Ko su paraziti ugleda Islamske zajednice?

Postoji vrsta ljudi koje nazivam „titoljubci“. Riječ je o jugonostalgičnim zagovornicima agresivnog sekularizma i totalitarizma.

Jedna od interesantnijih tema koju forsiraju je ona o uticaju vjerskih zajednica u društvu. Svoje razgovore zaogrću romantičarskim uzdasima za „pravednom“ i čeličnom rukom partije, a s druge strane kazuju o naprednom zapadnom svijetu koji se, eto, riješio teokratskog društva. Iako ne tvrde izrijekom da smo u teokratskom društvu, koriste diskurs i teme kojim bi stvorili dojam da nam je takvo, srednjovjekovno stanje. Kao dokaz navode postojanje odnosa između političkih subjekata i religijskih zajednica, a koje rezultira izručivanjem „društvenog kapitala“, odnosno ugleda, koji se može posmatrati kao „trgovinom“.

Ko su paraziti društvenog kapitala?

Kako primjećuje dr. Esad Zgodić, ova „trgovina“ društvenim kapitalom, koju on naziva „parazitirajući oslonac partija na autoritet vjerskih zajednica“, dolazi posebno u periodu izbornih kampanja nakon 1990. godine. Međutim, mi ne bismo nazvali ovaj odnos „parazitskim“ niti bi se složili sa Zgodićevom konstatacijom da su vjerske zajednice svojim autoritetima „nesebično asistirale u restauraciji njihove poljuljane moći“.[1] Naprotiv, padovi i uspjesi političkih partija kojima je IZ u BiH davala svoju podršku (SDA, SBiH, SBB), ali i sama promjena adrese podrške, možda još više govore da je postignuto upravo suprotno. Na taj način je samo ojačan idealizirani imidž socijaldemokratije kao dosljedne. To znači da, zapravo, one same (SDP i slične stranke) dosljedno parazitare na imidžu Partije (SKBiH), na idealima proizašlim iz socijalističkog kulturno-povijesnog kruga i jugonostalgije.

Noseći breme jednog sistema, koji ih je i obrazovao i odgajao, velik broj novinara i intelektualaca je u tom smislu i dalje opterećen predrasudama prema fenomenu religija i religijskog, a posebno islama i organizovanog djelovanja u smislu neminovnog prisustva u društvenim tokovima IZ u BiH.

Iako je zvanično IZ u BiH iznad politike, ona ni u kom slučaju nije mogla i ne može izbjeći susrete sa političarima, ali ih i ne treba izbjegavati. U takvim zvaničnim susretima čelnika političkih partija i djelatnika IZ u BiH, a posebno izjavama koje se daju u tim prilikama, s jedne strane politički subjekti kao gosti odaju priznanje IZ kao nosiocu duhovnih i kulturno-historijskih vrijednosti društva, a sa druge strane zauzvrat njima IZ kao domaćin vrši „isporučivanje“ onog što se naziva „socijalnim kapitalom“.[2]

Osporavanje vrijednosti zbog jačanja polarizacije

Međutim, ono što izmiče pažnji, da se metaforički izrazimo, to je da „nepijenje sa istog izvora, na kojem piju oponenti, govori o napajanju na nekom drugom izvoru, a ne o nepostojanju žeđi“. To znači da nije problem u susretima, nego u nesusretima sa drugim opcijama. Te druge opcije ne žele prihvatiti da im IZ u BiH može uopšte dati podršku. Štaviše, one su stava da su religijske zajednice retrogradne ili da imaju prikrivene teokratske ambicije, što kroz neformalne razgovore ili u diskursu „provlače“. Takve političke opcije isključivo cijene vrijednosti iz socijalističkog kulturno-povijesnog kruga (iz vremena SFRJ). Pri tome se zaklinju u sekularizmu, dok isti predstavljaju kao antiteizam i „antiteheranizam“.

Oni veličaju „pravednost“ SFRJ sistema koji je propao i izazvao ogromne žrtve. Za iste žrtve neće preuzeti odgovornost, iako je taj sistem i obrazovao i odgajao te koljače (dok su inspiratori bili visokoobrazovani). Naprotiv, u BiH „račun“ za „inspirisanje“ na činjenje zločina oni isporučuju isključivo onim političkim opcijama koje imaju pozitivan odnos sa IZ u BiH. Pri tome ih nazivaju „nacionalistima“ što, u ovom postratnom diskursu, sa genocidom na umu, izgleda kao poistovjećivanje sa nacistima.

Na taj način se konstantno vrši osporavanje vrijednosti društvenog kapitala IZ u BiH uz sračunato ojačavanje ideološke polarizacije. Ovakva polarizacija na „estradne teiste i estradne ateiste“ (kako je davno primjetio akademik dr. Enes Karić) odgovara zbog oblikovanja imidža „onog drugog“, ali i svog, kao jedinog autentičnog i narodnog. Posmatrano iz ugla djeteta, poredeći sa igračkama, riječ je o igri za djecu „Čovječe ne ljuti se“ sa različitim figurama kao bojama stranaka/partija. U toj igri svi efektno prikrivaju vlastitu nesposobnost za stvaranje ekonomski plodnog društva, a jedina differentia specifica je odnos prema fenomenu religija i religijskog.

Emir Džambegović, Preporod