Islam i odgovornost: Pet ključnih pitanja naše vječne egzistencije

Stvaranjem čovjeka, Uzvišeni Gospodar ga je darovao mnogobrojnim blagodatima. Ukoliko posmatramo period prije našeg stvaranja i dolaska na Ovaj Svijet, zaključit ćemo kako među prvim darovanim blagodatima jeste – sloboda. Iz poznatog “kalubelanskog” ili preegzistetnog našeg razgovora sa Bogom Dragim, i odgovora na nama ponuđeno pitanje: “Zar nisam Ja Gospodar vaš?”, u potpunoj slobodi smo kazali: “Jesi, mi svjedočimo da si!”

Teolozi kada tumače ovaj razgovor u ezelu (kao svojevrsnom preegzistentnom savezu Boga i čovjeka), ističu kako je ovo jedan od dokaza koji ukazuju da čovjek na Ovaj Svijet dolazi s urođenom potrebom za Vjerom. Kao produkt darovane nam (relativne) slobode, koja se ponajprije, ogleda u našoj slobodi izbora, javlja se odgovornost, koja se bez slobode i ne može razmatrati. Ovaj tekst će ukratko ponuditi komentar na jedan pravorijek Glasonoše Božije Riječi, blagoslovljenog Muhammeda, koji navodi pet pitanja za koja ćemo na Sudnjemu Danu najprije odgovarati.

Ibn Mesud prenosi da je Poslanik, ‘alejhis-selam rekao: Na Sudnjem danu ljudske noge se neće pomaknuti od Gospodara sve dok čovjek ne bude ispitan o pet stvari: o životu – u što ga je protraćio; o mladosti – u šta ju je potrošio; o imetku – odakle i kako ga je stekao i kako ga je utrošio; o tome je li radio u skladu s onim što je znao. (Hadis bilježi Tirmizi. Enciklopedija hadisa, s arapskog preveli F. Pašanović i dr., Libiris, Sarajevo, 2012, tom X, str. 406.)
Život- kako smo ga protraćili

Život je blagodat koju nam je Bog podario. Stvaranjem svijeta i života na njemu, Bog Uzvišeni je imao plan. Stvaranjem čovjeka, kao svojevrsnog “zastupnika” na Zemlji, čovjek biva zadužen određenim dužnostima. Čitanjem 51. kur’anskog poglavlja (Oni koji pušu), doznajemo temeljnu čovjekovu misiju na Ovome Svijetu: A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju. Dakle, naš temeljni zadatak je ogleda u cjeloživotnom štovanju Boga Dragog, što se ističe i kroz poslijednji, 99. stavak poglavlja Hidžr: Robuj svome Gospodaru sve dok te smrt ne pohodi. No, živeći Ovaj Svijet koji predstavlja poljinu raznih iluzija, čovjek sve više zaboravlja na ovu svoju, primarnu, dužnost. Primjetno je, naročito u modernom dobu, da čovjek u nastojanju riješavanja ovosvjetske egzistencije malo razmišlja o svom životu. Mišljenja smo da veliki broj nas i ne razmišlja o pravom smislu života, nego da prva i posljednja naša strijemljenja se okončavaju kroz rad i uživanje ovdje i sada. No, kako blagoslovljeni Poslanik nas podučava temeljom ovog pravorijeka jeste da razmišljamo kako ćemo sutra, na Danu Ustajanja, pred našim Gospodarom odgovoriti na ovo pitanje: kako sam život? da li sam ga potraćio u skladu s instrukcijama koje sam dobio od Gospodara svoga i proživio u njihovom duhu, ili suprotno?
Mladost- proljeće čovjekovog života

U drugoj verziji ovog pravorijeka, mladost kao kategorija odgovornosti spomenuta je na prvom mjestu. Mladost predstavlja proljeće čovjekovog života, i od planiranja i (ne)ulaganje u mladost, u velikom ovisi čovjekov život. Nalazimo se u proljeću kada se priroda budi i kada naši vrijedni poljoprivrednici pripremaju i kultiviraju zemlju za novu sjetvenu sezonu.

Od onog što zasade sad, ovisi i što će, Božijom voljom, požnjeti u jesen što uveliko ima udjela u njihovoj egzistenciji (ukoliko je poljoprivreda jedini izvor njihovog finansiranja). Tako i mladost: ukoliko mladi čovjek u ovom periodu “zasadi” pokornost i odanost Gospodaru, krijeposne vrline, poslušnost roditeljima, ako shvate važnost obrazovanja i na tome aktivno budu učestvovali… sasvim je za očekivati da u zreloj, ali i trećoj dobi će, ako Bog da, uživati u plodovima koje je zasadio u mladosti. Ali, ako u ovom periodu mladi čovjek “zasadi” nepokornost Bogu, neposlušnost roditeljima, ako napuste svoje školovanje, odaju se raznim porocima, šta može očekivati u životu? Upravo zbog navedenih činjenica blagoslovljeni Poslanik ističe da će svako od nas pred Bogom odgovarati za našu mladost- gdje nam je prošla, i na taj način nam do znanja stavio da prema mladosti moramo krajnje ozbiljno pristupiti i da nemamo pravo raditi što želimo pod krinkom “mladost-ludost”, tj. da se u ovoj fazi neke stvari “mogu tolerisati”: poput konzumacije alkohola “s društvom”, seksualnoj nedisciplini, ljenčarenju i sl.
Naš imetak: od kud nam i gdje smo ga trošili

Maločas spomenuli smo da danas svi mi nastojimo doći do stabilnih izvora finansiranja kako bi osigurali egzistenciju sebi i svojoj porodici. Ono o čemu neki od nas (da ne kažemo veliki broj) ne vode računa jeste kako dolazimo do našeg imetka. Da li ga stječemo na halal (dozvoljen i moralno neupitan način)? Da li posao koji radimo je dozvoljen i dostojan vjernika? Pored toga, a nimalo nevažno, je kako mi svoje poslove obavljamo: da li smo stručni i kompetentni za posao koji radimo (imajući u vidu prijekor Poslanika da oni koji postave na neko mjesto pri tom znajući da od te osobe postoji stručnija i kompentenija – da takvim postupkom se vrši izdaja Boga i Njegova Poslanika) , da li ulažemo svo svoje znanje i umjeće kako bi postigli što bolje rezultate, koliko smo redovni na našim mjestima, i sl? Sve su ovo pitanja o kojima je potrebno intenzivno promišljati i djelovati na način da ove komponente primijenimo u našim poslovima.

Imetak koji zaradimo naš je “prividno”, i stoga nemamo pravo s njm raditi baš sve što poželimo. Odgovorni smo, i bit ćemo pitani u što smo ga trošili? Da li u stvari s kojima je Bog zadovoljan ili suprotno tome? Pogledamo li objektivnije, naše je samo ono što utrošimo kako bi drugome pomogli i olakšali, jer sav naš imetak možemo razdjeliti na tri djela: ono što potrošimo na sebe i svoju porodicu (hrana, odjeća…) što je privremeno i prolazno; kada preselimo na Budući Svijet sav naš imetak ostaje iza nas drugima (našim nasljednicima); te ono što udijelimo drugima, što bude upisano u knjigu naših djela – je jedino naše, i čije plodove ćemo trajno ubirati.
Da li smo radili i djelovali u skladu s onim što smo znali

Posljednje pitanje i razina naše odgovornosti iz ovog pravorijeka jeste odgovornost za naše postupke, da li su u skladu s onim što smo znali. Uzvišeni Bog kroz Kur’ an Časni ističe pogubnost disharmonije između riječi i djela: Zašto govorite ono što ne činite? Mrsko je Allahu da govorite ono što ne činite! (61: 2-3). Često čovjek djeluje u suprotnosti sa onim što zna, sve kako bi postigao cilj, a pri čemu ne mari za sredstva. Znamo mi da nas Bog duži sa namazom, postom, zekatom, dobročinstvom, istinoljubivošću, poštenjem, no u djelima mnogih to se ne primjeti.

Bez velikih problema, za naše postupke, mi sebe opravdamo pred sobom i drugim ljudima: pa ne klanjam nemam vremena, radim; ne mogu postiti dug je dan, i bezbroj opravdanja čija argumentacija je “dovoljna” za nas, ali se trebamo zapitati da li će biti dovoljna kad pred Sveznajućim račun budemo polagali: da li si znao da si dužan vjerovati bio, molitvu obavljati, propisno obučen (a) biti? Kako ćemo na to odgovoriti? Na ova i druga pitanja spomenuta u tekstu trebamo postavljati sami sebi bar uvečer pred počinak, i nastojati raditi u smjeru kako bi, ako Bog da, sutra pred Njim na Njegovo ali i naše zadovoljstvo pozitivno odgovorili.

Piše: mr. sc. Haris Islamčević

(bir.ba)