Fali nam para? Ne, fali nam volje

Toliko mi je žao i toliko me nervira što sve što radimo radimo ofrlje, šablonski, preko volje, samo kol’ko da ga odradimo. Žalosno. Oni koji nemaju posla kukaju što ne rade, oni koji rade kukaju što rade, teško im. Bereketa i nafake najmanje i kod jednih i kod drugih. Pitam se – zašto se insan ne raduje poslu? Misli li da je sreća samo u ležanju i žderanju?
Uđeš u prodavnicu, radnica te gleda pogledom kojim te moli da je ništa ne pitaš, mrsko joj ustajat da te usluži. Sinoć sam slusala jednog ljekara koji se odaziva na telefon i na pitanje (vjerovatno) šta radi i gdje je, on odgovara – “Evo, na poslu. Patim se…” i sav se onako debeo skljokao u onu fotelju kao pregažen.
I on, takav, treba mene i bilo koju drugu da porodi u onakvom raspoloženju? Leleeee zemljoooo!
Gledam bolničku sobu. Jeza da te uzme od onih metalnih instrumenata pored kreveta – kliješta, makaze, šta li već… I idiotska zelena boja onih pregradnih krpa, idiotske glupe male bijele plocice po zidu…. Sve tako hladno i grozno.

Je li, aman zaman, toliko para treba da se jedna rađaona ili soba za pregled trudnica (toliko osjetljive populacije) uredi malo toplije, sa par saksija cvijeća, sa nekim vedrim roze pločicama, sa možda nekim motivacijskim slikama po zidu na kojima mame grle svoju bebu i s natpisom – “Ona je uspjela, možeš i ti.” ili “Ona je izdržala, sad ima svoju bebu…” itd., da zeni koja tu u mukama dođe onde bar malo da snage, volje da iscrpi iz sebe zadnji atom snage i sabura i izgura napolje novi život?

Toliko mnogo para treba?! Ili tako malo volje imamo, tako malo nas je briga i za posao koji radimo i za osobe čije zdravlje a možda i život ovise o koncu kada dolaze tu? Zašto je insan postao tako površan i neosjetljiv, hladan i grozan?
Ili, sjecam se, kao studentica, išli smo na praksu u nekoliko osnovnih škola i prisustvovali časovima srpskog i bosanskog jezika djece od petog do osmog razreda. Toliko depresije na mjestu gdje je nikako ne bi smjelo biti!! Oguljeni podovi, odrti panoi iza dječijih leđa, pokvarene stare užasno grozne krpene roletne na prozorima iz Titovog vakta, neke grozne deprimirajuće fotografije “velikih pisaca” po zidovima, nigdje cvijeta, nigdje dekoracije, nigdje ništa u boji i toplo, nigdje ništa veselo i primamljivo za tu dječicu koja po nekoliko sati provedu tu svakog dana. Žalosno! Traumatično! Da oplačeš i svoje i tuđe dijete! Još ako mu “padne” neki isfrustrirani i nadrndani nastavnik (kakve smo imali prilike tada i vidjeti i upoznati na toj praksi) onda stvarno da se insan pita – griješim li se o sopstveno dijete što mu ovo radim i šaljem ga u skolu??!

Zar toliko para treba da se učionica sredi s par veselih detalja, da se djetetu koje je možda isekirano došlo od kuće, jer su mu se roditelji posvađali uputi bar jedan topao osmijeh ili zagrljaj, a ne vještičije namrgođeno lice i dreka?
OK. Svi imaju problema. Znam, aman. Ali hoće li vazda oni koji su najmanje krivi ispaštati za svijetske probleme? Je li kriva ona trudnica koja je došla roditi u bolnicu što je tebi “loš dan”? Je li krivo ono dijete koje je došlo u školu što je tebe ostavio momak, ili što si imala svađu s mužem, ili što te tvoje dijete ne sluša, ili što ti fali novca za nešto? Ona žena će za koji minut donijeti novi život na svijet? Ima li išta preče? Ono dijete će sutra postati čovjek koji će se sjećati vašeg tersluka i nepravdi prema njemu. Ima li išta grđe? Je li osmijeh i topla riječ toliko skupa, neizvadiva iz grla i teška da ju je lakše “izvući iz životinje nego iz insana?
Žao mi žena.
Žao mi djece.
Žao mi nas što dozvoljavamo sebi da postanemo takvi.
I još se branimo i nalazimo izgovore za vlastitu i našim sebebom možda tuđu propast.

Sara Sabri