Izvor svakog zla

Psiholozi tvrde da svako bar jednom u životu izrekne laž, nekada svjesno, nekada nesvjesno, ovisno o potrebi i stepenu svijesti onoga koji to čini

Jedna od današnjih, sve prisutnijih negativnih osobina, koja zaokuplja svijet jeste laž. Vrijeme u kojem živimo je nesigurno i nestabilno, a kažu da je jedan od izvora laži upravo nestabilnost i strah. Laž bismo mogli definisati kao svjesno i namjerno izrečenu neistinu ili obmanu. Laž se kreće od sitne bezazlene laži, koja naizgled nikome ne šteti i svjesnog laganja s ciljem obmanjivanja ili sticanja protupravne koristi. Kod Platona je negiranje Boga kao Stvoritelja svjetova, stvorenja i izvora ideja početak laži.

Opasnost leži u svakoj vrsti laganja, bez obzira koliko ona bila teška. Obično sve kreće od malih, sitnih i bezazlenih laži u djetinjstvu, a kasnije se to razvija u sisteme laganja, koji postaju sigurno utočište onoga koji laže. Prema priznanju nekih poznatih lažaca, laž postaje sigurnija i zaštićenija, jer i oni sami vjeruju da je to istina i brane je kao istinu.

Psiholozi tvrde da svako bar jednom u životu izrekne laž, nekada svjesno, nekada nesvjesno, ovisno o potrebi i stepenu svijesti onoga koji to čini. Ponekad ljudi lažu iz određene namjere, pokušavaju da se zaštite od eventualne emocionalne boli. Lagati se može također iz bojazni od kazne ili prijekora da smo učinili nešto što nije primjereno i lijepo, što će nam narušiti ugled i navesti ljude da o nama promijene mišljenje. Obično oni koji lažu nisu sposobni podnijeti i suočiti se sa stvarnim stanjem ili događajem u životu. Laž im u tom slučaju stvara privid i iluziju stvaranosti. Oni sami kreiraju događaje i činjenice i prilagođavaju ih sebi, jer su za njih tako manje bolni.

Mnogo puta se pokazalo da je igra lažima veoma opasna i sa sobom nosi teške posljedice i po onog koji laže i po njegovo okruženje. Laž s vremenom postaje bolest od koje se ne može lahko izliječiti. Što se više pribjegava laganju kao sistemu obmanjivanja u odnosima sa drugim ljudima radi postizanja ciljeva, sve više se gubi osjećaj krivnje koji je u stvari moralni zakon u nama. Stalno ponavljanje laži i prekoračenje granice između dopuštenog i nedopuštenog, dobrog i lošeg, dovodi nas u jednu izopačenost ili perverziju, koje u početku nismo ni svjesni, dok nas ne savlada kao bolest od koje obole naš um i srce.

Prema klasifikaciji i načinu laganja postoji nekoliko vrsta laži: sklonost preuveličavanju kako bi se dobilo odobravanje drugih, pretjerivanje radi privlačenja nečije pažnje, bolesno, svjesno i namjerno laganje radi sticanja koristi, glumljenje žrtve i bolesti radi izazivanja sažaljenja i poticanja brige od drugih.

Psiholozi kažu da je laž djeteta do pete godine bezazlena i sastavni dio upoznavanja i radoznalosti, ali ako dijete laže od desete do dvanaeste godine, to je već ozbiljnije i zabrinjavajuće i najbolje je odmah nešto poduzeti.

Prema Wikipediji nije nužan poligraf da bi se otkrilo lažljivca. U mnogim slučajevima dovoljno je pažljivo promatrati osobu s kojom se razgovara te potražiti neke od sljedećih znakova:

Lice: crveni ili jako problijedi, smije se samo usnama, ali ne i očima, čelo se znoji…;

Ponavlja pokrete: dodiruje nos, pokriva usta, često povlači i ovratnik bluze…;

Nemirno pokreće noge ili ruke;

Pogled i oči: ima raširene zjenice, suze mu oči, podiže obrve, ne zadržava pogled dugo vremena na očima sugovornika, češće trepće…;

Kontradiktoran je, naljuti se kad ga se mnogo ispituje ili zamoli da nešto ponovi; može čak optužiti drugog da mu ne vjeruje ;

Ton glasa: govori višim ili oštrijim tonom nego inače, zbog nervoze, priča brže nego inače ;

Ne ponaša se prirodno; njegovi pokreti djeluju neiskreno, kontrolira ili pretjerano naglašava iz straha da će ga nervoza odati ;

Govor je prepun stanki: treba više vremena da smisli laž nego da se nečega prisjeti ;

Preporod