Džamijski jahači
Već duži niz godina jedan novi džamijski fenomen zaokuplja pažnju mnogih vjernika i biva uzorkom njihovih međusobnih diskusija i svađa. Naime, svi smo barem jednom svjedočili, za vrijeme džuma-namaza, pojavi “jahanja” preko glava džematlija koji sjede unutar džamijskog prostora i čekaju hatiba da otpočne hutbu.
Možda bi se ta borba “za mjesto” u džamiji mogla nekako i razumijeti, s obzirom da mnoge džamije nemaju natkriveni dio ispred ulaza, međutim problem dodatno pogoršava činjenica da dotični “jahač” želi da dođe tik ispod minbera, ni manje ni više nego u prvi saff ili barem u prva tri. To je minimum ispod kojeg on ne ide, niti ga bilo šta drugo može zadovoljiti. Ima i onih skromniji koji se zadovolje mjestom negdje u sredini džamije, ali takvi su rijetki.
Insan dođe u džamiju da obavi džuma-namaz, da šta korisno čuje i da svoje srce napuni imanom, a onda mu preko glave, razmačinjući njegova ramena jaše lik koji je došao u vrijeme kada je džuma već počela. Nije uopće problem u kašnjenju. To je sasvim razumljivo, niti je problem što čovjek želi da uđe u džamiju. Problem je način na koji to radi i pozicija koju želi da zauzme unutar džamije koja je prepuna.
Najviše pažnje među takvima privlače “šminkeri” sa malenim torbicama nalik na Italijane. Ulazi šminkerski u džamiju, kao da je izašao u čaršiju na kafu. Cvike lagano diže sa očiju i stavlja na glavu, te posmatra gdje bi se smjestio? Prvi, drugi ili treći saff? Da li je bolja lijeva ili desna strana? Velike su to dileme i nedoumice, tako da on nema vremena razmišljati preko koga i kako “jaše” i da li to dotičnom smeta, kvari li njegovo raspoloženje… Bitno je da on sebe smjesti, koga briga za ostale.
Zamislite sebe u nekom kolektivu koji godinama besprijekorno funkcionira. I onda dođe osoba koja želi da uđe u taj kolektiv i ne želi osim da bude u samom njegovom vrhu. Kako bi se osjećali ostali članovi? Vjerovatno bi u sebi pomislili – jarane gdje se trpaš? Valjda je minimum kulutre da vjernik uđe u džamiju za vrijeme džume i kad vidi da je ona ispunjenja do zadnjeg mjesta, sklone se negdje u kraj i sjedne na prvo slobodno mjesto koje vidi. Ne! Takvi likovi ne fermaju nikoga! Oni misle da su glavni frajeri u džamiji i da mogu nesmetano “jahati” preko glava džematlija dok oni slušaju hatiba. To je isto kao kada bi neki mladić bahnuo na neko islamsko predavanje i razgrnuo cijelu halku okupljenih ljudi, a zatim sjeo tik ispred predavača. Vjerovatno ostali ne bi imali pozitivno mišljenje o njemu, niti bi bili impresionirani takvim postupkom.
Odgoj je to što nam treba, a ne puno teorije koja se ne primjenjuje u praksi i onda kao rezultat dobiješ insana koji “jaše” preko glava drugih ljudi bez imalo obzira i svijesti o tome da li to nekome smeta. Još gore od toga je što takvi kada im neki stari dedo skrene pažnju na to, oni se brane argumentima kako to nije zabranjeno, kako mora sebi mjesto da pronađe i sl., a ne pada mu napamet da razmisli o bontonu i kulturi. On samo gleda ima li zapreke da to radi, pa ako nema; bujrum! Jaši pobro dok ne prejašeš pola džamije.
Fahrudin Vojić preporod.ba
