Kako Kur’an i sunnet govore o vlasti?

Za Bošnjake, vjernike, je od krucijalne važnosti da li kandidat za bilo koji položaj u vlasti ima osjećaj odgovornosti pred Bogom, ili, pak, kada se upozori na neispravan postupak, u njemu proradi inat. Nažalost, to se vrlo često ne može potvrditi dok neko ne počne obnašati fukciju.

Prije nepun mjesec dana zvanično je počelo predstavljanje stranaka i stranačkih kandidata na predstojećim lokalnim izborima, koji će se, kao što znamo održati drugog oktobra ove godine. Drugim riječima, već skoro mjesec dana gledaoce TV programa “dušebrižnici” sa svih strana bombardiraju informacijama kako je – prema jednima – situacija u našoj zemlji izuzetno dobra, odnosno – prema drugima – zastrašujuće crna. I svi imaju svoje dokaze… Kod jednih su to pozitivni ekonomski pokazatelji, statistike, uspješno okončane privatizacije velikih preduzeća, isplata neisplaćene i povećanje redovne penzije, invalidnine, i čega sve ne… Kod drugih, to su ubistva usred dana u centru Sarajeva, nesigurnost, pljačke, mito i korupcija, te teška materijalna situacija većine stanovništva. No, to je stvarnost. Ne samo naša, nego stvarnost svih predizbornih kampanja u demokratskom svijetu. Ko bolje uspije ubijediti glasače, taj dobija izbore. I, time i vlast. Stoga, ovo predizborno vrijeme je dobra prilika da se prisjetimo na koji nam način Kur’an govori o vlasti.

Nema sumnje da učešće u vlasti donosi mnogobrojne privilegije, počevši od moći, materijalne koristi i utjecaja pa sve do imuniteta koji učesnike u vlasti čini nedodirljivim. Stoga i ne čudi velika jagma za vlašću koja vlada ovim prostorima, pogotovo ako se ima u vidu kompliciran sistem vlasti u našoj državi koji nudi veliki broj visokopozicioniranih mjesta – u vijećima, parlamentima, ministarstvima, itd. S druge strane, jako malo se vodi računa o tome koliko je ta ista vlast, koja jako mnogo košta, efikasna. Tek odnedavno se tu i tamo začuje pokoji poziv za smanjenje ogromnog upravnog aparata koji bi bio daleko jeftiniji, ali i učinkovitiji. Ili, tek ponekad kao svijetle tačke u ovom našem mraku imamo priliku vidjeti neke od vodećih političara na nekom od nivoa vlasti kako ograničavaju upotrebu mobitela do određene cifre, upotrebu službenog vozila, ili pak svode administraciju na potrebnu mjeru, odnosno provode njeno restruktuiranje ostavljajući najsposobnije, a ukidajući ona radna mjesta za kojima ne postoji potreba i koja nemaju tačno utvrđen opis poslova. Na našu sreću, za očekivati je da ovakvih ograničenja bude sve više, imajući u vidu da su uredi za reviziju počeli da rade i iznose nepravilnosti i prekoračenja budžeta u javnim institucijama.

Iblis Ademu, a.s., obećava carstvo i vlast (mulk) ako ga posluša

Težnja za vlašću nije nešto što se iznenada pojavilo u ljudskom rodu. Ta težnja je dio je čovjekove fitre. Primijetit ćemo da govor o njoj koristi i sam Iblis kada nagovara Adema, a.s., da pojede plod zabranjenog drveta. “O Ademe”, rekli smo, “ovaj (Iblis) je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.” Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: “O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i vlast (carstvo) koje neće nestati?” I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova, pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio.” (1)

Vidimo da je vlast (mulk) jedna od stvari koju šejtan spominje prvom vjerovjesniku, Ademu, a.s., kako bi ga privolio da ga posluša, da pojede plod zabranjenog drveta i počini grijeh prema Uzvišenom Allahu, dž.š. Nakon toga, Allah, dž.š., mu oprašta, a Adem, a.s., i njegova žena bivaju spušteni na Zemlju, gdje će on i potomci njegovi ostati živjeti smjenjujući se iz generacije u generaciju sve do Sudnjega dana.

Faraon sahirima nudi udio u vlasti ako pobijede Musaa, a.s.

I Faraon koga Kur’an vrlo često citira kada nam kazuje o događajima između njega i Musaa, a.s., znajući da je vlast neodoljivo privlačna ljudskom rodu, svojim sahirima sam od sebe nudi udio u vlasti kako bi dali sve od sebe i kako bi svojim sihirima u okršaju pobijedili Musaa, a.s.. Oni su, naime, tražili samo nagradu, ali im on uz to obećava i da će biti njemu bliski (le mine-l-muqarrebin), što bi značilo dio vlasti, ako pobijede. “I Faraonu čarobnjaci dođoše. ‘Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?’, upitaše. ‘Da’, reče, ‘i bit ćete mi, zaista, bliski’. ‘O Musa’, rekoše onda, ‘hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?’ ‘Bacite vi’, reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. I Mi naredismo Musau: ‘Baci štap svoj!’, i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobjeđeni i ostadoše poniženi, a čarobnjaci se licem na tle baciše. ‘Mi vjerujemo u Gospodara svjetova’, povikaše, ‘Gospodara Musaova i Harunova!'”. (2)

Ni ta obećana nagrada im nije pomogla da pobijede, jer Musaove, a.s., mudžize su bile od Uzvišenog Gospodara, a njihove spletke su bili samo trikovi kojima su ljude varali. To je bilo dovoljno da shvate istinu, te da prihvate Allaha, dž.š., za Gospodara, Jednog i Jedinog.

Ova dva primjera sasvim jasno pokazuju da čovjekova priroda žudi za vlašću. To zna i Iblis, to zna i Faraon, to osjećaju i sahiri… S obzirom da je to tako, čovjek je spreman vrlo često dati sve od sebe da do nje dođe. Spreman je obećavati i ono za što zna da nije u mogućnosti ispuniti kada dođe na vlast. Najbolji pokazatelj su upravo predizborne kampanje koje obiluju silnim obećanjima, a kada se uporede sa učinjenim nakon izbora, teško da prelaze jedan mali procenat. Znajući da će čovjek, makar bio i apsolutno nepodoban, učiniti sve kako bi došao na vlast Poslanik, s.a.v.s., vlast ne daje onima koji je sami traže. Jednom prilikom su Poslaniku, s.a.v.s., sa Ebu Musa el-Eš’arijem došla dvojica ljudi i rekli mu: “Daj nam jedan dio od onoga što je tebi Allah dao od vlasti. (Postavi nas za namjesnike u nekom mjestu.)” Poslanik tada odgovori: “Mi, tako mi Allaha, ne postavljamo na ove poslove nikoga ko to sam traži, niti nekoga ko za tim žudi (kome je do toga jako stalo).” (3)

Hedija kao sredstvo kojim se otvara prostor za privilegiju

Činjenica je da se onima koji su na visokom položaju ljudi dodvoravaju jer očekuju da bi i oni mogli učestvovati u dijelu “kolača” koji je ostavljen privilegiranima, ili da bi im “ovi gore” mogli nekada zatrebati. U takvim situacijama su vrlo česte razne vrste hedija, koje imaju za cilj pripremanje terena za kasnije djelovanje. Stoga bi svako prije nego primi bilo kakav poklon dobro morao odvagati iz kojeg razloga ga prima te, ako ga već primi, duboko u sebi znati da on neće biti nekada iskorišten kao mito. Kur’an navodi primjer kraljice Sa’be Belkise koja Sulejmanu, a.s., šalje hediju kako bi ga odvratila od njegovog nauma. Nasuprot tog poklona stoji Allahova blagodat data Sulejmanu, a.s., koja, između ostaloga podrazumijeva i moć upravljanja vjetrovima i džinnima koji su mu bili potčinjeni, kao i moć razumijevanja “govora” životinja. Evo kako Kur’an o tome govori: “O velikaši”, reče ona, “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana koje glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ “O velikaši”, reče ona, “savjetujte mi šta treba da uradim, ja bez vas neću ništa da odlučim!’ “Mi smo vrlo jaki i hrabri”, rekoše oni, “a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!” “Kad carevi osvoje neki grad”, reče ona, “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade. A ja ću im poslati jedan dar i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti”. I kad on pred Sulejmana izađe, ovaj mu reče: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene”. (4)

Nakon što džinn prenosi njen prijesto Sulejmanu, a.s., i nakon što ona svoj prijesto ne prepoznaje, a zatim ulazi u dvoranu zadižući haljinu, jer misli da je u njoj duboka voda, te kada joj je rečeno da je to uglačano staklo kojim je dvorana popločana, shvata da stvari nisu uvijek onakve kakvim se na prvi pogled čine, i prihvata islam.

Ovako nam kur’anski tekst pojašnjava čovjekovu težnju za vlašću i na šta je sve čovjek spreman kako bi do nje došao. Sunnet, i u ovom slučaju kao dopuna i tumač Kur’ana, precizira koga ne treba postavljati i birati na položaj. Za Bošnjake, vjernike, je od krucijalne važnosti da li kandidat za bilo koji položaj u vlasti ima osjećaj odgovornosti pred Bogom, ili, pak, kada se upozori na neispravan postupak, u njemu proradi inat. Nažalost, to se vrlo često ne može potvrditi dok neko ne počne obnašati fukciju. Jer, riječi i floskule iskazane u predizbornoj kampanji imaju minimalnu težinu. Na sve ovo nam Uzvišeni Allah, dž.š., ukazuje kroz tri ajeta kristalno jasnog značenja: “Ima ljudi čije te riječi o životu na Ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: ‘Boj se Allaha!’ – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.” (5)

Ovo su kur’ansko-sunnetski principi koje treba ozbiljno uzeti u razmatranje u predizborno vrijeme, kao i prilikom odluke kome u izborima koji nam predstoje dati svoj glas.

Bilješke:

1. Ta- ha, 117-122.

2. Al-A’raf, 113-122.

3. Muslim, Kitab Al-imarah, Bab An-Nahyu an talab al-imarah.

4. An-Naml, 29-37.

5. Al-Baqara, 204-206.

Salih Indžić, Preporod