Klanjaj namaz – povećaj svoju nafaku!

„O vjernici! Neka vas imanja vaša, a i djeca vaša, ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine – bit će izgubljeni.“ Kur’an, sura El-Munafikun, ajet 9. … –

Kao jedan od čestih izgovora za neobavljanje namaza, ljudi navode težak materijalni položaj i traganje za ovosvjetskim dobrima. Zaboravljaju pritom da obavljanje molitve pomaže stjecanju nafake, a loš odnos prema namazu udaljava bereket i svako dobro iz života. To nam je obećao Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, rekavši: „Kome sva briga bude ahiret, Allah će mu riješiti sve njegove potrebe i dat će mu bogatstvo u srcu. Dunjaluk će mu doći ponizno, pa makar i uz prisilu. A KOME SVA BRIGA BUDE DUNJALUK, ALLAH ĆE MU RASTURITI NJEGOVE PLANOVE I UČINIT ĆE DA MU SIROMAŠTVO BUDE PRED OČIMA. A OD OVOGA SVIJETA NEĆE MOĆI STEĆI NIŠTA VIŠE OD ONOGA ŠTO MU JE ALLAH PROPISAO.“ Čije su riječi od riječi Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, istinitije? Ono što on obeća, sigurno će se ostvariti.

Koliko ljudi je napustilo ovaj svijet, a njihovi životni planovi ostali nedovršeni? Koliko ljudi u ovosvjetskim blagodatima uživa, ali misli da imaju malo i nedovoljno?

Ljudi provode život trudeći se da ostvare neki ovosvjetski cilj, nadajući se da kad ga ostvare – bit će sretni. Odgađaju sreću do dana koji još svanuo nije. Najlakše na tom putu žrtvuju – svoju vjeru. Radi posla ne klanjaju redovno, ne uče Kur’an, ne sjećaju se Onoga Koji u čijoj je vlasti sve, prestanu dolaziti u džamije. I to sve s nadom da će im tako biti bolje i lakše!? Da će tako steći nešto više, nego što bi klanjajući!? Da će ih 5 namaza u toku dana, omesti u poslu!? Ljudi postaju robovi svome poslu, svome imetku, svojoj porodici. Imetak postane vlasnik čovjekov, a ne obratno.

Da li je istina da nemamo vremena, ili nemamo želje da klanjamo? Da li je istina da nemamo vremena ili nam je teško i naporno namaz obaviti? Svoje razloge zna svaki insan, u to ne treba ulaziti. Samo budimo svjesni da ćemo posljedice naših djela snositi lično mi, kao što kaže Muhammed, sallallahu alejhi we sellem,: „Ko želi znati šta ga sljeduje kod Allaha, neka pogleda u ono šta je za sebi pripremio kod Allaha.“ (sahih)

Zar ne znamo da se NAFAKA SMANJUJE BAŠ ZBOG NEKLANJANJA NAMAZA, kao što stoji u predaji: „Robu će biti uskraćena opskrba zbog grijeha koje čini.“ Tako da su slaba nafaka i bereket u životu uzrokovane lošim odnosm spram molitve.

Zar ne znamo za Allahovo obećanje: „Sine Ademov, posveti se robovanju Meni, napunit ću ti ruke bogatstvom, a spriječit ću tvoje siromaštvo. A ako tako ne uradiš, napunit ću ti ruke poslom, i neću zaustaviti tvoje siromaštvo.“ (sahih predaja)

Allah, dželle še’nuh, je pojasnio da je imetak samo sredstvo, a da je vjera cilj kome se teži. U tom smislu Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, kaže da je Allah rekao: „DALI SMO IMETAK RADI OBAVLJANJA NAMAZA I DAVANJA ZEKATA. A ako bi čovjek posjedovao dolinu, volio bi da ima dvije. Pa ako bi imao i dvije doline, volio bi, da pored njih, ima i treću. Lobanju sina Ademovog neće napuniti ništa drugo do prašina i žemlja, a zatim će Allah oprostiti onome ko se bude pokajao.“ (sahih predaja)

Kao što vidimo iz ove predaje, Allah nam je i dao i imetak kako bismo se s njime pomogli prilikom izvršavanja naših obaveza prema Njemu.

Na kraju, razmislimo; ima li trajne sreće na ovome svijetu? Recimo, taj posao za kojim čeznemo; je li on baš toliki izvor sreće? Sigurno, sretni samo kad ga dobijemo, ali zaboravljamo da je taj posao i izvor belaja i tuge. Jesmo li sretni ako nam smanje platu na poslu; ako zbog posla, nemamo vremena ni sjesti s porodicom; ako strahujemo iz dana u dan da ćemo dobiti otkaz? Je li to ta sreća za kojom tragamo?

Na ovom svijetu nema apsolutne sreće; već je svako zadovoljstvo praćeno s bolom; svaki osmijeh s suzom; svaki strah s smirajem. Samo vjera pruža taj osjećaj i daje istinsko bogatstvo. Kako nam može posao biti smiraj, ako zaboravimo Onoga Koji nam je taj posao i dao? Kako izdržati bol i patnje dunjalučke bez namaza? Kako uopšte ostvariti neki uspjeh, ako pred Allahom na sedždu ne padnemo?

Piše: Nedim Botić

akos.ba