Haj’te bujrum

Kad nekom odete u goste, u posjetu… Je li vam važno kakav imaju namještaj? Kakve ukrase su poredali po vitrini? Ili vam je važan izraz lica kad vas ugledaju, osmijeh, vedrina? E, tako je i onima koji dolaze vama. Važno je KAKO ih primite, a ne U KAKVO ih primate.

Dakako, čistoća je vrlo bitna, jer: “Čistoća je dio imana.” (hadis, Muslim)

A ja ne znam muslimana, praktikanta vjere, da je prljav. Ne bi takav mogao na namaz, ili u takvom obaviti namaz, a namaz je stub vjere. Ipak, ima muslimana koji ne podređuju svo svoje vrijeme glancanju. Imaju preča posla. Zar da ih to odvrati od uzimanja nagrade za ugošćavanje gosta, posebno musafira? Znamo li da se to veže uz iman?
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili šuti; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude pažljiv prema svom komšiji; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta.” (Buhari, 10/445. i Muslim, 47.)

“Nema se” se prije odnosi na prestiž koji se vidi na soframa, nego na stvarnu mogućnost. Šta fali onome što i sami taj dan jedemo? Ako možete vi, mogu i gosti. “Ali, šta će reći ljudi?” LJUDI neće ništa reći. Onim drugima, nije se rodio ko je ugodio. A Allahu je poznato koliko možemo i hoćemo, koliko nećemo, a koliko zaista ne možemo. Zato što ima istinskih “ne mogu”, nam je i ostavljeno pravo da kažemo “ne mogu”. I niko nema pravo da se ljuti. Pitajmo se šta će reći Allah. Kod njega broj i težina djela imaju različite vrijednosti nego kod nas, jer On zna, a mi ne znamo. Nečija kifla je možda teža na vagi dobrih djela, nego nečije tele s ražnja. On zna.

A da, znala sam sresti i ljude koji su nametljivi, koji nemaju obzira prema domaćinima. Na primjer, ne računaju na to da neko ima obaveze, iako oni sami nemaju. Nije svakome isti teret “za vratom”. Takvi bi se trebali sjetiti jedne izreke, koja je meni baš u mnogome opisala stanje ovakvih pojava: “Haram je ono što je oteto sabljom stida!” Ne bismo smjeli ljude dovoditi u situacije da ih opsjedamo pažnjom i ljubavlju, jer to onda nije pažnja i ljubav. To je svojevrsno nasilje. Benigno, ali – nasilje. Treba se sjetiti ajeta sure El-Hudžurat, gdje se opisuju oni koji su (najbenignije na svijetu) od želje za druženjem sa Poslanikom alejhisselam, zaboravili da i on ima pravo na odmor i intimu. Na privatnost, ma kako malo ju je imao. Pogledajte kako su opisani: “Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostan je.”

Znala sam doći u kuću ljudi kojima je to bio istinski dom. Ponekad oskudan namještajem i prostirkama, pa i sa skromnim soframa, ali sam takav njihov dom osjetila kao svoj. Pripadamo tamo gdje nam je lijepo, gdje ne moramo biti usiljeni. Nekad sam došla ljudima kod kojih je stanje kuće bilo takvo da me bilo strah disati da šta ne poremetim. I to sam osjetila kao dom, jer su ukućani bili jako ljubazni i susretljivi. Ali, bilo je i onih u kojima zaista nisam mogla punim plućima disati od nekakvog pritiska nevoljkosti i namrgođenosti… Što je jednom jedna nene rekla: “Neću ti ja, sinko, duvarove izist! A neću ih ni poniit.”

Jedna vrijedna domaćica sa Vlašića, iz porodice koja je tradicionalno usmjerena na stočarstvo kao “zanat”, rekla je jednom prilikom, kada je sjedila sa ženama koje se jako žale da imaju puno posla: “Bom’ se ‘ćeri uvas nikad nema šta dobro pojest’. Haman nemate ni potrebe, jer hrana treba onima koji se troše. Vidim, šporeti vam uglancani. Nema tu dobre čorbe… Rerne blistaju… Nema tu dobrog pečenja… Eto, čiste ste. I ja sam, ali mi nemere zapast da nema poprskanog. Vidi se kad je svježe, a kad je naslagana prljavština. Umene je ovo svježe. Mora insan jist! Osim ako samo ribači, to i nije neki zahmet za koji treba snaga.” Možda se neko od nas ne bi složio. Svaki je posao – posao. I iziskuje snagu i trud. I vrijeme. Ali, kad neko ima rak, onda zna da je gripa – ništa. O tome se radi.

Priča jedna žena, koja je imala mnogo djece (ako djece može biti mnogo):

“Jednom komšinica naiđe pored moje djece dok su radili u avliji. Nešto čupkali, malo kopkali… Veli ona, tako treba, neka se vidi da ima neko živ… Bome, kod nas se vidi! Vazda trava slegnuta od dječijih igara, što moje djece, što od musafira. Vidi se, svugdje neke lopte i igračke. Vidi se, avlijska vrata se razvalila od ulazaka i izlazaka. A bome kod nje sve k’o u muzeju. Nit’ ko dolazi, nit’ ko prolazi. Nema djece, nema unučadi, nema rodbine, nema prijatelja. Ali ima lijepu avliju. Bar nešto.”

O ukusima se, vele, ne raspravlja. Ni o vrijednostima. Svak svoje ima.

Ammara Šabić – Langić