Ko je bolji zahvalni bogataš ili strpljivi siromah?

Piše: Dr. Selman ibn Fehd el-Avde

Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović

Kada me je moja kćerka Nevara zamolila da nešto kažem o iskušenju, iskreno, ostao sam zatečen, jer je to bilo prvi put u životu da o iskušenju govorim kao o zasebnoj temi, i pored njegove iznimne važnosti i srodnosti s čovjekom. Možda sam o nekim aspektima iskušenja govorio u sklopu svojih brojnih medijskih nastupa, ali ne sjećam se da sam ovoj temi, sa svim njenim specifičnostima, pitanjima, dilemama i važnim detaljima, posvetio posebno, sveobuhvatno predavanje. Odgovorio sam joj:

Prvo: Život koji kola tvojim tijelom i smrt koja će izbrisati svaki spomen na tebe su iskušenje. Allah, džele šenuhu, o tome kaže: ”Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; On je Silni,Onaj koji prašta.” (Prijevod značenja, El-Mulk, 2.). Svaki detalj tvog života, svaki udisaj i izdisaj, promjena na bolje ili na gore je iskušenje. Ajet govori o ”kolektivnom iskušenju”, kao vidu plemenitog natjecanja među narodima, skupinama i sljedbama, ne isključujući pri tome individualnu odgovornost, koja je, također, predmet iskušenja, što se naglašava u drugomkur’anskom ajetu: ”Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ”Gospodar moj je prema meni plemenito postupio! A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne:”Gospodar moj me je napustio!” (Prijevod značenja, El-Fedžr, 15., 16.). Počast i blagodat su iskušenje, kao što su to siromaštvo i oskudica! Prema ljudskim mjerilima, koja nisu uvjek mjerodavna i ispravna, obskrbljenost je znak Allahovog zadovoljstva, a oskudica znak Allahove srdžbe i poniženja. Razmisli o sebi i ljudima oko sebe: većina ih ovako razmišlja i ima ovakav pogled na život. Ako im se ne ostvare želje, gledaju na to kao na Božiju kaznu, a rijetko ćeš naći ljude koji obilje i raskoš, u kojima uživaju, vide kao kaznu.

Drugo: Pozitivan stav prema iskušenju, tj. činjenje mogućeg i dostupnog i ostavljanje nemogućeg i nedostižnog, je tajna uspjeha. Ima ljudi kojima život prođe u sanjanju o nemogućem i neostvarivom, umjesto da ga iskoriste u činjenju mogućeg. Strpljenje na neugodnostima je prvi, najniži, stepen, koji se, prema Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjenju postiže upornošću: ”Ko bude uporan u strpljivosti, Allah će ga učiniti strpljivim”. Veći i uzvišeniji stepen od strpljenja je zadovoljstvo Allahovom odredbom, dok je najveći stepen zahvala Allahu, dželle šenuhu, u svakoj situaciji, u dobru i zlu. Ona u sebi sadrži zadovoljstvo, jer je zahvala nezamisliva bez zadovoljstva. Zahvala je polovina imana, a druga polovina je strpljenje. Sabrun džemil (lijepa strpljivost), upornošću i vježbanjem, razvija se u zadovoljstvo, a ridā (zadovoljstvo) se, istim putem, razvija u šukr (zahvalnost). Hronično nezadovoljstvo je destruktivna navika koja se negativno održava na ljudsku psihu i moral, a često žaljenje, kukumakanje i očekivanje tuđeg saosjećanja je osobina koja ne priliči biću kojeg je Allah, dželle šenuhu, opskrbio instrumentima samoodbrane i aklimatizacije, dao mu mogućnost trasiranja vlastitog puta imana i oslonca na Allaha, dželle šenuhu.

Treće: Pojam lisan (jezik, govor) podudara se sa pojmom insan (čovjek) u većini slova. Jezik je, za poznatog arapskog pjesnika, Zuhejra, polovina čovjeka, a druga polovina je srce. Čovjek je u svojoj biti skup slova, riječi i rečenica, koje izgovori tokom svog života. Čak i gluhonijema osoba nosi u sebi pozitivne i negativne riječi, iako ih ne može iskazati. One nam govore o njegovoj ličnosti, raspoloženju i psihičkom stanju. Svi veliki projekti i kreativne ideje, prije nego su ugledale svjetlo dana i postale konkretna djela, bile su riječi o kojima se pričalo i raspravljalo i kojima su se pisale studije. Poznata je izreka Alije ibn Ebi Taliba, a prije njega Sokrata: ”Progovori da vidim ko si.” U prilog tome govori i činjenica da svaki čovjek, sa desne i lijeve strane, ima po jednog meleka, koji su zaduženi za bilježenje njegovih djela, dobrih i loših, zapravo njegovih riječi. Oni su u blizini njegovih usta i pomno bilježe slova i riječi koje izgovori. Oni koji stalno oplakuju propuštenu priliku i korist, svoju ljudsku povrjeđenost i vječiti neuspjeh, grade oko sebe bedeme, iz kojih će se teško izvući, osim ako prestanu svojim ”crnim” jezikom koriti sudbinu (kader).

Želiš od nas da glumimo i kažemo ono što je suprotno stvarnosti? – prekida me moja kćerka.

Da, reci ono što je suprotno stvarnosti koju si navikla gledati, i pogledaj drugu stvarnost, koja stoji ”rame uz rame” toj tvojoj, ili jednu prelijepu životnu misao koja kaže ”Bježi od Allahovog kadera u Allahov kader”, ili pogledaj u nadu, koja samo što nije postala stvarnost, naravno ako to budeš htjela. Kur’an je zlo i dobro, vjerovanje i poricanje, i sve čovjekove postupke vezao za volju. Pronađi svijetlu stranu čak i u gubitku, bolesti, neugodnosti i nedaćama. Ovo što ti nazivaš ”glumom”, može, vježbom i upornim radom, postati lijepa navika. Tvoje ”odglumljenje” riječi, čuće tvoje uho, zatim će ih pohraniti tvoj unutarnji um i vratiti ti ih u novom ruhu. Čak i u šali trebamo izbjegavati negativne riječi. Bolesnik koji, makar i u šali, kaže da ga bolest nikada neće napustiti, otvara put puno težoj i goroj bolesti. Treba izbjegavati šale na tuđi račun, a pogotovo ako se radi o nečijoj časti, životu i smrti, zdravlju i bolesti, bogatstvu i siromaštvu, jer ne zaboravimo da je pored nas melek ”rekibun atid”, melek pisar, koji pomno prati i bilježi sve što govorimo i radimo, i nemoj misliti da smijeh ljudi oko tebe nužno znači odobravanje tvojih riječi, jer možda ih tvoja šala, na prvi pogled, zadivi, a da oni iznutra osjećaju nelagodu koju samo pronicljivi ljudi mogu otkriti.

Četvrto: Iskušenje biva u dobru i u zlu, što potvrđuju riječi Uzvišenog: ”Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (Prijevod značenja El-Enbija, 35.). Cilj iskušenja je da se na svakom od nas potvrdi (pokaže) Allahovo praiskonsko i apsolutno znanje i iz domena gajba (onostranog, nevidljivog, skrivenog) pređe u domen šehadeta (vidljivog, pojavnog, osjetilnog), da ga ljudi vide svojim očima i pričaju o njemu. Zato je Omer, radijallahu ‘anhu, govorio: ”Bogatstvo i siromaštvo su dvije jahalice za dug put (i jedna i druga vodi istom cilju), tako mi Allaha, svejedno mi je koju od njih uzjahao.” Omerove riječi mogu se primjeniti i na druge poznate antonime, kao što bolest i smrt, popularnost i anonimnost, ljepota i ružnoća. Ibnul-Kajjim je napisao posebnu raspravu o tome ”ko je bolji: zahvalni bogataš ili strpljivi siromah”, u kojoj na kraju iznosi interesantnu konstataciju da, ukoliko su jednaki u svim ostalim stvarima, bolji od njih je bogobojazniji. Opisujući sobe poslanikovih žena Ata el-Horasani je rekao: ”To su bile sobe sagrađene od palminog pruća, sa vratima od crnih ovžijih kožica. Bio sam prisutan kada je El-Velid ibn ‘Abdulmelik donio naredbu da se one preurede i obnove, i ne sjećam se da sam ikada vidio toliko ljudi da plače i tuguje, kao taj dan. Čuo sam Se’ida ibn el-Musejjiba da kaže: ”Tako mi Allaha, volio sam da ih je ostavio u njihovom prvobitnom stanju, da svi oni koji dođu u Medinu vide s kakvim je životom bio zadovoljan Allahov poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, pa da im to bude podsticaj za skromniji i jednostavniji život.” Istim povodom Ebu-Umamete ibn Sehl ibn Hunejf je rekao: ”Da su ih bogdo ostavili i da ih nisu rušili, da budu trajna pouka ljudima koja će ih podsjećati na prolaznost ovog svijeta, odvratiti od podizanja velikih građevina i da vide s kakvim je životom bio zadovoljan onaj u čijim rukama su se nalazili ključevi dunjalučkih riznica.” Čovjekova istinska vrijednost je u njemu samome, njegovom karakteru i prirodi, a ne u posjedovanju stvari, jer stvari odlaze i dolaze, dobivaju se i gube, a njegova personalna vrijednost ostaje. ”On čini d da noć i dan naizmjenice nastupaju i utome je, doista, pouka za one koji pameti imaju.” (Prijevod značenja, En-Nur, 44.).

saff.ba