loša djela.

Odlomak iz knjige:

Ahmed Ferid “Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Prijevod: hfz. Hasan Popara

(islambosna)