Kako funkcioniše zdrava porodica?
Svjedoci smo vremenu u kojem se najvažnija ćelija društva, porodica, pokušava urušiti. To se radi na različite načine, od promocije karijere, kasnog ulaska u brak, istospolnih brakova, dominacije žena u porodici, pada nataliteta, gubljenja autoriteta i zdravog uređenja porodice.
Ako je to sve na zapadu popularno, postavlja se pitanje zašto i kod nas muslimana postaje sve više prihvaćeno?
Uređenje porodice nam je Uzvišeni Allah pojasnio u Kur’anu, a Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi wa sellem, primjerom pokazao. Zbog našeg udaljavanja od takvih uređenja, sve više brakova muslimana je razoreno. Nažalost, jer nema veće dunjalučke blagodati od lijepog braka i hairli djece. Žalosno je što statistike u društvu pokazuju da su muslimani sve više izgubljeni u ulozi supružnika i roditelja.
Da bi brak i porodica funkcionisali normalno i zdravo, nužno je da se muslimani vrate Kur’anu i Sunnetu. Objasnit ćemo, u nastavku, kako bi trebao funkcionisati zdrav brak.
Na prvom mjestu supružnicima treba biti Allahovo zadovoljstvo. Ako supružnici zapostave svoj odnos prema Allahu, taj brak ne može biti ispunjen mirom i harmonijom u potpunosti. Jer, tamo gdje ne postoji viši cilj, postoji egoizam. Osobe, u tom slučaju, stavljaju svoje potrebe, prohtjeve i interese na prvo mjesto, gazeći jedni druge, bez straha od odgovornosti pred Uzvišenim Allahom.
Bez autoriteta glave porodice nema zdrave porodice. Glava porodice je muškarac, suprug i babo.
„Muškarci su nadređeni ženama zato što ih je Allah odlikovao jedne nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva čuvaju ono što je Allah odredio da se čuva.“ (sura En-Nisa, 34)
Riječ koja je prevedena kao nadređeni je قَوَّامُون (množina riječi قَوَّم). Ona sa prijedlogom على znači: poglavar, upravitelj, čuvar. Zar je tako definisana uloga muškarca u porodici sporna za muslimane i muslimanke? Zamislite ljepotu Allahovog uređenja. Muškarac (muž) je neko ko brine, neko ko vodi, neko ko je autoritet. Ali ne autoritet sile, već autoritet sposobnosti. Na više mjesta u Kur’anu Uzvišeni Allah upućuje muškarce na dobročinstvo prema ženama, pravednost i velikodušnost. A dovoljan dokaz tome jeste život Poslanika, sallallahu alejhi wa sellem, koji je bio živi Kur’an, a bio je najbolji prema svojim ženama i nikada nije udario ni jednu od njih. Svoj autoritet među njima je postigao svojom velikodušnošću, muškošću, pravednošću i sposobnošću da upravlja situacijama, da u određenim situacijama reaguje a na druge ne obrati pažnju. S druge strane, zanimljivo je da su njegove supruge, sve i jedna, prihvatale njegov autoritet i da su ga izuzetno uvažavale.
____________________________
Žalostno je što danas supruge sve manje pokazuju poštovanje prema svojim muževima. Još žalosnije je što svoju djecu uče da ne poštuju babu, te često dosta stvari sa djecom rade „babi iza leđa“. Na taj način sinove uče da im je žena sutra neprijatelj, a kćerke da budu neiskrene svojim muževima i da ih ne poštuju. Djeca koja odrastaju u porodicama u kojima mama vodi glavnu riječ a babo sporednu nikako ne mogu biti djeca koja izrastaju u zdrave ličnosti. Babo ne treba biti strah i trepet (jer ni Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, nije bio). Ali zato treba biti neko ko je voljen, poštovan i čije mišljenje se, ukoliko je ispravno, prihvati i uvaži. Ukoliko nije, uz validne dokaze (ako je u pitanju propis vjere ili jasna ovosvjetska dobrobit), onda isto tako djeca trebaju da u babi imaju uzor kako pravi lider prihvata bolje i ispravnije, pa makar to dolazilo i od najmlađeg djeteta u porodici, a kamoli od supruge.
Babo treba, kao što majka brine o čuvanju autoriteta babe, da brine za ulogu majke u porodici, te da djecu usmjerava da poštuju i slušaju majku onda kada on nije kod kuće. Također, i jedno i drugo će podsticati djecu na pažnju prema njima: majka da babu dočekaju s posla veseli, sa jelom koje on voli i da ga pripreme i serviraju na način na koji on voli i slično, a babo da mamu obraduju cvijećem, maramom, sitnim znakovima pažnje i poštovanja. Tako mi Allaha, porodice koje su ispunjene poštovanjem, ljubavlju, i u kojima muž brine o svojoj supruzi a ona o njemu, čuvajući jedno drugom dostojanstvo i ugled, su Džennet na ovom svijetu.
Nema hajra u braku u kojem je cilj ko će prema kome pokazati veći inat, ko će koga više poniziti, nadmudriti i omalovažavati. Uloga muškarca, koji je autoritet i vođa, je na prvom mjestu, zatim uloga žene, koja je poslušna i čestita, a zatim poštovanje djece i uzajamna ljubav svih zajedno.
U braku nema rivalstva ni u čemu, pa tako ni u pridobivanju djece. Koliko puta babo ili mama popuste i „iza leđa“ pokažu kako su bolji, samo da bi pridobili dijete ili djecu. Koliko puta mama ili babo uče djecu da lažu, pa kažu, nemoj to i to reći babi ili mami, a rade ono što taj supružnika ne voli. Poslije se „čude“ kako to da im je dijete neiskreno i da im radi iza leđa, a oni ga tome naučili. Iskrenost je, zato, ključ bračne sreće i najbolji obrazac uzoritog roditelja. Jer, vjernici su iskreni, a to svojstvo je, uistinu, teško postići i održati.
Razgovor je najljepši način da se prebrode bračne krize, jer brak je (su)život dvije osobe koje dolaze iz različitih porodica, a time su i različito odgojene. Zbog toga je normalno da među njima postoji „sudar“ odgoja, kulture i navika. Ako oboje izbjegavaju problem i bježe od dijaloga, a s druge strane „tjeraju po svom“, taj brak nema bereket.
Oprost je nešto najljepše što čovjek može darovati svojoj porodici kao poklon. A također i nešto bez čega brak ne može opstati. Ako supružnici ne razgovaraju jedno sa drugim danima (a to još, nedaj Bože, djeca gledaju), ako im je ponos važniji od braka, ako inat ne popušta i osveta nadjačava samilost, takav brak je osuđen na propast.
Izvor:n-um.com
