KO NE PROČITA, NA VELIKOM JE GUBITKU! PRIČA O CRVLJIVOJ JABUCI JE PRIČA O SVIMA NAMA!

KO NE PROČITA, NA VELIKOM JE GUBITKU! Priča o crvljivoj jabuci je priča o svima nama!

Crvljiva jabuka

Kao što mnoge priče počinju, počinje i ova naša: Bio jednom jedan čovjek…

Bio jednom jedan čovjek, seljak, poljoprivrednik, ruke ispucale od tereta, koliko god kratio nokte onaj pesinluk, pesinluk čestitosti, mu se podvlačio pod njih, a zemlja svakako nije pesinava, nego je čista, rahat njome možeš tejemum uzeti, još rahatnije na sedždi licem zemlju doticati dok namaz klanjaš, blagodat je to pa se i ovaj naš ljudina ne stidi svojih ispucalih dlanova, nit’ zemlje pod noktima, važno je da djeci halal nafaku donese i da se rahat Bogu zahvali na nebrojenim blagodatima. Seljak radi mnogo poslova, stručan je u mnogim stvarima, i kako voćku nakalemiti i kad pšenicu posijati a kad je pognojiti, ma zna bukadar stvari, nešto na svojoj koži naučio, nešto od oca a nešto vala i iz knjiga, svašta u knjigama ima.

Da plaho ne duljim, imao je naš poljoprivrednik dobar voćnjak, u voćnjaku raznih sorti jabuka, ponajviše domaćih a među njima lederica. Lederice su jedna od najplemenitijih domaćih sorti jabuka, veoma cijenjena i tražena kod kupaca. Lederice kad odvezeš na pijacu, prsnu baško da krila dobiju.

Kad je bilo vrijeme da jabuke dozrijevaju, još malo vakat da ih je brati, posebno ih je obilazio, nadgledao, grane podupirao da se koja ne slomi pod težinom roda, jazuk je, tovari jabuka mogu propasti ako se ne pripazi. Kad dođe u voćnjak poče razgledati jabuke na granama te primijeti kako na jednoj grani ima crvljivih jabuka, on poče čupati crvljive al’ vidje da ih ima podosta, brže bolje ode po pilu da otpili cijelu granu dok mu crvi ne pređu na ostale grane i ostale jabuke. Tamam kad pođe da otpili cijelu granu vidje da i na ostalim granama tog stabla ima crvljivih jabuka, to ga još više razljuti pa ode po veću pilu da cijelo stablo posiječe i tamam kad htjede da posiječe cijelo stablo vidje da je i na ostalim stablima ista situacija. Umjesto da posiječe sve voćke sjede skrhan i nasloni se na jedno od stabala.

Misli jedna drugu sustizaše:„Kako ovo na vrijeme nisam vidio?! Kako sam mogao dopustiti da mi cijeli urod propadne?! To mi je zato što nisam htio one otrove koristiti a gdje ću otrove prskati po voću pa onda to narodu prodavati, nisam ni to mogao uraditi, al’ zato sad od uroda nemam ništa. Ne znam kako ću ovo na pijacu odnijeti sve i da ih crvi ne pojedu u potpunosti. Gospodaru ja se prepuštam u okrilje Tvoje milosti pa mi pomozi i izbavi me iz ove situacije!“

Te noći je dugo klanjao, i dove učio, da mu dragi Bog podari smiraj pa da bude zadovoljan Njegovom odredbom…

Još sa nekom zebnjom je obrao jabuke, onako crvljive ih u trapove složio da dozriju i nadođu kako bi bile spremne za prodaju.

Nastupi vrijeme kad je trebalo na pijacu ići, morali su ga podsjetiti, pokušavao je da to preskoči da zaboravi tovare jabuka što ih je u trapove složio, pa gdje će ih iznijeti pred narod onakve!? Kako da ih na sto istrese!? Svi će mu se smijati jer je crvljive jabuke donio na prodaju. Ove i gore misli su mu kroz glavu prolazile dok je jabuke u gajbe kitio, jabuke se uzmirušaše mirisom što vodu na usta tjera, uzmirušaše se kao da nikad crv u njih ušao nije ali čak ni miris jabuka nije mogao našeg seljaka od crnih misli da odvrati. Nevoljko je krenuo na put, što sporije, kao da je htio da pazarni dan bude već gotov dok on stigne na pijacu.

Kad stiže na pijacu, pognute glave dođe do slobodnog stola za prodaju i istrese jabuke na sto ne gledajući u ljude, izvadi vagu i sjede da odmori. Dok je odmarao pogleda po drugim stolovima i vidje kakve sve robe ima u drugih trgovaca, posebno mu za oko zapeše jabuke, gdje god ih je primijetio vidio je kako su krupne, rumene, bez ikakve vidljive mahane, za oko prelijepe što ga još više skrha pa pomisli: “Kakve jabuke ljudi prodaju! Ja ovu svoju sramotu samo u potok mogu svaliti a tako će i biti kad krenem kući sve ću ih istresti pa nek ih crvi dokrajče jal životinje pojedu!“

Miris njegovih jabuka se brzo proširi što privuče jednog ozbiljnog gospodina, sređenog, u odijelo obućenog, vidi se da je ugledan čovjek. Gospodin priđe i upita:“Jesu li ovo tvoje jabuke prijatelju?“ Seljak se trznu misleći kako će ga ovaj gospodin naružiti jer je crvljive jabuke donio na pijacu pa nevoljko odgovori da jesu. „A koliko koštaju jabuke?“ upita gospodin. „Ma ne znam šta da vam kažem, nisu ovo jabuke za vas gospodine, crvljive su, ima kod komšija mnogo ljepših i većih a ni crvljive nisu.“ „Kažeš da su crvljive jeli? Ponovo upita gospodin. „Zar ti ne koristiš pesticide prijatelju?“ „Ma ne koristim, bilo mi teško da narodu prodajem jabuke prskane otrovom, mislio sam ako crv neće u jabuke zar da ih onda insan jede? Ali evo kod mene zbog toga previše crvljivih, trebao sam ih poprskati, izvukao bih neku korist iz njih ovako ne znam ko će ih crvljive kupiti.“

Gospodin reče:“ Dobro veliš zar da insan jede što ni crv neće, tu si upravu, e vidiš ja baš cijelo vrijeme tražim ovakvih jabuka kao što su kod tebe, ako su zdrave crvima pa ih vole i jedu onda su još bolje nama a ja imam dvije unučice koje plaho vole jabuke, a ja plaho njih volim i ne želim da se nezdravo hrane, daj mi der izvagaj jedno pet kilograma ovako mirišljivih jabuka.“ Seljak ćutke i u ćudu izvaga jabuke i uze novac a već je druga mušterija čekala dok se njihov govor odvijao. Do podne istog dana naš seljak je prodao sve jabuke a imao je i naručeno za slijedeći put kad dođe. Ćudom se ćudio, šta je ovom svijetu pa pokupova njegove crvljive jabuke a one lijepe, rumene i krupne i dalje ostadoše na pijačnim stolovima!? Stom mišlju u glavi i brigom da nije koga prevario ode kući, umoran i zamišljen više nego što je zamišljen bio dok je dovozio jabuke na pijacu.

Poljoprivrednik je svako od nas, prečesto nas zavaraju na oko lijepe stvari pa pomislimo da su mnogo lijepe i dobre a one koje našem oku izgledaju loše ili ružne možda su bolje i ljepše u svojoj suštini zato kad ocjenjujemo ocjenjujmo iz više uglova, gledajmo stvari na više načina i uvijek budimo oprezni i pažljivi a ne brzopleti i hitri!

Voćnjak i stabla jabuka su naša ljudska zajednica pa kad bi u voćnjaku posjekli sve voćke to više ne bi bio voćnjak bio bi pustara, strnište, zgarište, kao što bi i ovaj svijet bio pustara bez ljudi na njemu.

Stablo voćke je naš narod, naša nacija, naša vjerska zajednica koja ima mnogo grana na kojima rastu plodovi, kao što je i naš narod raštrkan po svijetu, opet se okupio u džemate, zajednice u kojima ima raznih voćki.

Grane stabla su manje zajednice, džemati, skupine našeg naroda koji su dio nacije, dio istog stabla. Ako bi osjekao jednu granu pa makar da je presadiš na drugo mjesto ili bi se osušila i propala ili bi se primila pa opet iste plodove davala. Ako bi je presadio na drugo mjesto onako malu, odvojenu od stabla, možda bi je životinje pojele jal bi je bolesti napale, jal bi joj manje svjetlosti dolazilo, sporije bi rasla i manje vode iz zemlje dobijala. Sigurno je da bi bolje napredovala vezana za svoje matično stablo, tako bi lakše vjetru odolijevala, ako je suša lakše bi do vode dolazila, sa stablom istu sudbu dijelila, stoga granu ne valja sječi, možda samo ponekad potkresati. Isto tako ne valja naše zajednice odvajati, pa ako su u jednoj zemlji uvezane ne valja ih razdvajati, oni koju to budu pokušavali samo štete narodu i naciji i za to će odgovarati pred dragim Bogom.

Ako izdvojiš jedan naš džemat, skupinu našeg naroda on bi ili presušio, prestao da postoji ili bi se primio i asimilirao ali snagu cijele zajednice ne bi imao kao ni grana odvojena od svog stabla. Ako bi se na manje grupe podijelio uvehnuo bi poput grančica odvojenih od stabla zato je neophodno naš narod skupljati i okupljati, u jednu zajednicu ih spajati i zbližavati ako želimo da prežive, ako želimo da izrastu, da se ne odrode kao što voćka podivlja, nego da znaju ko su i šta su, odakle su i zbog čega su!

Crvljive jabuke smo svi mi, puni smo mahana i nedostataka, ako ukloniš nekoliko od nas kao i da si nekoliko crvljivih jabuka sa grane otkinuo i dalje će ih biti još mnogo. Ne možeš nas uklonuti sve ali zato shvati da sa svim mahnama i kvalitetima koje posjedujemo, baš takvi smo dobri, kao crvljiva jabuka, koja miriši, plaho je ukusna, dobro se prodaje, rado se jede pa možda baš zato što je crvljiva kvalitetnija je i vrijednija tako i mi možda smo bolji baš zbog svojih mahana zato blago sa nama postupaj jer mi smo blago, mi smo Bošnjaci, mi smo dobri Bošnjani!

One druge nacifrane rumene jabuke su neki drugi ili neki naši koji ne žele da budu naši jer misle kako smo zaostali, kako je bolje biti nacifran i kao neko drugi, misle kako je bolje biti umjetan nego prirodan, takvi su zatrovani kao što je ona jabuka poprskana otrovom zatrovana, na prvi pogled lijepi a u suštini opori i gorki e takvi mi nismo i nemojte nas takvima praviti, mi smo kao crvljiva jabuka lederica prirodni, zbog toga ukusni i na to smo ponosni!

Onaj gospodin su svi čestiti i pošteni ljudi koji nas prihvataju onakve kakvi smo, koji vide naše kvalitete i pored naših mahana, oni koji nas cijene i poštuju, takve i mi još više cijenimo i poštujemo, a ostali koji više vole varljivo od stvarnog, koji više vole našminkano od prirodnog, nek’ uzmu našminkano, nas nek’ samo na miru ostave, da se ne udave o crvljivu jabuku jer mi smo ponosni baš ovakvi kakvi jesmo!

Mi smo Bošnjaci!

aura.ba/Muris Neimarlija