DŽINN POLICAJAC
Došao mi je jedan brat po treći put na rukju te smo nakon nekoliko minuta analiziranja njegovog stanja pristupili rukji. Brat je vjernik i ne propusta namaz – mašaAllah! Kopkalo me da spomenuti ima jače reakcije iako je namazdžija i na sunnetu Poslanika صلي الله عليه و سلم
Tokom učenja je izgubio kontrolu nad tijelom i ubandačio se. Džinn je progovorio!
– Šta radiš u tijelu ovog brata?
– Pomažem mu!
– Ma nemoj! Šta mu to pomažeš?
– Da bude dobar musliman.
– On je dobar musliman, hvala dragom Bogu na svakom stanju! Kako mu ti pomažeš?
– Ako ja izađem, on će manje klanjati i učiti Kur’an, ovako me se boji pa ibadeti.
– Pa ti si Šejtan! Kako to da ga navraćaš na pokornost Allahu swt? Tu nešto zaudara!
– Ne znam.
Nije htio reći. Ali se brat kasnije otkrio nakon rukje. On je često puta klanjao i ibadetio da bi ga džin u tijelu pustio na miru a ne da bi Allah bio njime zadovoljan. Rekao je da se više usredočio na to kako da džinna zikrom ubije nego li da ibadetom Allahu robuje! Da se razumijemo: Čovjek treba sebi kroz ibadet tražiti hajra i lijeka ali cilj i nijjet moraju biti robovanje Gospodaru svjetova a ne da nijjet i cilj ibadeta bude oslobađanje od džinskih napada ili nečeg drugog. Razumljivo je da bolesnik bude preokupiran traženjem lijeka za svoju bolest, to čini u dovi, ali njegov ibadet mora imati za cilj robovanje Gospodaru svih svjetova. Kako bi naši rekli: OČISTI NIJJET!
Jer, djela se cijene prema nijjetu. Spomenuti je toliko bio fiksiran i zabavljen s džinom da je još samo o tome mislio a džinu je godila tolika pažnja, koju je on poklanjao njemu a ne Allahu swt. Eh, to je, dakle, bila kuka!
Divan primjer imamo u Ejjubu alejhisselam, koji je bio bolestan od džinna, Allah ga iskušao time, a koji je učio dovu tek sedme godine teškog iskušenja i na nagovor njegove žene (kako se kaže u komentaru ajeta); on nikako, iz svoje skromnosti i edeba, ne traži lijeka, nego trpi sedam godina prije nego se uopće tim povodom obraća svom plemenitom Gospodaru, pa iza ovog trpi jos dvanaest godina, dok ga svi nisu napustili, pa i vlastita žena, a onda Allah dž.š. daje lijek i razgalu.
وَأَيُّوبَ إِذْ نَادَىٰ رَبَّهُ أَنِّي مَسَّنِيَ الضُّرُّ وَأَنتَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ
I sjeti se Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!”
Dakle, preispitajmo svoj nijet, raskopajmo u svom srcu, robujmo svom Stvoritelju – neka nam On bude na prvom mjestu pa će nam sve ostalo biti na pravom mjestu Ako Bog da inšâAllah!
F. A. Seferagić
