Ko obraduje muslimana, Allah će njega obradovati na Sudnjem danu

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je neki čovjek pitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Koji je čovjek najdraži Allahu i koje je djelo najdraže Allahu?”, pa je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: ”Allahu je najdraži onaj čovjek koji najviše koristi ljudima, a najdraže djelo Allahu je unijeti radost u srce vjernika. Da odem sa svojim bratom muslimanom da mu pomognem oko neke njegove potrebe draže mi je nego da mjesec dana boravim u itikafu u mojoj džamiji. Ko se savlada u srdžbi, Allah će mu pokriti sramotu, ko ode sa bratom muslimanom i pomogne mu u nekom njegovom poslu, Allah će ga učiniti postojanim onoga dana kada će se mnoga noga poskliznuti, loš ahlak kvari djela kao što otrov kvari med.” (Sahihul-džami’)
Citirani hadis, kao i mnogi drugi hadisi i ajeti, objašnjavaju nam da je jedna od osnovnih intencija islama izgradnja društva i društvenog ambijenta koji će biti u znaku opće sigurnosti, pravednosti, altruizma, međusobne ljubavi, solidarnosti i istinske brige članova tog društva jednih za druge. Iskrena vjera u Allaha budi u vjerniku potrebu za dobročinstvom i osjećaj dužnosti i obaveze da pomogne bratu muslimanu, da ga usreći, da unese radost u njegovo srce, odnosno u njegov život.
Nažalost, mi živimo u vremenu svekolike smutnje u kojem je mnogo više muslimana koji, umjesto radosti, unose tugu u srca drugih muslimana, koji, umjesto mira, unose nemir u srca i živote muslimana, koji, umjesto smirenosti i sigurnosti, izazivaju zebnju i strah te koji, umjesto da koriste, nanose štetu muslimanima.
Zbog toga, ovim tekstom želimo podsjetiti sve nas na osobinu islamskog ahlaka koju često zaboravljamo, kojom se ostvaruje Allahovo zadovoljstvo i nagrada, a koja se zove unošenje radosti u srca i živote vjernika.
Radost u srca vjernika može unositi samo dobročinitelj, onaj ko je istinski shvatio Uputu i ko je istinski shvatio svrhu ibadeta. Stoga, nije čudo što su u Kur’anu ibadet i dobročinstvo zajedno spomenuti, jer jedno bez drugog nikako ne idu.
Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: ”O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.” (El-Hadždž, 77.)

Allahu najdraže djelo je unijeti radost u srce muslimana

Mi govorimo da je Muhammed, s.a.v.s., naš uzor i vođa, a on je, za razliku od mnogih muslimana koji tvrde da slijede njegov sunnet, bio čovjek koji je najviše ulagao truda da usreći ljude, da unese radost u srca i živote muslimana, riječima i djelom.
Jednom prilikom vidio je tužnog Ebu Umejra ibn Malika, pa je pitao: ”Šta li je Ebu Umejru, pa je tužan?” A Ebu Umejr nije bio ashab koji je imao 30, 40 ili 50 godina već dječak od pet godina.
Rekli su mu: ”Allahov Poslaniče, imao je vrapca kojeg je volio, pa mu je vrabac uginuo.” Onda je Poslanik, s.a.v.s., prišao Ebu Umejru i, želeći ga razveseliti, upitao: ”Ebu Umejr, šta je uradio Nugejr (tako se zvao vrabac)?” Tada se dječak nasmijao i radostan što Poslanik, s.a.v.s., s njim dijeli tugu za vrapcem, uzviknuo: ”Umro je, umro je, Allahov Poslaniče!”
Podstičući muslimane na ovu izvanrednu osobinu islamskog ahlaka, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Ko unese radost u neku muslimansku kuću, ili porodicu, Allah nije zadovoljan osim da ga, za to djelo, nagradi Džennetom.” (Taberani)
A Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko sretne brata muslimana sa nečim što voli i što će ga obradovati, Allah će njega obradovati na Sudnjem danu.”

Prve muslimane, ashabe, koji su odgajani u poslaničkoj školi, pored drugih, krasila je i ova vrlina.
Sjetimo se ovom prilikom ashaba koji je požurio da obraduje Ka’b ibn Malika, jednog od trojice muslimana koji su bez razloga izostali iz pohoda na Tebuk. Naime, nakon što su objavljeni ajeti o primljenoj tevbi i oprostu trojici ashaba koji su izostali iz tog pohoda, taj ashab, presretan što je njegovoj braći muslimanima, Allah oprostio i primio tevbu, nije mogao izdržati da dođe do kuće Ka’b ibn Malika, već je sa brda Sel’a, povikao: ”O Ka’b ibn Malik, raduj se!”
Ka’b je kasnije pričao: ”Kad sam čuo njegov glas odmah sam učinio sedždu zahvalnosti Allahu, jer sam znao da je Allah objavio ajete u vezi mene. I dao sam tom muštulukdžiji dvije jedine košulje koje sam imao. Ljudi su mi čestitali, a ja sam požurio da se vidim sa Poslanikom, s.a.v.s. Kada sam ga ugledao bio je presretan, to mu se vidjelo na licu, a onda mi je rekao: ‘Ka’b, raduj se svom najsretnijem danu otkako te majka rodila.”’
A Hakim ibn Hizam, r.a., ashab koji je primio islam nakon oslobađanja Mekke, govorio je: ”Nikada nisam dočekao dan u kojem mi niko od muslimana nije došao sa svojom potrebom, a da to nisam shvatio kao musibet ili nedaću od koje sam se utjecao Allahu, dž.š.”
Poznati islamski učenjak i mudžahid, Abdullah ibn Mubarek, nije bio ashab, ali je Kur’an i sunnet razmijevao i primjenjivao upravo onako kako su to činili i ashabi.
Prenosi se da je Abdullah ibn Mubarek jedne godine, sa svojom pratnjom, iz Merva pošao na hadž u Mekku. Kada su bili negdje na pola puta, zaustavili su se da se odmore. Dok su, nadomak jednog sela, odmarali, ugledali su ženu koja je sa smetljišta uzela uginulu kokoš i ponijela je kući. Začudio se tom postupku Ibn Mubarek, pa je upitao ženu zašto je uzela uginulu kokoš, a ona je odgovorila: ”Ovo selo pogodila je opaka bolest i glad, a ja imam malu djecu i nisam mogla naći ništa drugo od hrane osim ove uginule kokoši da im ponesem i da im napravim ručak.” Tada je Abdullah ibn Mubarek naredio svojim ljudima da sav novac koji su ponijeli podijele siomašnim ljudima u tom selu, a da se nakon toga vrate u Merv i da te godine ne idu na hadž. Koliko su samo sevaba time dobili, koliko blagoslova i hair dova zaradili, koliko tužnih i unesrećenih ljudi obradovali i radost im u život vratili?!

Na osnovu gornjih primjera i na osnovu našeg stanja, čini nam se da bi mi morali iznova početi učiti i proučavati Kur’an i razmišljati o njegovim porukama i primjenjivati ih u našim životima. Upravo onako kako su ga učile, razumjele i primijenile prve generacije muslimana. Onako kako je o Kur’anu razmišljao ashab Ahnef ibn Kajs.
Naime, Ahnef ibn Kajs je sjedio jednog dana u kući i naumpao mu je ajet: ”Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?” (El-Enbija’, 10.), pa je tražio da mu se donese mushaf da čita ajete o skupinama ljudi koje se spominju u Kur’anu i da sazna istinu o sebi, o svojim djelima i o tome kojoj skupini on pripada.
Nakon što su mu donijeli mushaf, učio je ajete: ”Noću su malo spavali i u praskazorje oprost od grijeha molili, a u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.” (Ez-Zarijat, 17.-19.) Zatim je učio ajet iz sure Ali Imran: ”Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Ali Imran, 134.) Zatim je učio ajet o osobinama ensarija: ”I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.” (El-Hašr, 9.)
A onda je ponizno rekao: ”Moj Allahu, ja sebe ne vidim među ovima koje si spomenuo u Svojoj Knjizi.”
Nakon toga učio je ajet: ”Kad im se govorilo: ‘Samo je Allah, Bog!’ – oni su se oholili.” (Es-Saffat, 35.) Zatim je proučio sljedeće ajete: “Šta vas je u Sekar dovelo?” “Nismo” – reći će – “bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili.” (El-Muddessir, 42.-44.), pa je rekao: ”Allahu dragi, ja ti se utječem od ovih.”

Na kraju je proučio ajet: ”A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali. Njima će, može biti, Allah oprostiti, jer Allah prašta i samilostan je.” (Et-Tevba, 102.), a zatim je rekao: ”Allahu dragi, ja sam među ovima, pa mi oprosti grijehe i pokrij moje sramote!”
I na kraju, ne zaboravimo da nema čovjeka koji, u trenucima teških iskušenja, u trenucima bolesti, siromaštva, tuge i brige, nije potreban brižne dobročiniteljske ruke koja će mu pomoći da lakše prebrodi iskušenje, koja će ga utješiti i razveseliti i koja će mu odagnati brigu, obradovati ga i unijeti radost u srce.
To svojstvo mogu postići samo iskreni vjernici, odličnici, samo oni čiji su jezici i prsa čisti, u kojima nema mržnje, zlobe niti zavidnosti prema drugim muslimanima. To su oni koji, istinski i iskreno, svojoj braći muslimani žele isto što i samima sebi, oni su ključevi dobra, a katanci zla.
Allaha molimo da budemo od onih koji će unositi radost u srca muslimana i koje će Allah, dž.š., obradovati Svojim oprostom i nagradom na Sudnjem danu. Amin!