Kada se za djelo može reći da je ”dobro djelo”?

Pripremio: Semir Imamović

Izvor: www.islamselect.com

U hodu ka Allahu, dželle šenuhu, i Njegovom zadovoljstvu, čovjeku je potrebno ono što će regulisati i usmjeriti njegovo ponašanje i izvagati njegove postupke, kako ne bi zalutao sa pravog puta ili pogriješio stazu. Učenjaci iz prvih generacija islama, u svojim djelima, detaljno su obradili definiciju i uslove ”dobrog djela” na temelju kur’anskih i hadiskih tekstova, i jasno su naglasili da djelo koje ne zadovolji te uslove i ograničenja ne može biti tretirano kao dobro dijelo u punom smislu te riječi, tako da bi njegov izvršilac na kraju, od svog djela, mogao imati samo napor i teškoću, a u konačnici i kaznu jer nije izvršio svoju dužnost u skladu sa propisima. U nastavku ćemo spomenuti dva glavna uslova za šerijatsku ispravnost i valjanost djela.

Prvi uslov: iskrenost, da jedini i osnovni motiv djela bude Allahovo zadovoljstvo i nagrada, i izvršenje Njegove zapovijedi. Svako djelo, bilo on malo ili veliko, u kvantitativnom ili kvalitativnom smislu, mora počivati na iskrenoj namjeri. Jedan od najeksplicitnijih šerijatskih tekstova kojima se ustanovljava ovaj princip jesu riječi Uzvišenog: ”a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.” (Prijevod značenja El-Bejjine, 5.), kao i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Dijela se vrjednuju prema namjerama, i svakom čovjeku pripada ono što je svojim djelom naumio.” (Buharija i Muslim su se usaglasili oko njegove vjerodostojnosti).

Drugi uslov: usklađenost djela sa Poslanikovom tradicijom i praksom, tj. da ima uporište u poslanikovom Vjerozakonu (Šerijatu), što potvrđuju riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan je.” (Alu-‘Imran, 31.), i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Ko u ovu našu stvar (vjeru) uvede ono što joj ne pripada, to mu neće biti prihvaćeno.”

Ova dva uslova su tvrđava koja štiti muslimana od njegovih najopasnijih neprijatelja, rijaluka (pretvaranja), bid’e (novotarije) i širka (višeboštva, idolatrije). Poznati hanefijski učenjak Ibn Ebill ‘Izz to ovako pojašnjava: ”To su dvije vrste tevhida (jedinstva), bez kojih nema spasa na Sudnjem danu, jedinstvo obožavanja i jedinstvo slijeđenja (Poslanika).” (Šerhu ‘akideti-t-tahavijje, 200.). Prema Ibn Tejmiji, ostvaranje ova dva uslova (”Samo Tebe obožavamo” i ”obožavamo te onako kako si Ti propisao”) je zapravo ostvaranje šehadeta ”Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne muhammed resulallah”, kao što kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” (El-Mulk, 2). Komentarišući ovaj ajet, Fudajl ibn ‘Ijad je rekao: ”Tj. ko će iskrenije i ispravnije postupati”, a kada mu je rečeno da to preciznije pojasni, kazao je: ”Djelo koje je iskreno, a nije ispravno, neće biti primljeno, i obrnuto, djelo koje je ispravno a nije iskreno, također neće biti primljeno. Primljeno će biti samo ono djelo koje je u isto vrijeme i iskreno i ispravno. Iskreno znači da bude u ime Allaha, a ispravno da bude u skladu sa Sunnetom. Ko tako postupi, izvršio je u praksi kur’ansko upustvo: ”Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (Prijevod značenja, El-Kehf, 110.). (Medžmu’u-l-fetava, 1/333.-334).

(saff.ba)