Kako je Poslanik, sallallahu aleji ve sellem rješavao sporove?

Zašto dvoje ili više ljudi ulazi u svađu ili raspravu? Može postojati nekoliko temeljnih uzroka ili razloga. Obično se događa kada jedna osoba na neki način uvrijedi drugu, ali i zbog drugih stvari. Na primjer, kada netko svoju ljutnju i stres zbog nekontroliranih okolnosti u svom životu istrese na „žrtveno janje“.

U drugim slučajevima, netko tko žudi za blagodatima koje nema, može osjetiti zavist prema drugome, a ta zavist može izaći u obliku lošeg postupanja ili zajedljivog govora. Tu su i ponašanja koja uzrokuju sukobe i vrste ličnosti, npr. činjenica je da arogantni i nesigurni ljudi uglavnom pate od niskog samopoštovanja, te obično maltretiraju i ponižavaju druge kako bi se sami osjećali bolje.

Često to jednostavno može biti samo sukob osobnosti koji može uzrokovati da se dvoje ljudi ne slažu u nečemu, odnosno da im se mišljena razilaze. Sporovi i nesuglasice nastaju uglavnom s ljudima s kojima redovito komuniciramo, poput članova porodice, prijatelja i kolega.

Velika je nagrada za one koji omoguće ili olakšaju pomirenje među zavađenim stranama. Prenosi Ebu Derda’ da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Zar da vas ne obavijestim o nečemu što je izvrsnije od (dobrovoljnog) posta, molitve i sadake?” Ljudi su odgovorili: “Da, Allahov Poslaniče!” Rekao je: “To je ispravljanje stvari među ljudima.” (Ebu Davud)

U vrijeme kada je ummet prožet mnogim vrstama iskušenja i nevolja, od kojih je jedna nejedinstvo izazvano prepirkama oko pitanja vjere, što u mnogim slučajevima dovodi do svađe, pa i otvorene borbe, postoji krajnja potreba da se istaknu relevantni incidenti iz sire (životopisa) Poslanika, sallallahu aleji ve sellem gdje je učinkovito rješavao sporove između sukobljenih strana kako bi došlo do pomirenja.

Ashabi i supruge Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bili su najuzvišeniji muslimani našeg ummeta u pogledu bogobojaznosti i straha od Allaha. Ipak, čak i oni su znali imati nesuglasice koje su ponekad prelazile u svađe. Mnogo puta bi jedna ili obje strane u sporu došle Poslaniku žaliti se na drugu, a on bi upotrijebio nepristranu prosudbu kao i mudrost da odluči koja od njih nije u pravu i koja se treba ispričati ili nadoknaditi drugoj strani. Važna stvar koju treba zapamtiti je da je Poslanik bio u poziciji autoriteta nad njima i njegova odluka je uvijek bila najbolja.

Nažalost, naš voljeni Poslanik sada nije ovdje na dunjaluku među nama što znači da je nama danas imperativ pomno analizirati kako je on rješavao situacije između svojih ashaba i žena, te šta je korak po korak činio kako bi ih uspješno riješio.

Spor između Ebu Bekra r.a. i Omera r.a.

Jednom su se dva bliska prijatelja Ebu Bekr i Omer međusobno posvađali. Nešto što je Ebu Bekr uradio naljutilo je Omera i iako je Ebu Bekr krenuo za njim tražeći oprost, Omer mu je ljutito zalupio vrata „ispred nosa“.

Ebu Bekr je tada došao da sjedne u društvu Poslanika i njegovih ashaba i Poslanik je odmah osjetio, vjerovatno po Ebu Bekrovom govoru tijela i izrazu lica, da je zbunjen. Međutim, Ebu Bekr je šutio, sve dok sam Omer nije stigao i ispričao Poslaniku priču o onome šta se dogodilo između njih.

Kada je Poslanik čuo detalje, razljutio se. Ebu Bekr je odmah priznao da je on bio veći krivac čim je vidio Poslanikovu ljutnju. Kada je Poslanik vidio kako Ebu Bekr ne samo da priznaje da je pogriješio još više, nego je također tražio oprost od Omera, poduzeo je strategiju u dva koraka da potakne Omera da mu oprosti. Prvo je nazvao Ebu Bekra svojim prijateljem i pitao sve one koji su sjedili oko sebe, dva puta, da li bi napustili jedinog prijatelja koji je uvijek bio uz njih. Ovo automatski upućuje na način na koji je Ebu Bekr dokazao svoju odanost Allahu kao Poslanikov drug i pomagač, posebno za vrijeme nedaća. Zatim, Poslanik je ispričao primjer svima koji su sjedili oko njega, Ebu Bekrove iskrenosti i odanosti Istini, prisjećajući se kako su ga, kada je počeo objavljivati ​​svoje poslanstvo čovječanstvu, svi isprva nazivali lažovom, osim Ebu Bekra, koji mu je vjerovao.

Pouka koju možemo izvući iz ove predaje za rješavanje sporova je da požurimo oprostiti onome ko prizna da nam je učinio nepravdu i iskreno traži oprost za to. Pomirenje se može olakšati tako što će se onaj kome je učinjena nepravda prisjetiti prošlih dobara koja im je učinio onaj ko im je nanio nepravdu, posebno ako postoje očigledni dokazi da je ta osoba iskrena, bogobojazna i pravedna. Ovo je vrlo važna stvar koju moramo naučiti iz ove priče, jer smo često skloni potpuno zanemariti i potkopati pozitivne osobine onih s kojima se ne slažemo.

Za svakog muslimana koji zauzima položaj autoriteta bilo koje vrste, kao što je glava domaćinstva, roditelj, poslodavac, menadžer u korporaciji, profesor itd., vrlo je važno da prenesu pravednost u rješavanju sporova između dvoje ljudi koji su pod njihovom vlašću. Iz ovog i drugih primjera, navodimo što je Poslanik radio kao osoba na vlasti, kada bi mu dolazile zavađene strane da riješi međusobne probleme:

Saslušao je pritužbe obje strane prije donošenja presude.
Spomenuo je dobre osobine i pravedna djela počinitelja zla ako se ovaj ispričao i pokajao, kako bi olakšao pomirenje.
Dopuštao je primatelju nezasluženog verbalnog nasrtaja da brani svoju čast, čak i ako su bili mlađi po godinama.
Enes ibn Malik, radijallahu anhu, rekao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne napuštajte jedni druge, ne gajite mržnju jedni prema drugima, ne budite ljubomorni jedni na druge, i budite (složni) kao braća i robovi Allahovi. Muslimanu nije dozvoljeno prestati razgovarati sa svojim bratom duže od tri dana.” (El-Buhari i Muslim)

Izvor: www.aboutislam.net
Izvor:n-um.com