Ko čuva čovjeka: hamajlija ili Svemogući Allah?

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Allah je rekao: “Ako te od Allaha neka nevolja pogodi – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako i kakvo dobro podari – pa, samo je On Svemoćni…” (El-En‘am, 17) “Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je.” (Junus, 107) Ukba b. Amir el-Džuheni, radijallahu anhu, pripovijeda da je kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, došlo deset ljudi da mu daju prisegu, pa je primio od deveterice, a od jednog nije. Ashabi mu rekoše: “Allahov Poslaniče, zašto si prihvatio prisegu od ove deveterice, a od ovoga nisi?!” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: “Zato što na sebi ima hamajliju.” Čovjek odmah uvuče ruku u njedra i uništi hamajliju[1]. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je primio i njegovu prisegu, dodavši: “Ko okači hamajliju počinio je širk.”[2]

Zejneba, žena Abdullaha b. Mesuda, radijallahu anhu, pripovijeda: “Jedna starica koja je davala zapise protiv crvenila dolazila je kod nas; a mi smo imali visok krevet. Kada bi Abdullah ušao u kuću, malo bi se nakašljao i progovorio, pa bi se ona zaklonila od njega. Jednom je prilikom došao i sjeo pored mene, te na meni vidio konac i upitao: ‘Šta je ovo?’ Odgovorila sam: ‘To mi je zapis protiv crvenila.’ On ga je dohvatio, potrgao i bacio, rekavši: ‘Abdullahova porodica nema potrebe da čini širk. Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: ‘Zaista su zapisi, hamajlije i tivele[3] širk.’’”[4]

Abbad b. Temim prenosi da ga je Ebu Bešir el-Ensari obavijestio da je s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, bio na putu, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao izaslanika da prenese ljudima koji su se bili spremili za počinak: “Neka niko od vas na vratu deve nipošto ne ostavi metalnu žicu[5] niti bilo kakvu drugu a da je ne presiječe!”[6]

Šujejm b. Bejtan prenosi da je čuo kako Ruvejfia b. Sabit pripovijeda da mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Ruvejfia, možda ćeš nakon mene mnogo poživjeti, zato obavijesti ljude da se Muhammed odriče svakoga ko zaveže svoju bradu[7], svakoga ko okači metalnu žicu na vrat svoje deve i svakoga ko se nakon fiziološke potrebe očisti životinjskim izmetom ili životinjskom kosti.”[8]

Isa b. Ebu Lejla pripovijedao je: “Došao sam kod Ebu Mabeda Abdullaha b. Ukejma el-Džuhenija da ga posjetim, a bolovao je od crvenila. Sugerirali smo mu: ‘Zar nećeš okačiti kakav zapis?’ On je odgovorio: ‘Smrt je bliža od toga, čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: ‘Ko na sebe okači nešto bit će mu prepušten.’’”[9]

Abdullah b. Abbas pripovijedao je kako je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pokazani su mi narodi i među njima sam vidio kako neki poslanici prolaze sa skupinom svojih sljedbenika, a vidio sam i poslanika s kojim nije bilo nikoga. Tada mi je pokazano veliko crnilo, pa sam upitao: ‘Ko je ono, je li ono moj ummet?’ Neko odgovori: ‘Ne, ono je Musa sa svojim narodom, pogledaj u horizont.’ Kada sam pogledao u horizont, vidio sam crnilo koje je ga je ispunjavalo. Neko mi ponovo reče: ‘Pogledaj na onu stranu.’ Pogledao sam i vidio crnilo koje je ispunjavalo horizont. Rekoše mi: ‘Ono je tvoj ummet; iz njega će u Džennet ući sedamdeset hiljada ljudi bez prethodnog polaganja računa.’” Ibn Abbas, radijallahu anhu, dalje pripovijeda: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u svoju kuću ne objasnivši o kome se radi. Ljudi su počeli nagađati: Mi smo povjerovali u Allaha i slijedimo Njegovog Poslanika, jesmo li to mi, ili su naša djeca koja su rođena u islamu, za razliku od nas, mi smo rođeni u paganstvu… Kada je to saznao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je i rekao: ‘To su oni što ne traže liječenje rukjom, niti imaju zle zloslutnje koje obznanjuju, niti se liječe kauterizacijom, a na svoga se Gospodara oslanjaju.’ Ukaša b. Mihsan ustade i upita: ‘Jesam li ja jedan od njih?’ ‘Jesi’, odgovori Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Na to se ustade drugi čovjek i postavi isto pitanje, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njemu odgovori: ‘U tome te pretekao Ukaša.’”[10]

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, vješanje hamajlija na tijelo jedno je od paganskih obilježja. Hamajlije ne donose nikakvo dobro niti otklanjuju ikakvu štetu, to je ljudska samoobmana i šejtanska spletka. Mnogi su Arapi prije pojave islama vješali hamajlije i to je kod njih bilo uobičajeno. Vrste njihovih hamajlija spomenuo je Dževvad b. Alija u svojoj knjizi Fi tarihil-arebi kablel-islam: prvo, nufere, i to je hamajlija koju su stavljali na vrat djeci kako bi tjerala džine i ljude od njih i izazvala averziju prema njima. Neki su na djecu stavljali i nečiste predmete: krpu natopljenu krvlju od menstruacije, kosti i sl., a neki su im nadijevali ružna imena, kao naprimjer: Kunfuz (jež; miš) i sl.; drugo, sinnus-saleb ili sinnul-hirre; treće, ukare, i to je hamajlija protiv trudnoće, odnosno to su konci koje žena veže oko bokova; četvrto, jendželib, i to je hamajlija za vraćanje muževe naklonosti nakon što se rasrdi na suprugu; peto, tivele, kirzahle, derdebis, kahle, kerar i hemre jesu hamajlije za pridobijanje ljubavi među supružnicima, kod Arapa su hamajlije: kerar i hemre imale sljedeću formu: “O kerar, neka vrati mi ga ponovo, o hemre začaraj ga, ako mi dođe, učini ga radosnim, a ako ne dođe, veliku mu štetu nanesi”; šesto, hisme, i to je hamajlija koja se koristi prilikom ulaska kod vladara i prilikom parnice, stavlja se ispod prstena, u dugme košulje, u remen za sablju i sl.; sedmo, atfe, i to je ogrlica koja se koristi za dobijanje osjećajnosti; osmo, selvane, i to je providna perla koja se ukopa u zemlju i tamo drži dok ne pocrni, zatim je čovjek nađe, izvadi iz zemlje i opere, pa ga ona utješi i raspoloži, ova je vrsta u smislu zapisa; deveto, kabele, i to je bijela školjka koja se kao hamajlija stavlja konju na vrat da ga zaštiti od uroka; deseto, ved‘a, i to je bijeli kamen koji izbaci more, a koristi se kao hamajlija protiv uroka; jedanaesto, stavljanje zlatnog nakita na onoga koga je ujela zmija i sl., uz vjerovanje da će ga to izliječiti, a istovremeno vjerujući da bi on umro ako bi se na njega stavio nakit od olova; dvanaesto, vješanje zečijeg članka, a koristi se protiv uroka i sihra; i, trinaesto, tahvita, a to je usukani konac crvene i crne boje na kojem se nalaze školjke i polumjesec od srebra, a koriste ga žene protiv uroka vežući ga oko sebe.

Drugo, hamajlije su raširene i danas, iako se formalno razlikuju od onih prvih; vjerovanje je isto. Naime, predislamski su Arapi vješali metalnu žicu na vrat deva da ih sačuva od uroka, a neuki muslimani sada stavljaju konjsku potkovicu na ulaz u kuću, odnosno na prednji ili zadnji dio auta stavljaju obuću, odnosno zelenu školjku kače na unutrašnji retrovizor, da se, po njihovom uvjerenju, sačuvaju uroka. Ove zablude među muslimanima najviše šire promicatelji sufizma. Naime, šejh El-Džezuli, autor djela Delailul-hajrat, nastoji se približiti Svevišnjem Allahu preko talismana i kojekakvih dova. U dovi koja se uči sedmog dana, nedjeljom, kaže: “Moj Allahu blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu sve dok guču golubovi i prolazi vrijeme i dok se koriste talismani!”

Treće, vješanje hamajlija može biti veliki širk, koji izvodi iz islama, a može biti i mali, shodno uvjerenju onoga koji je nosi na sebi i na osnovu nje same. Hamajlije čija upotreba dovodi do velikog širka jesu kerar i hemre, o čemu smo govorili. Naime, onaj ko ih vješa uvjeren je da one otklanjaju štetu i donose korist, a to je širk u rububijetu, a čini i širk u uluhijetu, jer njima upućuje dovu i moli ih za pomoć.

Četvrto, kada je riječ o kačenju zapisa na kojima su ispisani kur’anski ajeti, hadisi ili dove ispravnog sadržaja, učenjaci imaju dva oprečna mišljenja. Naime, jedni to smatraju dopuštenim i povode se za općim značenjem ajeta: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima…” (El-Isra, 82). Za dokaz su uzeli i Aišine, radijallahu anha, riječi: “Hamajlija je ono što se okači na tijelo prije nastupanja bolesti, a ne poslije”, kao i postupak Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, koji je na svoju maloljetnu djecu kačio zapis s ispisanom dovom protiv straha: “U ime Allaha, utječem se Allahovim savršenim riječima od Njegove srdžbe i kazne, zlih ljudi, šejtanskih priviđenja i njihovog prisustva!”

Drugi učenjaci drže da je zabranjeno vješanje bilo kakvih zapisa. A mišljenje onih koji to dopuštaju, odbacuju iz sljedećih razloga: prvo, hadisi koji zabranjuju kačenje zapisa općeniti su, a ne postoji poseban dokaz koji tu općenitost stavlja van snage, i hadisi se, prema tome pravilu, moraju prihvatiti kao općeniti; drugim riječima, iz te se zabrane ne mogu izuzeti zapisi na kojima su ispisani kur’anski ajeti, hadisi ili dove ispravnog sadržaja; drugo, da je to bilo dopušteno, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio bi propis u vezi s tim kao što je objasnio propis u vezi s učenjem rukje (o čijim ćemo detaljima govoriti nešto kasnije), i, prema tome, 82. ajet iz sure El-Isra odnosi se na uputu nakon zablude, izbavljenje iz tmine na svjetlo i učenje rukje čiji je sadržaj ispravan, a u vezi s kojom postoji validan i jasan dokaz; treće, spomenuti je ajet sažet, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio ga je upućujući nas kako se liječi Kur’anom: njegovim učenjem, činjenjem onoga što naređuje, klonjenjem onoga što zabranjuje, a kada je riječ o kačenju ajeta na tijelo, nije prenesen nijedan hadis; četvrto, prehodno spomenuto predanje od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, slabo je. Naime, Amr b. Šuajb prenio je od svoga oca Šuajba da ih je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao kako se čini dova protiv straha: “Utječem se Allahovim savršenim riječima od Njegove srdžbe i kazne, zlih ljudi, šejtanskih priviđenja i njihovog prisustva!” Šuajb dalje pripovijeda: “Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, ovoj je dovi poučavao odraslu djecu, a ispisao bi je i okačio na onu malehnu što je nisu mogla zapamtiti.” Ovo su predanje zabilježli sljedeći muhadisi: Ebu Davud (3893), Et-Tirmizi (3590), En-Nesai u djelu Amelul-jevmi vel-lejle (765 i 766), Ahmed 2/181, Ibn Sunni u djelu Amelul-jevmi vel-lejle (746), El-Hakim 1/548, El-Bejheki u djelu El-Esmau ves-sifat, str. 241, i u djelu Ed-deavatul-kebir (378 i 530), Osman b. Seid ed-Darimi u djelu Er-reddu alel-džehmijje (314 i 315), Ebu Bekr eš-Šafi u djelu El-Gilanijat (578), El-Buhari kao muallek-predanje u djelu Halku efalili-ibad (440), preko Muhammeda b. Ishaka, on od Amra b. Šuajba, on od svoga oca Šuajba, a ovaj, opet, od svoga oca. Rekao sam: ovaj je lanac prenosilaca slab budući da je Muhammed b. Ishak bio mudellis, i ni u jednom lancu koji sam pronašao nije izjavio da je hadis lično čuo. Doduše, dova protiv straha koja se pripisuje Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, ima potporu u hadisu koji je preko Halida b. el-Velida zabilježio Ibn Sunni u djelu Amelul-jevmi vel-lejle (638 i 748), te imam El-Bejheki u djelu El-Esmau ves-sifat, str. 241, ali hadis je mursel. Također je podupire i drugo predanje koje je zabilježio Ibn Sunni u djelu Amelul-jevmi vel-lejle (740), sa slabim lancem prenosilaca koji je tu karakteristiku dobio zbog prenosioca Ebu Hišama er-Rifaija. Na osnovu toga, hadis u kojem je spomenuta dova dobar je na osnovu drugih predanja. Ali predanje u kojem stoji da je Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, istu vješao zapis na djecu nije autentično jer ga je prenio Muhammed b. Ishak, koji nije izjavio da je hadis čuo, dakle, i nije ga dopušteno uzimati kao dokaz kada je riječ o vješanju zapisa na kojima su ispisani časni ajeti, a o tome da je ovo samo postupak ashaba da i ne govorimo.

Imam Eš-Ševkani zapisao je: “…a postoje dokazi da je vješanje zapisa zabranjeno i postupak Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, ne može se uzeti za dokaz.”[11]

Tome u prilog ide i izjava Ibrahima en-Nehaija, koju je zabilježio imam Ebu Ubejd u djelu Fedailul-Kur’an, 1/111, a u njoj stoji: “Ashabi su prezirali vješanje zapisa, bili na njima ispisani ajeti ili bilo šta drugo.”

Štaviše, oni učenjaci koji sve ovo zabranjuju povode se za principom o preventivnom sprečavanju zla. Naime, kažu da je to zabranjeno i iz toga razloga da se ne bi pomiješali zapisi u kojima ima širka s onima iz časnog Kur’ana, a ako bi se pomiješali, ljudi ne bi osuđivali ni one neispravne jer nisu sigurni o kojem se tačno radi, što bi dovelo do toga da se ljudi poigravaju Kur’anom i iskrivljuju njegove ajete, a primjere za to ste pročitali; ovo može čak odvesti i do toga da ga ljudi ponižavaju, Allah nas toga sačuvao! Još da podsjetimo: princip o preventivnom sprečavanju kada je riječ o sprečavanju širka i grijeha jedan je od ciljeva Šerijata.

Otuda možemo reći: prioritenije je mišljenje da je pokuđeno vješati zapise na kojima su ispisani kur’anski ajeti, hadisi i dove ispravnog sadržaja, a Svevišnji Allah, opet, najbolje zna.

Peto, zabranjeno je liječiti onom rukjom koja u sebi sadrži širk, a onu čije je značenje ispravno dopušteno je učiti. Dokaz za to jest predanje Kurejba el-Kindija, koji je pripovijedao: “Jednog me dana za ruku uze Alija b. el-Husejn i odvede kod jednog starca iz plemena Kurejš koji se zvao Ibn Ebu Hasma. Kada smo stigli u mesdžid, on je klanjao prema jednom stupu; sjeli smo kraj njega. Kada je završio i vidio Aliju, okrenuo se prema njemu. Alija mu reče: ‘Ispričaj nam hadis od svoje majke, a koji se bavi rukjom.’ On kaza: ‘Pričala mi je majka da je za vrijeme paganskog doba liječila rukjom, a kada se pojavio islam, rekla je: ‘Neću nikoga liječiti dok ne upitam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, s tim u vezi.’ Otišla je kod njega i upitala ga, na šta joj je rekao: ‘Liječi onom rukjom u kojoj nema širka.’’”[12]

Avf b. Malik el-Ešdžei pripovijeda: “Liječili smo učenjem rukje za vrijeme paganskog doba, pa smo jedno prilikom upitali: ‘Allahov Poslaniče, šta ti misliš u vezi s tim?’ Odgovorio je: ‘Predočite mi rukje kojima liječite; ne smeta liječiti onom rukjom u kojoj nema širka.’”[13]

Otuda je imam El-Begavi zapisao: “Zabranjeno je liječiti onom rukjom koja sadrži širk ili šejtanska imena ili nejasnom rukjom koja je na stranom jeziku, u kojoj može biti i sihra i nevjerstva. A liječenje Kur’anom i zikrullahom poželjno je…”[14] Zatim je naveo brojne hadise koji na to upućuju.

I sljedeći je hadis dokaz da je poželjno da se muslimani međusobno liječe rukjom u kojoj nema širka. Naime, Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, pripovijeda: “Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio liječenje rukjom, došli su iz porodice Amra b. Hazma kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: ‘Allahov Poslaniče, imali smo jednu rukju kojom smo se liječili od ujeda akrapa, a ti si, eto, zabranio liječenje rukjom, pa šta da radimo?’ ‘Predočite mi je’, zatraži Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, a nakon što ju je pogledao, rekao je: ‘Mislim da ne smeta; ko od vas može učiniti kakvu korist svome bratu neka učini.’”[15]

Za razliku od ovoga, pokuđeno je tražiti liječenje rukjom na osnovu prethodnog Ukašinog hadisa ali i sljedećeg: “Ko se bude liječio kauterizacijom ili zatraži da ga neko liječi rukjom potpuno je izgubio oslonac na Allaha.”[16]

Šesto, u autentičnim se hadisima spominju rukje protiv nekoliko bolesti, i to: rukja protiv ujeda akrepa i sl., a u vezi s kojom su El-Buhari i Muslim zabilježili hadis u kojem stoji da je Ebu Seid el-Hudri surom El-Fatiha izliječio prvaka nekog plemena, kao i hadis od Džabira b. Abdullaha; rukja protiv bubuljica na slabinama, u vezi s kojom je zabilježen autentičan hadis od žene po imenu Eš-Šifa b. Abdullah (prethodno je naveden). Ibn Kajjim o ovoj bolesti kaže: “To je poznata bolest koja se manifestuje pojavom rana na slabinama, a nazvana je imenom nemle (mrav) zato što onaj ko je boluje ima osjećaj kao da mrav mili po njemu i ujeda ga.”[17] Zatim, tu je i rukja protiv otvorenih rana i posjekotina, a u vezi s tim El-Buhari i Muslim zabilježili su Aišin, radijallahu anha, hadis: “Kada bi se Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, neko požalio na bol, otvorenu ranu ili posjekotinu on bi svojim prstom ovako učinio”, (jedan od prenosilaca po imenu Sufjan demonstrativno je stavio kažiprst u prašinu i podigao ga), “zatim bi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio dovu: ‘U ime Allaha, prašina naše zemlje, namočena našom pljuvačkom Allahovim dopuštenjem izliječit će našeg bolesnika!’” Zatim, spominje se rukja protiv uroka, a u vezi s kojom je imam Muslim zabilježio da je Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenio sljedeći hadis: “Došao mi je Džibril i upitao: ‘O Muhammede, žališ se?’ Odgovorio sam: Da. On poruči: ‘U ime Allaha te štitim ovom rukjom od svih neprijatnosti, od svake zle duše i očiju zavidnih, Allah te liječi, u ime Allaha te štitim.’”

Sedmo, Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Rukjom se liječi samo urok i ujed otrovnih životnja”[18] nikako ne znače ograničavanje liječenja rukjom na te dvije stvari. U tome je smislu Ibn Kajjim rekao: “Ako nas neko upita kako ćemo objasniti hadis koji je zabilježio Ebu Davud, a u kojem stoji: ‘Rukjom se liječi samo urok i ujed svih otrovnih životnja’, odgovorit ćemo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije želio zabraniti liječenje rukjom drugih bolesti, već je hito reći da rukja najbolje liječi urok i ujed otrovnih životinja, a na to nas upućuje sam kontekst hadisa. Naime, kada je neko urekao Sehla b. Hunejfa, upitao je Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Može li mi rukja pomoći?’, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Rukjom se liječi samo urok i ujed otrovnih životinja.’ Na ovo shvatanje hadisa također nas upućuju i ostali općeniti i posebni hadisi koji se bave rukjom. Jedan od njih jest hadis koji je, preko Enesa, radijallahu anhu, zabilježio Ebu Davud, a u njemu stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Rukjom se liječi samo urok, ujed otrovnih životinja i zaustavlja krv.’

[1] Arapi su na svoju djecu vješali školjčice koje su ih, prema njihovom vjerovanju, čuvale od uroka.

[2] Hadisje autentičan. Zabilježili su ga Ebu Davud (156) i El-Hakim, 4/219.

[3] Tivela je vrsta zapisa koji u sebi ima sihra i drugih zabranjenih stvari. Arapi su vjerovali da ovaj zapis kod čovjeka izaziva ljubav prema supruzi.

[4] Hadisje autentičan na osnovu mnoštva lanaca prenosilaca. Zabilježili su ga: Ebu Davud (3383), Ibn Madža (3530), Ibn Hibban (6090), Ahmed, 1/381, El-Hakim, 4/216, 217, 417 i 418, El-Bejheki, 9/350, Et-Taberani u djelu El-Kebir (10503) i neki drugi muhadisi, brojnim putevima zbog kojih je hadis, nesumnjivo, autentičan.

[5] Govoreći o tome zašto su Arapi stavljali žicu na vratove deva, Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 6/142, prenio je od Ibn Dževzija tri mišljenja o tom pitanju: prvo, to su radili da ih, po njima, sačuvaju od uroka, pa im je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da ih presijeku, dajući im na znanje da žice ne mogu odbiti Allahovo određenje; drugo, to im je zabranio da se životinje ne bi udavile prilikom trčanja; i, treće, na njih su vješali zvona, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da ih presijeku.

[6] El-Buhari (3005) i Muslim (2115).

[7] To je vrsta liječenja brade kada se ona skupi i skvrči. To je u suprotnosti sa sunnetom kada je riječ o njenom češljanju. Neki kažu da se hadis odnosi na usukivanje brade zbog oholosti i radi dopadljivosti, što je praksa nearapa, a postoje i neka druga tumačenja hadisa, a Allah, opet, najbolje zna.

[8] En-Nesai, 8/135, Ebu Davud (36), imam Ahmed, 4/108, i neki drugi muhadisi, preko Ajjaša b. Abbasa, o on od Šujejma. Rekao sam: ovaj je lanac vjerodostojan. Ebu Davud (37) zabilježio ga je i kao predanje Abdullaha b. Amra, također s vjerodostojnim lancem.

[9] Hadis je dobar na osnovu drugih predanja. Zabilježili su ga: Et-Tirmizi (2072), Ahmed, 4/311, i El-Hakim, 4/216.

[10] El-Buhari (5705) i Muslim (220)..

[11] Muhammed b. Alija eš-Ševkani, Tuhfetuz–zakirin, str. 86.

[12] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga Ibn Hibban (6092) i El-Hakim, 4/57.

[13] Muslim (2200).

[14] El-Husejn b. Mesud el-Begavi, Šerhus-sunna, 12/159.

[15] Muslim (63 i 199).

[16] Hadisjeautentičan. Zabilježili su ga: Et-Tirmizi (2055), Ibn Madža (3489) i Ahmed, 4/249 i 253.

[17] Šemsuddin b. Kajjim el-Dževzijja, Zadul–mead ,4/184.

[18] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga Ebu Davud (3884) i Et-Tirmizi (2057).

Minber.ba