Kako mogu ili otkud im vrijeme…?

Prosjek je da ljudi rade 8 sati x 5 dana u sedmici što iznosi 40 sati.

Kažu da im treba 8 sati dnevno za spavanje (odmor).

Ostatak vremena podijele na raznovrsne aktivnosti: bavljenje nekim sportom, Facebook, svakodnevno gledanje utakmica, serije, televizija, šetnja, vožnja biciklom, tumaranje, svakodnevne (višesatne) kahve sa društvom,…

Za 8 sati efektivnog rada dnevno može se dosta napraviti. Ali, neki i to vrijeme provedu u dosađivanju i izbjegavanju bavljenjem sa onim čime bi se trebali baviti, da ne kažem sa onim za šta su preuzeli emanet.

Neki (ne)radnici, navodno, počinju u 7 ujutro. Ali kada dođu na posao prvo piju kahvu. Pa onda oko 11 sati produžena pauza… pa još jedna poslijepodnevna kahva. A pola sata prije kraja (ne)radnog vremena se pakuju i spremaju kući.

Zamislite da npr. vozač gradskog autobusa s kojim su se takvi dovezli do posla, recimo, svoj prvi sat dok je na radnom mjestu uzmu sebi slobodno i da…. piju kahvu (dok voze…)? Sudari, kašnjenja, smrt, povrede,… to bi bila svakodnevnica. Ili možda kontrolor leta na aerodromu… Ili možda osoba koja upravlja kranom na gradilištu… Ili možda da radnika na kasi u shopping-centru, restoranu, trgovinu,… nema sat vremena… Raspad istema.

Raspad sistema je i onda kada drugi ne rade odgovorno svoj posao – samo što se kod nekih odmah ne vidi… I onda se pitaju kako i otkud je stanje ovakvo kakvo jeste.

Postoje poslovi za koje ne treba priprema, nego treba samo raditi. To su, uglavnom, jednostavniji i uobičajeni poslovi.

Npr. nastavnik u školi ima normu od 20-tak časova izvođenja nastave, a ostalih 20-tak su pripreme. Ako se nastavnik stvarno i odgovorno ne priprema za nastavu – to je tek pravi raspad sistema. To se ne vidi na kraju mjeseca, možda, ali se vidi u društvu itekako.

Postoje vrste posla, obaveza, gdje su daleko veće i dugotrajnije pripreme nego konkretni posao koji rade. Što je posao odgovorniji i važniji to su pripreme veće i zahtjevnije.

Trčanje na 100 metara kod profesionalnih atletičara traje 10-tak sekundi, a pripreme za utrku traju mjesecima ili cijeli život.

Zašto ovo pišem?

Često se pitamo zašto je neko uspješan? Zašto neko postiže veće rezultate? Zašto neko više zarađuje? Zašto je nečija produktivnost veća od nečije drugo, a navodno rade isti posao? Bar tako formalno izgleda.

Neradnici, zabušanti, lijenčuge, rušitelji sistema,… često se znaju kriti iza parole “svi smo mi isti” (svi učitelji, svi ljekari, svi policajci, svi imami, svi profesori, svi …su isti). I trebaju biti isto tretirani, isto (dobro) plaćeni. A nije baš tako.

Ona nacija, onaj narod, ona organizacija/firma koja uspije razdvojiti rad od nerada, efektivnost od zabušavanja,… je osuđena na uspjeh i postizanje rezultata. Nesumnjivo.

Naravno, oni kojima rad, zalaganje, trud i posvećenost onome čime se bave nije prioritet naći će 101 razlog i opravdanje da su takvi kakvi jesu. Sve ako su i u pravu i ako ima istine u njihovim argumentima ne rješava problem loših rezultata i neuspjeha.

Oni (svjesno) zaboravljaju da postoje ljudi koji ne spavaju 8, nego 6 sati i čak i to smatraju previše i nastoje smanjiti na 5.

Oni zaboravljaju da postoje ljudi kojima “norma” ne igra neku ulogu jer oni rade više od toga, a kamo li da i tu normu ne izvršavaju odgovorno i predano.

Oni zaboravljaju da postoje ljudi koji su svoje “gutače slobodnog vremena” sveli na minimum pa ne gledaju utakmice, serije, filmove,… Nemaju Facebook, ne igraju šah, ne slušaju muziku, ne hodaju po shopping centrima,… Oni su sve “slobodne aktivnosti” sveli na minimum i svoje vrijeme učinili efektivnim vremenom. Korisnim za njih same, ali i za ljude sa kojima žive.

Poznajem ljude koji tokom svog života nastoje da smanje spavanje na manje od 6 sati, nastoje da svedu na minimum sve aktivnosti od kojih nemaju korist i koje ne proizvode vrijednost i rezultat.

I onda na kraju slušam kako ih neki pitaju – kako mogu ili otkud im vrijeme?!

(imam.ba)