Hidžra jednog ashaba: Evo vam, sav moj imetak

Pored velikana ovog Ummeta kao što su Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija radiallahu anhum i drugi, u povijesti islama ostat će zabilježeno ime još jednog ashaba čija je hidžra bila i ostala primjer nesebične žrtve i predanosti na Allahovom putu. Njegovo ime je Suhejb ibn Sinan er Rumi. Porijeklom je Arap ali je još kao malo dijete u toku jednog napada Bizantinaca zapao u njihovo ropstvo i od tada služio kao rob, završavajući često na pijaci i mjenjajući gospodare.

Iako je cijelo svoje djetinjstvo i dobar dio mladosti proveo u Bizantiji i tako zaboravio arapski jezik, on ipak nije zaboravio svoje arapsko porijeklo, pa je služeći Bizantince stalno sanjao o danu kada će se osloboditi ropstva i vratiti svome domu. Njegova želja postala je veća nakon što je od jednog kršćanskog svećenika čuo da je došlo vrijeme kada će se na arabijskom poluotoku pojaviti posljednji Božiji Poslanik. Još je čuo od tog svećenika da će taj Poslanik priznavati Isaa sina Merjemina i da će ljude izvoditi iz tmine na svjetlo. Nakon što je čuo za ovu vijest, Suhejb je iskoristio prvu priliku za bijeg iz ropstva u Mekku.

U Mekki se počeo baviti trgovinom i za kratko vrijeme postao jedan od najbogatijih ljudi. Vraćajući se tako jednog dana sa putovanja ču kako neko govori da je Muhammed, a.s., dobio Objavu i počeo pozivati ljude u vjeru u jednog Boga, podstičući ih na pravednost i dobročinstvo a zabranjujući im ružna i bestidna djela. Suhejb se tada prisjeti riječi kršćanskog svećenika koje je čuo dok je još bio u ropstvu.

„Je li to onaj čovjek što ga zovu el Emin – povjerljivi, pouzdani, sigurni“, upitao je. „Jeste” – neko mu reče. Suhejb ne dopusti da ga zavedu trgovina i velika zarada. Ostavi svoje stvari i odmah se uputi kući Erkam ibn ebi Erkama, gdje je bio Poslanik, a.s., stavi svoju ruku u Resulovu, izgovori šehadet i posta musliman.

Kao i ostali muslimani i Suhejb prelaskom na islam zapade u nemilost mušrika i osjeti velike životne nedaće i iskušenja. Počeše ga zlostavljati i mučiti zajedno sa desetinama drugih mu ´mina. On sve to smireno i strpljivo izdrža. Kad je Poslanik, a.s., dozvolio Hidžru, Suhejb odluči čekati i na taj časni put krenuti u društvu sa Poslanikom, a.s. Međutim, Kurejšije prokužise njegovu nakanu i u tome ga spriječise. Stalno su ga pratili tako da ih se nije mogao osloboditi i sa sobom ponijeti svoj imetak.

Tako je Suhejb saburio i čekao da mu se ukaže prilika da pobjegne i krene put Medine. Jedne hladne noći uspije zavarati svoje čuvare i ostavivši ih u snu uze svoje zlato, srebro, novac i drugo što je zaradio trgovinom i krenu za Poslanikom, a.s. Deset krcato natovarenih deva bogatstva uspio je ponijeti sa sobom. Međutim, mušrici brzo otkriše da je krenuo put Medine, sustigoše ga i zaustaviše.

„Kuda, Suheib? Gdje si krenuo?“

„Činim hidžru. Odoh za Poslanikom, s.a.w.s.“

„A šta si to ponio sa sobom?“

“Svoj novac, svoju odjeću i svoje bogatstvo” – mirno im odgovori Suhejb.

“Znači, ti si došao nama kao prosjak, kod nas počeo raditi, na nama stekao sve svoje bogatstvo i sad bi da jednostavno nestaneš i odeš Muhammedu u Medinu. Ne može tako, Suhejb. Ako se želiš iseliti, ostavi sve svoje bogatstvo ovdje” – rekoše mu.

“Hoćete reći, ako vam ostavim sve svoje bogatstvo da ćete me pustit i da sam slobodan da idem kud hoću?” – upita ih Suhejb.

“Naravno” – odgovoriše mu, ne vjerujući da će on na to ikada pristati

“Eto vam, uzmite sav moj imetak” – reče im ne razmišljajući ni sekunde.

Kurejšije nisu mogle vjerovati pa mu rekoše:

„I devu koju jašeš, i nju ostavi“. “I devu koju jašem…” – odgovorao je Suhejb.

“I ogrtač koji nosiš, sve nam ostavi”. “I ogrtač koji nosim…” ponavljao bi Suhejb.

Tako sam na putu Hidžre prema Medini osta bogataš koji više ništa nije imao. Nastavio je brzim koracima, noseći samo svoj šehadet Allahovom Poslaniku. Kad bi ga savladao umor sjetio bi se Resula a.s. i želje da se što prije susretne sa njim i to bi odagnalo njegov umor. O bogatstvu koje je ostavio nije nimalo razmišljao.

U mjestu Kuba, nadomak Medine, susrete nasmiješeno lice Resula a.s.

“To ti je bila najbolja trgovina u životu, o Ebu Jahja” – reče mu Poslanik a.s. ponovivši to tri puta.

Suhejb se malo zbuni, pa se obradova Poslanikovim riječima. “O mom slučaju ti nije mogao niko drugi pričati o Allahov Poslaniče, osim Džibril. Jedino te on mogao obavijestiti” – reče mu.

I za kraj ove priče – pitanje. Kako bismo se mi ponašali u ovakvoj situaciji? Da li bismo sve ostavili i ponijeli samo svoj šehadet? Kako bismo se mi odlučili i koliko bi nam vremena za to trebalo? Odgovor zavisi od toga koliko smo svjesni ove trgovine. Odnosno koliko smo svjesni toga da na Allahovom putu čovjek nikad nije gubitnik, makar ostao bez ičega.

ZENAHIR MRAKOVIĆ, Preporod