Izuj, zato, obuću svoju..

Mi smo često zbunjeni kada je u pitanju namaz. Kako njegovi pokreti, šapati i dove rezultiraju našim duhovnim uzdignućem? Koje su to tajne skrivene u naređenim pokretima, ili kakva je to veza između izgovora Kur’ana tiho u prisustvu sunca, a naglas u mraku? Prije svega toga, prije nego što izađete iz vodom natopljene abdesthane (o ovome možemo malo kasnije!), svi mi učinimo nešto kako bi prisustvovali namazu.

Skidamo cipele. Zašto? I da li je moguće da davanjem značaja ovome naizgled ovosvjetskom činu bolje upijemo značenje svakog čina namaza, a možda i drugih stvari u našem životu?

Odlučujući moment je zabilježen u Kur’anu, u suri Ta Ha, 12 ajet, kao i u Knjizi Izlaska, poglavlje 3 – onaj čin kada Musa a.s. stoji ispred plamtećeg grma. Ovo je prvo kur’ansko spominjanje ovog velikog Poslanika (neka je Allahov mir i blagoslov sa njim). Prema Ibn Ishaku, dok je sa porodicom putovao prema Midianu, Musa a.s. je očajnički pokušavao pronaći vatru, dok je njegova supruga bila u porođajnim bolovima. Odjednom je ugledao vatru (nar). Rekao je svojoj porodici da sačekaju, dok on ode i istraži to. Dodaje da je on želio donijeti (zapaljena) drva porodici , kao i pronaći neki putokaz. Kada je stigao do vatre, čuje Glas kako ga zove:
“O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Sura TaHa, 12-14).

Uzvišeni govori Musau, a.s., dvije stvari na samom početku, a odnose se i na tebe i na mene i na svakoga ko želi i traži da uđe u tajne namaza, tajne Živog namaza, “Namaza konstantnog sjećanja na Allaha”:

1. Izuj svoje cipele

Rani historijski periodi kazuju da je obuća obično pravljena od životinjske kože, simbolizirajući mrtvilo ponavljanja, duhovnu monotoniju, ropstvo dosadi i trivijalnim stvarima. Dakle, skidanje obuće znači otvaranje očiju ili kako su to Grci nazivali nipsis, a što mi zovemo Muraqaba, pažnja i budno bdijenje sa trezvenošću. Jedan učenjak je primjetio da obuća simbolizuje naše ovosvijetske živote i potrebu za kretanjem, dok je namaz bukvalno i duhovno “mirovanje”. Nije naš problem što smo namjerno lijeni u ibadetu, više što nam je često dosadno. Tokom dana smo fragmentirani i raspršeni, ne koristimo naše duhovne izvore. Krećemo se malom brzinom, bez potpunog prisustva u ovdje i sada. Namaz treba da nam donese mirnoću.

2. Ti si na Svetom Tlu

Kada hodamo bosi, postajemo osjetljiviji i ranjiviji, dok zemlja pod našim bosim nogama oživljava. Osjećamo teksturu prašine, mehkoću i nježnost trave, hladnoću kamena, toplinu tepiha. Obnavljamo naš osjećaj dubokog divljenja našem Stvoritelju. Sve ovo trebamo primjeniti na naš namaz. Klanjati – to je kao stajanje pred onim “plamtećim grmom”, kako bi smo probudili naše shvatanje da je svijet oko nas svet i da osjetimo kako je Allah blizu.

Izuti obuću, to je kao da skidamo sa sebe mrtvilo i iskusimo sve stvari iznova. Da znamo da je Uzvišeni ispred nas, da je sa nama.

Kako možemo postići namaz koji je živ, a ne samo puke riječi, namaz koji ostavlja dubok trag u nama? Odgovor koji su dali većina duhovnih učitelja jeste zikrullah, spominjanje i sjećanje na Allaha;jezgrovite, ali duboko lične dove, te učenje i razmišljanje o Kur’anu, mimo namaza. Dova na ulazu u Poslanikovu ﷺ džamiju je divan način da pristupimo namazu:

“Allahu moj, podari mi u srce moje svjetlo i u jezik moj svjetlo, osvijetli mi sluh moj i vid moj, daruj mi svjetlo iza mene i ispred mene, podari mi iznad mene i ispod mene svjetlo. Allahu moj, svjetlo mi daruj!”

Ili još jedna poznata dova, koja krasi jedna od vrata Poslanikovog ﷺ mesdžida u Medini:

“U ime Allaha, salavat i selam neka je na Allahovog Poslanika. Allahu moj, oprosti moje grijehe i otvori mi vrata Tvoje milosti.“

I tako, kada sljedeći put dođete do police za cipele, poredane ispred džamijskog ulaza ili kad uđete u hodnik svoga doma, razmislite malo o značenju riječi: “Izuj svoju obuću.”

Muhammad Noor (http://almadinainstitute.org/)
Prevod i prilagodba: Divithana.com/Leila A.